Izložba Vladimira Tuđe – „My Way“

U Galeriji Zvonimir, 13. srpnja otvorena je izložba umjetnika Vladimira Tuđe, koja nosi naziv „My Way“.  Riječ je o izložbi na kojoj su izložene slike i nekoliko skulptura umjetnika specifičnog likovnog izričaja. Središnji dio izložbe svakako su slike koje već na prvi pogled karakterizira bogati kolorit, nesputani potez kistom, stilizacija, te gradiranje  figurativnog do razine karikaturalnosti i apstrakcije. Tematski slikama dominira ljudski lik, tj. prikaz tzv. „malog čovjeka“ u različitim životnim situacijama, ponegdje i različith društveno-kulturnih konteksta. Tehnika slikanja je vrlo često akril na kartonu, čiji su nanosi boje vrlo prozračni, puni svjetlosti, vividnih boja punih izražajnosti.

Prethodna Tuđina samostalna izložba koja se održala u ožujku 2011. godine u „Ico Gallery“ u New Yorku potaknula je nešto veći interes medija za njegov rad, a zagrebačka publika konačno ima priliku vidjeti što je to intrigantno u njegovom radu. Običnom laiku njegove slike učinit će se vrlo prostodušnim, u likovnom izrazu teme i emocija. Slike su to koje tjeraju osmjeh na lice ekspresivnim potezima boje koji oblikuju kulise kojima dominiraju, potezom i bojom, razigrani likovi individualnih osjećanja, preokupacija i situacija u kojima se nalaze.

Dojam koji stječem gledanjem Tuđinih slika je da je njegovo slikarstvo ili „Njegov način“ ogledalo života, puls emocije i ulovljenog trenutka svakodnevnice koja ga zanima, koju analizira i uvjerljivo izvlači njene vrhunce tj. momente koji ga inspiriraju. Umjetnost je to koja je puna doživljaja, koja na autentičan način iz slojevitosti i dubine života približava njegovu bit površini, gdje je promatraču data na uvid, na uživanje u ljepoti postojanja, u jednostavnosti emocije, situacije i odnosa. Tuđina umjetnost ocrtava se u nepretencioznom likovnom izrazu koji slavi život. Stječem dojam kako je vrijednost njegove umjetnosti u oslobađanju od suvišnoga, kako platna tako i promatrača, koji neopterećeni kanonima likovnog izraza i detaljnije figuracije slobodno egzistiraju- platno slobodno zrcali umjetnikovu viziju, a promatrač slobodno proživljava emociju koju slika prenosi.

Izložba Vladimira Tuđe traje do 27. srpnja. i idealna je prilika za obogatiti i razveseliti svakodnevnicu veselim koloritom i optimističnim prikazima Tuđinih likovnih preokupacija.

Svečano otvorenje izložbe govorom je obilježio likovni kritičar Stanko Špoljar, autor teksta predgovora u katalogu, koji dobro poznaje Tuđin rad, a otvorenje je na svoj način obilježio i poznati televizijski voditelj Davor Meštar izvedbom pjesme Franka Sinatre „My Way“, koja se je se izvrsno uklopila u Tuđin smisao za humor, ironiju i između ostalog i sam naziv izložbe.

Stanko Špoljar o Tuđinom radu*...

„Među značajne stvaraoce na hrvatskoj likovnoj sceni pripada slikar Vlado Tuđa, prepoznat po osebujnoj figuraciji. Intrigantna je i skulptorska dionica njegovog opusa, zanimljiva po odabranoj ikonografiji i neobičnoj kombinatorici materijala. U slikarstvu Tuđa karakterističnim rukopisom naglašene crtačke provedbe gradi prizore spoja opisanog i asocijativnog. Figure postavlja u stvarni i imaginarni prostor dajući im uloge u malim a objektivno velikim životnim pričama. Izuzetnom crtačkom suverenošću oblikuje Tuđa likove i lica. Mijenja njihovu realističnu potku prema simpatičnoj karikaturalnosti koja u stvorenim situacijama postaje vodilja razumijevanja zgoda u kojima uočavamo i sebe a koje Tuđa neospornom autentičnošću prenosi u djelo. Njegova je to varijanta ekspresionističke stilistike koja uključuje i emotivnost i temperament. Tuđa je s jedne strane senzibilni promatrač svakodnevnice, a s druge lucidni umjetnik bogate mašte. Takav prostor inspiracije rezultirao je slojevitom sadržajnošću, kreativnom sintezom likovnog i literarnog. S uvijek prisutnom notom humornog, dobronamjernošću koja proizlazi iz životne mudrosti.

...

Radosti, tjeskobe i tuge, a to su teme njegovih ostvarenja, svojstvene su svima. Tuđa ih iskreno interpretira, uvjerljivo, da mu moramo vjerovati. Bilježi događanja slikarskom neposrednošću, vibrantnošću geste, kojom figure dobivaju potrebiti vitalitet. Utkan i u velike teme, ali i moguće bizarnosti.
...

Figure egzistiraju u ambijentu mediteranske slikovitosti, a i kontinentalnom krajoliku. Tek nekoliko detalja preciznije određuje zemljopisne lokacije. Brodići, arhitektura, raslinje i poneki karakteristični predmet. Dostatno za pejzažnu uzbudljivost prostora u kojem egzistiraju „domaći“ ljudi. Anatomska uslovljenost i nije previše važna jer lica stilizacijom i deformacijom postaju itekako izražajna. Nose karakterne crte osoba s prostodušnošću stava, ali ponekad i s grčom životnih muka. Ipak Tuđina umjetnost je u prvom redu optimistička, i usprkos godina dječački iskrena.

...

Jaka je mota senzualnog, prizvuk erotskog vidljiv je u oblicima i oblinama putenih aktova, privlačnih žena koje znadu privući pažnju. I motivi sjećanja povijesnog imaju svoje mjesto. Tuđa ih uglavnom interpretira mnoštvom likova u zgusnutosti kadra u kojem ikonografski predložak doživljava brojne obrate. Već samom impostacijom figura i rasporedom cjeline može se iščitati ideja. A i praćenjem crtačke strukture. Uočavanjem tijeka obtisnih linija, njihovim umnožavanjima, prepletom. Otkriva se Tuđin crtački nerv, neposrednost i htjenje da bujicu u sebi prenese u bujicu oblika. Koji naviru, ali su i disciplinirani kompozicijskim uravnoteženjem. Čitava slika pulsira, boja ima svoju napetost, zvučnost kromatskog kroz linije i plohe, ritmički odmjerene površine. Likovnog okvira za uprizorenje začudnošću doživljenih. Vrijednosti Tuđine umjetnost koju treba respektirati. Poradi dojmljivosti, zrelosti i svježine.“

O Tuđi*...

Vlado Tuđa (rođen 6.ožujka 1951. godine, u Zagrebu) 1970. godine otišao je u Rotterdam gdje je studirao slikarstvo na nizozemskoj Academie van beeldende kulsten Rotterdam. Izlagao je na 22 samostalne i preko 25 skupnih izložbi u Nizozemskoj, Danskoj, Belgiji, Njemačkoj, Italiji, Češkoj i Rusiji.

U Nizozemskoj je okupio svoju Likovnu grupu četvorice (četiri nacije) i s njima izlaže.

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja: 1980. godine na III Smotri Likovnog stvaralaštva dobio je II nagradu grada Zagreba; 1986. godine osvojio je I nagradu za slikarstvo (Likovno stvaralaštvo radnika grada Zagreba); Priznanje Večernjeg lista; dugogodišnji je davalac svojih djela u humanitarne svrhe; ilustrator raznih časopisa i novina.

*(preuzeto iz izložbenog kataloga)

Izložba Ive Paule Pilata – „Razgovor sa samim sobom“

U ponedjeljak 12. srpnja otvorila se izložba Ive Pilata pod nazivom „Razgovor sa samim sobom“, u Galeriji Karas. Izložba predstavlja Pilatove slike koje su spoj apstraktnog ekspresionizma i geometrijske apstrakcije. Slike se na prvi pogled ističu prije svega bogatim koloritom ali i odmjerenim i uravnoteženim kompozicijama koje tvore igra boje, oblika i poteza kistom. Upečatljiva karakteristika slika je usklađenost svih elemenata, pa se dobiva dojam kako je slikar svoje slike stvarao kroz dugotrajniji proces promišljanja i izvedbe, nego što bi se to očekivalo od nekoga čija se pojedina dijela uspoređuju s Murtićevim ekspresivnim ostvarenjima.

Zanimljivo je da dio izložbe sačinjavaju i figurativne slike koje predstavljaju Pilatovu reinterpretaciju i osobnu viziju djela poznatih slikara. Radi se slikama „Mutacija prema Picassu“ koja podsjeća na Picassovu "Gospođice iz Avignona",  te slici koja je vizija poznatog „Doručka na travi“ Edouarda Maneta.

Izložbu je otvorila povjesničarka umjetnosti Sanda Stanaćev Bajzek, koja je u svojem govoru dala detaljniji uvid u izložene radove i način slikanja Ive Pilata. Prema njenim riječima svaka Pilatova izložba predstavlja izazov, jer njegov stvaralački nagon ne jenjava, već buja i stvara jednu novu likovnu senzaciju. Senzacija o kojoj Bajzek priča je geometrijska apstrakcija koju ne odlikuje Pilatu svojstvena tehničku preciznost, ali koja svjedoči snagu, dramatičnost, napunjenost jakim kolorom i oslobođeni potez.

Premda Bajzek spominje dramatičnost i oslobođeni potez, moj je dojam da izložene slike karakterizira jedna previše odmjerena dramatičnost, da li kao posljedica usmjerenosti na geometrijska oblikovanja, ili kao posljedica izraza vlastitog likovnog stila, a možda kombinacije prvog i drugog... Za razliku od Bajzek koja govori o oslobođenosti poteza, gledajući Pilatove slike stječem dojam da je njegov potez kistom zatvoren u promišljanju pojedinačnih strukturnih elemenata i konačog ishoda slike. No, Izložba slika Ive P. Pilata vrijedan je dokument jednog posebnog promišljanja povijesti svjetskog modernog slikarstva, kao što su geometrijska aprstakcija, ekspresionizam, kubizam, a potiče i na razmišljanje o vještom spajanju vlastitog likovnog senzibiliteta i kanona određenih slikarskih pravaca.

U nastavku slijedi Bajzekov dio govora o Pilatovom radu...

„Ivo Pilat pripada umjetničkom miljeu koji je morfologiju i kriterije vrijednosti zapravo uspostavljao apstraktnim viđenjem. Bili su to naravno više oni elementi koje mi svrstavamo, ubrajamo u tzv. geometrijsku apstrakciju, dakle oni modeli koji su vidljivi i danas, koji su se direktno kristalizirali iz tendencija modernog slikarstva 50-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća, no naravno da ti utjecaji idu i mnogo dalje, sve do Cezannea, Legea i naravno Picassa.

Samo Pilatovo priznanje o parafraziranju velikana svjetske umjetnosti dokazuje također i njegovo ugledanje i  sličnosti s bardovima hrvatskoga slikarstva, ponajviše Ede Murtića, zapravo ne toliko u morfologiji koliko je njihova sličnost u razmišljanju, promišljanju o samome slikarstvu.

Pilatovom prepoznatljivošću odnosno karakteristikom bile bi slike koje nastaju kao rezultat prožimanja geometrijske apstrakcije tim efezivnim silnicama intezivnog kolora. To su segmenti u malim organskim formama koji se nalaze u tom jakom kontrastu s blagom, tonski ujednačenom podlogom koju Pilat gradi tim geometrijskim elementima jakih snažnih usjeka i oštrih bridova. Iz tog kontrasta, zapravo sudara, uvijek se pojavljuje jedna pilatovska harmonija, jedan njegov red i izuzetni osjećaj za liniju i za boju.

Osnova novih Pilatovih slika su prepoznatljiva forma, no sada ih Pilat varira reducirajući registar, ali zadržavajući iste odnose boja, te nazočnost prostornosti i kretanja. Sada poseže za intenzivnijim, dramatičnijim kolorom što je itekako vidljivo, zanemarujući izvanjsku logiku, koristi neku unutarnju- zapravo čiste intuicije i imaginacije. Mnoge slike su zapravo dokaz Pilatovih novih promišljanja rada na nekim novim idejama, dosljednim njegovom likovnom izričaju. One predstavljaju neka nova vizualna rješenja, no i dalje one su autoru sredstvo za rješavanje likovnog problema, perceptivnih problema. One su zapravo sredstvo da se linijom i bojom, nadasve bojom, prenesu njegove emocije. Pilatu su dakle slike sredstvo razbijanja tih prirodnih zakona, a to su zakoni prolaznosti koje on može i jedino čini onim što je jedino moguće, tj. jedinim mogućim djelovanjem za njega – a to je umjetničko stvaranje.“

Slijede misli Ive Pilata koje ocrtavaju njegova viđenja umjetničkog rada te likovnih i društvenih vrijednosti.*

 „Parafraziram stare majstore i tako stvaram svoj vlastiti slikarski jezik“.

„Nikad me ne napušta stroga samoanaliza. Slikam prema djelima velikih slikara da bih dokučio njihovu tajnu.“

„Nijednu se sliku ne može potpuno dovršiti – umjetnost je trajni proces. Kad dovršim sliku, sa mnom je gotovo.“

„Sigurnost u umjetnosti stječe se isključivo intenzivnim radom.“

 „Svaka istinska umjetnost upućuje na beskonačnost i tajnovitost apsoluta.“

„Ništa se ne može postići bez samoće.“

„Braque je bio sretan đavo. On je bio osamljeni misaoni tip koji živi kompletno unutar sebe.“

„pioniru modernog slikarstva Cezanneu odbijena je molba za upis u Ecole des beaux-arts. Za izlaganje u Salonu pisao je molbe 20 godina, uvijek je bio odbijen. Tek nakon 41 godine otvorena mu je retrospektiva, i to nakon njegove smrti!!!“

„ Može se kucati na mnoga vrata, ali ona se ne otvaraju kao što se ne otvaraju svemu što nešto vrijedi u Hrvatskoj. Što više netko vrijedi, to je veći otpor i djelu i čovjeku. Ovo je zemlja koja ne rješava stvari prema kriterijima koji dolaze iz rada i vrijednosti. U ovoj sredini i klimi važnije je biti u dobrim odnosima sa zadanjim pomoćnikom pomoćnika polupismena političara nego najvrlijim i najmoralnijim ljudima Hrvatske. Može se netko zvati i Picasso, opet od svega toga – ništa.“

„U onome što masovni mediji šire od 20. st. i kasnije, istraživač budućnosti neće više moći izdvojiti niti jedan estetski ideal. Morat će se predati pred orgijom tolerancije, posvemašnjeg apsolutnog i nezaustavljivog politeizma ljepote.“

Izložba se može pogledati do 31.07.2011.

*(preuzeto iz izložbenog kataloga)

Izložba Zlatka Kesera "Obzor melankolije"

U Kabinetu grafike HAZU, 15. lipnja otvorena je izložba Zlatka Kesera, grafičara i akademika te profesora na Akademiji likovnih umjetnosti, koja nosi naziv „Obzor melankolije“.  Povod za izložbu je nagrada 4. hrvatskog trijenala crteža koja mu je dodijeljena ovom umjetniku. 

Prema riječima povjesničarke umjenosti Slavice Marković Keser je nagradu dobio jer je na izvanredan način odgovorio  konceptu aktualnoga Trijenala. Marković o Keserovom radu kaže sljedeće- „Prema postulatima Trijenala, njegov je crtež i trag i obris i granica i znak i misao i poruka i pismo, crtež koji propituje vlastitu misao i osjetilnost. To je crtež koji omamljuje i prožima, upliće nas u svoju mrežu, uvlači u klupka mraka, kovitlanje nemira. Nastaje u stanjima  ushićenja  koja sile ruku i um i srce i sve potencijale duha. To je svojevrsni diktat stanja svijesti koji ne prestaje djelovati do potpunoga ispunjenja. Pratimo ga kroz neprekinuti tijek tananih gustih,umreženih crta koje se prepliću i provlače tjesnacima, pa čitavim poljima, prostranstvima mašte. Zgušnjavaju se u mračna klupka koja poput crne magle lebde i zrače u bezdanu svemira.“*

Alkemija unutarnjeg prostora III, 1991.

Izložbu sačinjavaju radovi nastali od početka 90-tih pa sve do danas. Izlože slike tj. crteži pojavljuju se u tri dimenzije, od manjih crteža iz serije „Lica“, preko srednjih iz serije „Obzor melankolije“ pa sve do crteža vrlo velikih dimenzija kao što su crteži iz serije „Sjeme“, „Alkemija unutarnjeg prostora“ i „Impuls kružne čestice“. Većina crteža nastala je korištenjem vrlo raznolikog spektra tehnika- grafita, kemijske olovke, olovaka u boji, pastela, kolaža, gvaša, gipsa, perforiranjem, grebanjem itd. 

Alkemija unutarnjeg prostora VII, 1992.

Akademik Tonko Maroević o Keserovom radu laže sljedeće- „Ako je "dnevna" dimenzija Keserova slikarstva povremeno i pokazivala sretno usklađene strukture, odmjereni splet žilica i niti, nesvakidašnju ljepotu poteza i tvari (dakako, onu bretonovski "grčevitu" ljepotu), ipak se gotovo uvijek dalo naslutiti kako u njemu postoji latentna "noćna" žica, kako iza ostvarenih dinamičnih ravnoteža vreba napast razaranja, rastakanja, odbijanja već postignutoga (kao nezadovoljavajućega).  I nije bila riječ o penelopinskom kompleksu produženog iščekivanja ("da joj prođe vrijeme") nego o muževnoj smjelosti suočavanja s mračnom stranom postojanja, o svijesti kako iza slojeva vida i privida još nužno leži sloj nedogleda i nedohvata. U biću Zlatka Kesera evidentno se bore dvije paralelne motivacije: sklonost prema oblikovanju, sposobnost uobličavanja, s jedne strane i nagon za ništenjem, potreba da apsolutizam nijekanja bude trajni korektiv komformističkome relativizmu, s druge, znademo da se paralelne motivacije načelno mogu susresti tek u vječnosti, ali čudo stvaralačkog čina omogućuje povremeno i plodan susret figurativne, likovne moći s ikonoklazmom etičkog nemira, s razornom moći nezadovoljstva estetskim potencijalima i dometima.“*

Obzor melankolije IX, 2009.-2011.

Izložba je otvorena svaki dan osim nedjelje i blagdana od 10 do 18 sati, od 16. lipnja do 21. srpnja.

* (preuzeto s http://www.kabinet-grafike.hazu.hr/hr/izlozbeUtijeku.htm)

Predstavljanje knjige „Ljubavologija“ Brune Šimleše

U sklopu ovogodišnjeg programa Park In Zagreba na krovnoj terasi Centra Mladih Ribnjak, 6. srpnja iza 19 h počelo je predstavljanje najnovije knjige „Ljubavologija“ mladog i ambicioznog autora Brune Šimleše koji je do sada objavio 6 knjiga. Na na samom početku predavanja osvrnuo se je na svoju prvu knjigu koju je objavio je prije 10 godina kao „kompilaciju što je smisao života, zašto smo se rodili itd.“ . Zbog čestih kritika kako je navedena knjiga filozofska, počeo je pisati djela koja imaju više veze s praktičnim.

Knjiga Ljubavologija podijeljena je na 3 poglavlja. Prvi dio se odnosi na „ljubav kao ljubav“, a Šimleša kaže da u njemu pokušava objasniti kako bi ljubav samu sebe mogla opisati. To je kako kaže, najmanje praktično poglavlje, ali njemu i najdraže. „U njemu pokušavam pričati o odgajanju svojeg srca, koje bismo prve korake trebali poduzeti da bismo se odgojili… „- tvrdi Šimleša te dodaje kako je to njegovo najosobnije poglavlje.

Love reprogramming (by Lana Filipan)

Premda smatra kako partnerski odnosi nisu najbitniji, kaže kako se 2/3 knjige odnosi na partnerske odnose, te da je istaknuo 15 najčešćih zabluda koje pojedinci imaju u svojim vezama, kao što su „nema veze što nemamo zajedničke interese“, „nema veze što me trenutno ne voli, jer ću ga predodgojiti“, „dijete će nas zbližiti“ i sl.

U knjizi se osvrće i na koncept „srodnih duša“ tj. na osjećaj cjelovitosti i smislenosti koji kako kaže trebamo sami izgraditi, a ne tražiti ga od partnera. Smatra kako je navedeno najčešća zabluda u partnerskim odnosima, ali i da sve zablude preskupo plaćamo.

U drugom dijelu knjige navodi faktore tj. elemente koji su potrebni za uspješnu i harmoničnu vezu. Ističe tri elementa, od kojih je prvi visok stupanj kompatibilnosti. Navedenom elementu suprotstavlja zabludu „suprotnosti se privlače“ za koji tvrdi kako ima veze s određenom vrstom patologije. Kao drugi faktor navodi iskrenost, a kao treći ravnotežu primanja i davanja. Tvrdi kako u odnosu često preuzimamo ulogu roditelja ili djeteta što smatra pogrešnim iz razloga što u takvim odnosima jedan od partnera na sebe preuzima veći dio tereta, što ravnotežu u odnosu čini narušenom.

Posebna tema koja zauzima posebno poglavlje je tema preljuba. Autor tvrdi kako mu je o ovoj temi bilo najbitnije pričati bez moraliziranja i optuživanja, te navodi 3 razine odgovornosti za preljub: „prva leži na osobi koja je odlučila izići iz veze; druga na vezi samoj,; a treća na osobi koja je prevarila tj. dopustila biti zavedena.“

Važan dio knjige odnosi se na  "kompromise" i "kompromitiranje" u vezama. Dok kompromise smatra pozitivnim, Šimleša kompromitiranje smatra „najkancerogenijom“ stvari u odnosu. Tvrdi kako u svakoj vezi u oba partnera treba biti ispunjen „minimum koji treba biti zadovoljen“. U suprotniom, ako pojedinac pristaje na odnos u kojemu taj minimum nije ispunjen, on se kompromitira. Navodi primjerice i kako minimum prihvaćanja koje tražimo za sebe treba biti u skladu s minimumom koji možemo dati.

Zadnje poglavlje odnosi se na obiteljske, prijateljske i poslovične odnose, a obiteljskim odnosima posvetio je kako kaže najveći dio.

Nakon predstavljanja knjige usljedilo je vrijeme posvećeno pitanjima iz publike, na koje je Šimleša spremno, vrlo otvoreno, jasno i inteligentno odgovarao.

Na kraju susreta najavio je predavanja koja će održavati pod nazivom „Ljubavologija u praksi“ u kinu Europa Od 14. rujna ove godine. Ona će se održavati jednom mjesečno, a na njima će obrađivati najbitnije teme iz knjige.

Više o autoru *

„Razmišljao sam da najprije navedem one uobičajene podatke koji izgleda zanimaju ljude. Znate ono - koliko godina imam, bračni status, obrazovanje, koje sam knjige već objavio, čime se bavim i slično, no mislim da je bolje da vam se predstavim na svoj način, a možda tu zaluta i neki od ovih podataka.

Mislim da je najbitnije reći da sam istinski sretan čovjek. Zadovoljan sam baš svim aspektima svog života i neizmjerno sam se trudio da to ostvarim. Sjećam se da sam odrastajući uvijek imao jednu ideju u glavi - otkriti istinu. Istinu o tome zašto odrasli ljudi lažu, istinu o tome kako nastaju oblaci, istinu o svemu što sam susretao. Nisam se zamarao time kako mi je u školi, kome se sviđam, s kim se družim, bilo mi je mnogo bitnije da u svojim samotnim šetnjama Novim Zagrebom otkrijem istinu nekog aspekta života. Od oblaka i licemjerja odraslih, zagubljenih ljudi u svojim sam tinejdžerskim godinama došao do propitivanja smisla života.

Odjednom me počelo zanimati kako ostvariti sreću, koje su moći ljudske psihe, kako uskladiti unutarnji svijet s vanjskim, odnosno kako vanjski svijet prilagoditi unutarnjem. Tijekom tih samotnih istraživanja, imao sam pomoć posebnog osjetila koje je reagiralo kada sam bio u pravu. Vjerojatno bi neki to nazvali intuicijom, no ja ne bih. Jednostavno sam znao kada sam tijek m razmišljanja o nečemu došao do istine. Dosad sam to, u svojih 30 godina, osjetio nekoliko tisuća puta i svaki put se pokazalo ispravnim tako da sam naučio vjerovati tom osjećaju. Tako se razvijao moj doživljaj života, moj doživljaj istine.

Te sam prve dojmove poželio podijeliti s drugima pa sam napisao knjigu Sudbina Duše (2001). Kako je mnoge privukla teorija, a nisu razumjeli kako sve to provesti u praksi, počeo sam držati predavanja i tečajeve kojima je upravo to bio cilj. Transkripti tih tečajeva poslije su objavljeni u knjigama Hvala ti, ljubavi (2003) i Savršenstvo Kreacije (2007). U Ljubavi objašnjavam kako otkriti i ojačati svoju unutarnju ljepotu te neutralizirati sve ono što nam smeta u životu, a u Kreaciji kako je nastao svijet i koja je naša uloga u tome. Suvišno je reći da je većina ljudi snažnije doživjela Hvala ti, ljubavi jer odgovara na pitanja s kojima se oni svakodnevno susreću. U međuvremenu sam objavio svoju zbirku poezije Osluškujući podne (2007) jer moji stihovi zaslužuju tu čast.

Diplomirao sam sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sjećam se da sam jednu srijedu navečer držao predavanje o nalaženju mira sa svojom prošlošću i prirodi ljudske svijesti, a u četvrtak ujutro imao obranu diplomskog o osjećaju nesigurnosti u modernom svijetu. Simpatično razdoblje.

Imam tri posla koji me raduju i ispunjavaju na različite načine. Urednik sam duhovne literature u izdavačkoj kući V.B.Z., držim tečajeve na kojima učimo voljeti i spoznavati istinu (sebe) i pišem. Obožavam sva tri posla jer na različiti način doprinose ispunjenju moje uloge kao poslanika ljubavi. Naime, i vi imate tu ulogu, samo što sam je ja spoznao ranije od većine.

Živim intenzivno, strastveno i izuzetno sretno i taj osjećaj sreće me nije napustio zadnjih 8, 9 godina. Svake sekunde, svakog dana sam osjećao da sam sveto stvorenje koje voli svoj život. Ne pristajem na kompromitiranja i obožavam svoj život!

Ove sam godine dobio dvije izvanredne prinove u životu. Prekrasnu, živahnu, neodoljivu kćer i prekrasnu, živu Školu života. Iskreno, o malenoj nemam potrebu nešto podijeliti s vama, ali Škola koju držite u ruci želi poneku riječ. Sve što piše u ovoj knjizi plod je mog cjeloživotnog istraživanja zakona života i desetogodišnjeg svakodnevnog rada s ljudima u kojem smo teoriju uspjeli provesti u praksu.

Ovo je, bez konkurencije, moja najpristupačnija knjiga jer je orijentirana baš na praksu - što točno trebate raditi da biste razvili ljubav prema sebi, kako živjeti punim plućima, kako ostvariti život kakav želite od a do ž. Kao što ste vidjeli, to ne znači da je pisana na klasičan američki način, odnosno, ne pretpostavljam da ste glupi. Ne, ja pretpostavljam da ste prekrasna, iako vjerojatno zagubljena stvorenja koja žele pronaći sreću i traže kompas! Dosadašnje iskustvo je pokazalo da ga Škola nudi svim ljudima koji žele biti sretni. I zato je neizmjerno volim, a nadam se da ćete joj i vi dopustiti da vam otkrije kako život funkcionira.

U sretnom sam braku, a trenutno živim u lijepom, iznajmljenom stanu čija je kuhinja dvostruko manja od kupaonice. Osim toga, veliki sam ljubitelj bijele Linolade i zdravog razuma u svim njegovim oblicima. Fascinira me ljudska svemoć, iako sam se pomirio s činjenicom da je rijetki koriste.

Sve u svemu, obožavam otkrivati kako život funkcionira, a to što svoje ideje mogu dijeliti s drugima i dalje doživljavam kao iznimnu čast. To sam ja!“

* (preuzeto 8.7.2011. sa: http://www.brunosimlesa.com/content/hr/autorova_biljeska_o_autoru.aspx)

Izložba Mirne Kutleša- „The Interior Man“



Depression

U utorak 05. srpnja, u Galeriji Vladimira Nazora u Zagrebu otvorena je izložba crteža mlade akademske slikarice Mirne Kutleša koja nosi naziv „The Interior Man“. Riječ je o radovima koji su raspodjeljeni u četiri cjeline, a koji potiču na promišljanje o sustavima pomoću kojih pojedinac nastoji dokučiti ono neizrecivo.

Povjesničarka umjetnosti Barbara Vujanović razmišljajući o izložbi tvrdi kako um, u nastojanju da se snađe u realnosti koja je i njezin rezultat, stvara različite sustave koje potom dekonstruira i raščlanjuje u beskrajne nizove varijabilnih podsustava. Vujanović smatra da je logika njihova funkcioniranja podjednako dokučiva egzaktnim (znanstvenim) i kreativnim (umjetničkim) načinom razmišljanja, te da se promatrajući crteže Mirne Kutleše, u nastojanju da proniknemo u slojeve njihova značenja, zapretene u razmaku između riječi i slike, nalazimo u stalnom raskoraku između ta dva načina razmišljanja.

Izložba se može pogledati do 1. kolovoza 2011., a više o izložbi se može se saznati iz intervjua sa slikaricom Kutlešom...

 Kako je došlo do ideje za izložbu i koja je njena glavna ideja?

Smetnje u komunikaciji

Kutleša: „Izložba je koncipirana oko 4 cjeline crteža, a svaka od tih priča počiva na ideji sustava i načinima spoznavanja svijeta oko nas. Rad je baziran na odnosu unutarnjeg i vanjskog i (ne)mogućnostima prodiranja jednog u drugo. Različiti sistemi su tu kako bi omogućili snalaženje u onome što zovemo stvarnost. Međutim, oni su u isto vrijeme često vrlo krhki, mogla bih reći i proizvoljni, sistemi koji su nekada bili važeći i vjerodostojni danas se možda čine apsurdni, smješni, povijest znanosti je recimo puna takvih primjera, pa i sam sistem klasifikacije znanstvenih grana i disciplina je sustav podložan stalnoj promjeni. Okosnica ovog rada je s jedne strane stalni pokušaj prodiranja u smisao i njegovo stalno izmicanje s druge.“

Dijelovi izložbe na određeni način podsjećaju na psihologiju. Postoje li poveznice s njom u izloženim radovima?

The Paradox of Nothing

Kutleša: „Pa da... Rad je interdisciplinaran utoliko što je u crtežima moguće iščitati očite utjecaje nekih drugih disciplina: psihologije, filozofije, povijesti znanosti, književnosti... Psihologija je vjerojatno najizraženija jer je psiha i inače omiljeno „mjesto radnje“ mojih radova. Inspiraciju nalazim i u  praksama sakupljanja, arhiviranja, prezentacije koje su karakteristične za kakav muzej 19.stoljeća.“

Možeš li navesti neki primjer hermetičnih sustava koji su prije bili prisutni i primjer suprotnosti takvom sustavu?



Kutleša: „Ne bih rekla da je važan pojedini sustav, ali recimo crtež Chapter I inspiriran je jednom prirodopisnom knjigom s početka 20.st. i teorijom evolucije koja je i danas dakako jedan važeći sustav. Međutim meni je istovremeno u toj knjizi bio zanimljiv odnos prema određenim anomalijama kod ljuske vrste, konkretno, nakon što je znanstveno objašnjena potpuna prekrivenost tijela dlakom kod nekih ljudi, u spomenutoj knjizi još stoji i to da „se takvi ljudi kazuju svijetom“ što je nezamisliv komentar u nekoj suvremenoj knjizi. To su neke bizarnosti i detalji koji su mi zanimljivi, kada na trenutak nisi siguran radi li se o istini ili fikciji, (ili samo istini nekog drugog vremena) pa se zapitaš što je zapravo prvo tj. drugo.



The Fool



Struktura rada The Paradox of Nothing preuzeta je od postojećeg sistema, sistema tarot karata, tako da se rad sastoji od 22 kombinacije slike i riječi gdje ja koristim svoje pojmove i svoje simbole. Jedini preuzeti simbol je posljednji- „The Fool“, Luda odnosno Joker. Ali smatram to samo okvirom, podtekstom, elementom koji je integriran u rad ali nije nužan za njegovo razumijevanje.“

U jednoj skupini crteža u podlozi se nalaze tekstualni dijelovi pisani na paus papiru. Da li ti radovi predstavljaju svojevrstan uvod u tvoju izložbu?

Kutleša: „Ti radovi, Poglavlja, funkcioniraju kao  legenda cijele izložbe. To su citati na koje nailazim radeći, koji me ponekad usmjere ili mi  na neki način objašnjavaju ono što radim, ali postaju i rad za sebe..“

Na čemu trenutno radiš?

Kutleša: „Za sada razvijam neke crteže u ovom smjeru, slikam...“

U posljednje vrijeme često se govori o svojevrsnoj krizi ili „smrti slikarstva“. Možeš li mi reći neku svoju misao na tu temu?

Kutleša: „Činjenica je da pojavom niza novih medija slikarstvo definitivno nema istu ulogu koju je imalo prije primjerice 100 godina, a  niti je onda imalo istu ulogu kao prije 500 godina i to je logično, danas za slikarsvom nema baš nikakve potrebe, ali to ne znači da će zbog toga izumrijeti. Mislim da nije sasvim jednostavno baviti se slikarstvom ili crtežom danas u moru novih medija i praksi, na neki način meni je to izazov.“

Više o umjetnici:

Rođena je 1980. u Rijeci. Završila je Srednju Školu primjenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, a 2004. je diplomirala slikarstvo u klasi profesora Igora Rončevića na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Za diplomski rad „Autoportreti“ primila je nagradu ALU. 2006. boravila je na rezidencijalnom programu Cite des Arts Internationale u Parizu. Izlagala je na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj, a s radom „Smetnje u komunikaciji“ sudjelovala je 2009. na Bijenalu mladih Europe i Mediterana u Skopju. Radovi joj se nalaze u zbirci Erste Fondacije te zbirci Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 2009.

Kroz slikarstvo i crtež istražuje višeslojnost vizualnih kodova baveći se načinima na koje književnost, film, humanističke i prirodne znanosti sudjeluju u konstruiranju značenja i naracija.



Fantastic Zagreb Film Festival

Zagreb je 2. srpnja dobio novi filmski festival- Fantastic Zagreb Film Festival. Riječ je o Nultom izdanju prvog festivala fantastičnog filma u cijeloj regiji koji će trajati do 9. srpnja 2011. Ovogodišnji festival predstavlja najavu većeg prvog izdanja u 2012. Organizatori tvrde da će festival Fantastic Zagreb okupiti filmove fantastike i srodnih žanrova (znanstvena fantastika, horor, triler, suspens, animacija, eksperimentalni film, začudna drama itd). Projekcije se održavaju na 2 otvorene lokacije. Prva je plato kod crkve Sv. Katarine (Gradec) i plato iznad garaže u Tuškancu, te u Kinu Europa. Filmovi će se prikazivati kroz 6 programa, te u ovogodišnjem nultom izdanju ponuditi širok spektar naslova, od Japana i Koreje do Francuske, UK, Španjolske i bivše Jugoslavije.

U subotu na zagrebačkom Gradecu u uvodnom obraćanju festivalskoj publici direktorica Mirjana Mia Pećina izjavila je da se godinu i pol planira na Gornjem gradu u Zagrebu napraviti filmski festival. Rekla je da je Gornji grad prva lokacija na koju se mislilo pri planiranju festivala iz razloga što Zagrebom vladaju legende kao što su Griča vještica, Krvavi most i druge, te da je želja organizatora bila više ispromovirati te priče. Posebno se zahvalila Gradu Zagrebu, Turističkoj zajednici Grada Zagreba i ostalim partnerima i sponzorima jer da se bez njihove pomoći festival ne bi mogao održati.

Stjepan Hundić, umjetnički direktor festivala, izjavio je da je organizator novi filmski festival inicirao kao poklon Zagrebu i njegovim građanima te se nada da će festival svojom kvalitetom obogatiti kulturnu ponudu grada.

Zamjenica gradonačelnika Jelena Pavičić Vukičević službeno je otvorila festival. Izjavila je kako su u Zagrebu ponosni što su domaćini velikim festivalima kao što je ZFF, Festival židovskog filma, Animafest, Ljetne noći Exita i dr. Dodala je kako se nada da će publika uživati u novom festivalu koji se uklapa u program kulturne ponude Zagreba, te  da će se sljedeće godine filmovi gledati i na obnovljenoj ljetnoj pozornici kina Tuškanac koje najbolje utjelovljuje duh festivala.

Nulto izdanje festivala na Gradecu počelo je filmom belgijsko-nizozemske koprodukcije koji je nagrađen na festivalu Fantasporto 2011. kao najbolji film te za najbolji scenarij. Riječ je o filmu naziva „Zwart water“ („Two eyes staring“ / „Crna voda“) autora Elberta van Striena, a radi se o psihološkom trileru s elementima horora. Film priča priču o djevojčici koja na neočekivan način otkriva tajnu svoje majke koja je kao djevojčica otrovala svoju sestru blizanku. Publiku je uspješno držao u napetoj neizvjesnosti laganijim tempom izmjene kadrova s jezovitom fabulom, te iznenadnim blicevima kadrova s prikazima jeze i užasa koji su dobro prodrmali publiku. Film se osim audio-vizualno-fabularne jezovitosti isticao i odličnom fotografijom i dobro ukomponiranim filmskim efektima. Ipak, zadnje minute filma bile su prekinute iznenadnim pljuskom, a publika je masovno pobjegla s jedne od najljepših zagrebačkih otvorenih kino-pozornica.

Prekrasan pogled na zagrebačku katedralu i vizuru grada, u kombinaciji sa scenama koje tjeraju strah u kosti više je nego dobar način kako da se uobičajena monotonija koja ljeti vlada zagrebačkim asfaltom osvježi adrenalinskim horor doživljajima.

„Nešto zabavno, zastrašujuće i krvavo sve je što biste mogli mogli očekivati oko ponoći i to vas sve čeka tjekom festivala“- riječi su koje je umjetnički direktor festivala uputio stranoj publici, a one možda najjednostavnije sažimaju atmosferu koja će vladati na projekciji filma nultog izdanja Fantastic Zagreb Film Festivala.