Izložba "Lijepa naša
domovino!" koja se smjestila unutar lijepog našeg Umjetničkog
paviljona racionalan je i ironičan prikaz onih segmenata društva i
pojava čije nas postojanje uznemirava, ljuti, sablažnjava ili
potiče na dublje promišljanje. Zagledavanje u lica ljudi u običnim
ili neobičnim situacijama, prizori s ulica, s radničkih bojišnica,
nude realan odraz zemlje u kojoj živimo.
Što odraz lijepe naše domovine
govori o našoj zemlji, o mjeri u kojoj je smatramo lijepom? Što je
to što nas čini romantično zaljubljnim u zemlju u kojoj živimo?
Da li ljepote nacionalnih parkova, užici u domaćem jelu i piću,
posebnost kulture i običaja, prekrasno more ili nešto treće? U
kojoj mjeri su naši osjećaji domoljublja i nacionalnog ponosa
utemeljeni u realnosti?
Navedena su samo neka općenita pitanja
o kojima promišljam gledajući fotografije s godišnje izložbe
hrvatskog fotosaveza "Lijepa naša domovino!", s kustosom i
jednim od autora izložbe Antunom Maračićem. Na izložbi su
zastupljeni mnogi segmenti današnjeg hrvatskog društva koji su
daleko od idiličnih prizora slavne, mile i sretne domovine kojoj je
Antun Mihanović podario lijepe stihove.
Svaki od 17 autora fotografija-
Tomislav Brajnović, Boris Cvjetanović, Marko Ercegović, Ronald
Goršić, Boris Kovačev, Igor Kuduz, Siniša Labrović, Antun
Maračić, Neja Markičević, Bojan Mucko, Nel Pavletić, Darije
Petković, Neven.Petrović, Davor Puklavec, Jasenko Rasol, Danko
Stjepanović i Borko Vukosav- nudi drugačiji akcent na neki sadašnji
ili recentni trenutak naše zbilje, čije odjeke gledamo, slušamo,
pratimo i osjećamo dijelom trenutka u kojem živimo.
Zaljubljenost ili slijepo vjerovanje u
nešto, podsjeća me na domoljublje koje ne dopušta kritiku
postojećeg stanja. Kao da ćemo ukazivanjem onog lošeg u našoj
zemlji, mentalitetu, (ne)kulturi, običajima, vjerovanjima, (...)
raskrinkati činjenicu da nismo bogom dani, da nismo savršeni,
neponovljivi, unikatno-pametni, posebni, najbolji u ovome ili onome.
Navedeno bi, čini mi se, u hrvatskom kolektivnom umu pobudilo
osjećaj manje vrijednosti zbog onoga čemu i gdje pripadamo, samim
time i zbog onoga od čega smo i sami sazdani...što smo sami po sebi
jesmo.
Poistovjećujemo se s nacionalnim
identitetom kroz složene i manje složene procese socijalizacije, s
informacijama s domovnice, ali i onima iz medija, onih društvenih
grupa u kojima se krećemo, a koje govore o ljepotama naše zemlje i
života kod nas kojim se dičimo, uvjeravajući se kako "je doma
najljepše". Motivacija za ostankom na državnom teritoriju i za
privređivanje državnoj zajednici jedan je od konkretnih benefita
nacionalnog ponosa, ljubavi prema domovini i snažnih osjećaja
privrženosti prema onom podneblju u kojem smo postali to što jesmo.
Podsvjesni strahovi da ćemo izgubiti
domovinu kakvu znamo i sebe kakve poznajemo i kakve vjerujemo da
jesmo, ponekad nas sprečava da budemo realniji i kritičniji prema
pojavama, nepravilnostima, lošim trendovima, teškim i
zabrinjavajućim stanjima u društvu, ekonomiji, prirodi, politici i
u svemu onome što u konačnici utječe na konačnu sliku zemlje u
kojoj živimo.
Što je istinsko domoljublje, što je
istinska Lijepa naša? Da li je moguće biti istinskim domoljubom ako
žmirimo na pojave koje narušavaju vjerodostojnost domoljubnih
osjećaja? Da li je Lijepa naša ljepša ako ne gledamo, ne pričamo
i ne pokušavamo promjeniti ono loše u domovini, nastojeći
nezadovoljstvo iskoristiti kao poriv za poticanje pozitivnih
promjena?
Nekada je hladan racionalizam,
činjenični ispis krvne slike društva i zemlje u kojoj to društvo
diše najbolji način da se odmaknemo od raznoraznih konstrukta koji
nam onemogućavaju voljeti u potpunosti zemlju u kojoj smo rođeni, u
kojoj smo odrasli i u kojoj radimo, zurimo u popise poslova na burzi
rada, borimo se za svoja radnička i druga prava, ili u kojoj
apatično trulimo u svojoj nezavidnoj situaciji.
Izložba "Lijepa naša domovino!"
djeluje kao hladan tuš za sve one duše uznesene krhkim krilcima
domoljublja. Lažni glamur s maturalne večere u suprotnosti s
razbijenim nosom prosvjednika, ispaćenim licima radnika, izgubljenim
budućnostima beskućnika. Prazni prostori trgovina, nenaseljeni
stambeno-poslovni kompleksi, prazni prostor nekadašnjih ureda,
prazni pogledi ljudi koji su zapeli u močvari, ali ne nekoj s
ljekovitim blatom i s romantičnim prizorom zalaska sunca iznad
Kopačkog Rita, već u onoj močvari čije blato guta i umrtvljuje
kako život prostora, tako i život ljudskih sudbina. Tupi, bolni,
iskrivljeni ili sakriveni pogledi radnika koji gube bitku za svoja
prava na dostojanstveni život i rad...
Jata ptica selica u letu iznad tvornice
Dioki-ja, iznad Vjesnikovog nebodera, iznad trgovina za otkup zlata,
iznad grada na čijim klupama zajedno s drvenim daskama i njegovim
stanovnicima propadaju svi snovi o socijalnim, radničkim i ljudskim
pravima- ta su jata ptica danas u Lijepoj našoj jedini stvarni
doticaj ljudskih pogleda s iskonskom ljepotom i slobodom života.
Nema komentara:
Objavi komentar