Phlegm in Wonderland [STREET ART CORNER]

Začudan, detaljistički, crno-bijeli svijet stripovskih i street art ilustracija umjetnika poznatog pod imenom Phlegm, djeluje kao hipnotično utonuće u svijet mašte. Posvećenost umjetničkom radu stavlja na prvo mjesto i bez imalo kalkulacija nezaustavljivo i odvažno osvaja zidne površine diljem svijeta. Slijedi mali uvid u rad ovog samozatajnog umjetnika koji fascinira talentom, bogatstvom i razradom ideja.

 

Gledajući Phlegmove smislene kompozicije ilustriranih tokova misli poteklih iz bogate mašte, imam osjećaj kao da sam ušetala u neki čudesan svijet lišen boja, koji je obilno obojan slojevitim ilustracijama prepunim vizualnih efekata, simbolika i životne kreativne energije, koji iz njih opipljivo pršte. Koliko je taj njegov svijet inspirativan i lijep najbolje govore slike njegovih radova koji su svoj uvjetno-trajni dom našli na zidovima mnogih gradova.

Phlegmove wall stories pričaju zanimljive priče u kojima su glavni akteri ljudi s polunavučenim kapuljačama, poluskrivenih identiteta. Baš kao da su izrasli iz Phlegmovog karaktera, sklonog samozatajnom radu. Oni me podsjećaju na dodjeljene uloge glasnika, radnika ili jednostavno pokretača Wonderland teatra. U njemu se ti ljudi nalaze u funkciji izgradnje priče i prenošenja neke ideje koja je temeljena koliko na mašti toliko i na elementima stvarnosti.

Na površini su djelić nekog čudnovatog mehanizma, nekog imaginarnog bića ili nekog grada- svijet su unutar svijeta. Za jedan je intervju Phlegm rekao kako ima prilično raznolik doseg tema, ali da ga uvijek privlače na prvi pogled jednostavne stvari koje se akumuliraju i postaju složenijima. Tvrdi da se ponekad jednostavne životne situacije mijenjaju pod utjecajem zbira malenih i gotovo nevažnih događaja( http://www.indigits.net/a8/phlegm). U njegovim radovima moguće je iščitati tu potragu za dubljim pronalaženjem smisla unutar onog prividno očitog i jednoznačnog. Moglo bi se reći kako je opća karakteristika njegovog rada zbir malih motiva koji izgrađuju onaj veći.

Kuće, ljudi, životinje, mitska bića, strojevi, sve su čudnovati prikazi i crno-bijele preslike unutarnjeg svijeta, koji zrcale umjetnikovu unutarnju dušu prepunu ilustriranih priča o prirodi čovjeka, bića i svijeta u kojima žive, te njihovog međuodnosa i sveopće povezanosti. 

Poveznice i značenja su na nama da ih opazimo, doživimo i interpretiramo, shodno vlastitim preferencijama i mogućnostima. Uzročnost, otkrivanje stvarnog i imaginarnog smisla ideja je, čini mi se, osobni jezik kojim Phlegm ispituje granice i dosege stvarnog, nestvarnog i  mogućeg.

Umjetnikove zidne slike me podsjećaju i na dječju radost “babuška momenta”, radost otkrivanja skrivenog unutar nečega što misliš da je jednostavno na prvi pogled, baš kao što je to babuška, tradicionalna ruska drvena igračka. Phlegmov teleskop nije samo teleskop, a grad samo grad… 

Ima nešto duboko, samim time i nešto mračno u potrazi za znanjem, u pokušajima prikaza skrivenog, u razlaganju očitog na ne tako očite djelove. Baš kao i u priči o drvu spoznaje i žudnji za njegovim plodovima. Netko bi mogao zaključiti - blaženo bilo neznanje, ili ono figurativno slikarstvo koje se većini dovija umilnom figuracijom i simbolikom, koje ne ostavlja prostor za daljnje promišljljanje i osjećanje - koje ostaje na površini… koje servira.

Kako Phlegmov rad za neke može biti duboko uznemirujuć podsjeća nedavan incident ravnatelja jedne škole koji je prefarbao Pflegmov rad na školskoj fasadi u Dugavama (http://www.vecernji.hr/zagreb/sad-ga-vidis-sad-ga-ne-vidis-ravnatelj-prebojio-umjetnicki-rad-clanak-549791). Netko bi pomislio da su roditelji djece apelirali zbog lascivnog, dijaboličnog prikaza... ali to nije bio slučaj.  Čini mi se  da je glavni motivator da se djelo ukloni bila neka vrsta nedefinirane nelagode koju je ono potenciralo u nekih prolaznika. Ipak, nije na fasadi bila, vjerovatno puno prihvatljivija, reklama s izazovnom Rucnericom kako gudi po dvopeku s paštetom ili Murtićevi tragovi koji su toliko nerazumljivi u svojoj apstrakciji i etablirani da nema razloga za nabiranje kože čela. 

Od kuda toliko dušebrižništvo u ovom i sl. slučajevima mogla bi biti tema za neku drugu priliku. No, kuća, čovjek, crkva na tijelu nekog neodređenog, pomalo sablasnog ‘bićenca’, vjerojatno je u ovom street art djelu bilo previše za one uskog dosega u poimanju prihvatljivog, estetski i u svakom drugom pogledu.

U svakom slučaju, raspravljati o ukusima, kažu, nije zahvalno. Street art ionako ponekad za svoju slobodu, utjecaj i prisutnost žrtvuje sigurnost vlastitog opstanka. Život i smrt ideje, pa i umjetničkog djela u ovom je slučaju kao i život sam - nastaje, razvija se, nestaje.

Phlegm kaže da voli biti anoniman i dozvoliti svojim djelima da postoje sama za sebe. Tvrdi da nije dobar u objašnjavanju sebe i svojeg rada, zbog toga misli da je bolje da radi ono u čemu je vještiji. Voli ideju svojeg rada koji egzistira neovisno o njemu kao autoru. - "To je kao da on dolazi iz svojeg vlastitog svijeta, a ne onog u kojem sam ga ja napravio."

Lijepo je osjetiti vlastiti neposredan i jedinsveni doživljaj nekog djela, koji je oslobođen viška informacija i njihove nametljivosti. Takvim slobodnim i osobnim doživljajima vrata su u potpunosti otvorena kada se autor umjetničkog djela ne gura pod svjetlo reflektora, kada svjesno ostaje u pozadini i kada dopušta da djela govore sama za sebe, bez govora ega, bez racionalizacija i njima sličnim ograničenjima koja nameće naš interpretativni um.

Phlegm kaže da je oduvjek smatrao da je bitna umjetnost a ne umjetnik. S njime se u potpunosti slažem, pogotovo u kontekstu vremena kada na vrijednost nečjeg umjetničkog rada utječe količina medijske sveprisutnosti i PR-ovskog napumpavanja imidža autora i vrijednosti djela. Istovremeno, zanimljivo je saznati više o njegovim motivacijama i uvjerenjima. Iz navedenog razloga, za sve one koji žele saznati više o Phlegmu i njegovom načinu razmišljanja, prilažem dva intervjua:

http://pejhy.com/2010/11/14/

http://www.indigits.net/a8/phlegm/

Fotografije Phlegmovog rada preuzete su s njegovog bloga:

http://phlegmcomicnews.blogspot.com/

Hrvatska Oda realnosti

Izložba "Lijepa naša domovino!" koja se smjestila unutar lijepog našeg Umjetničkog paviljona racionalan je i ironičan prikaz onih segmenata društva i pojava čije nas postojanje uznemirava, ljuti, sablažnjava ili potiče na dublje promišljanje. Zagledavanje u lica ljudi u običnim ili neobičnim situacijama, prizori s ulica, s radničkih bojišnica, nude realan odraz zemlje u kojoj živimo.

Što odraz lijepe naše domovine govori o našoj zemlji, o mjeri u kojoj je smatramo lijepom? Što je to što nas čini romantično zaljubljnim u zemlju u kojoj živimo? Da li ljepote nacionalnih parkova, užici u domaćem jelu i piću, posebnost kulture i običaja, prekrasno more ili nešto treće? U kojoj mjeri su naši osjećaji domoljublja i nacionalnog ponosa utemeljeni u realnosti?

Navedena su samo neka općenita pitanja o kojima promišljam gledajući fotografije s godišnje izložbe hrvatskog fotosaveza "Lijepa naša domovino!", s kustosom i jednim od autora izložbe Antunom Maračićem. Na izložbi su zastupljeni mnogi segmenti današnjeg hrvatskog društva koji su daleko od idiličnih prizora slavne, mile i sretne domovine kojoj je Antun Mihanović podario lijepe stihove. 

Svaki od 17 autora fotografija- Tomislav Brajnović, Boris Cvjetanović, Marko Ercegović, Ronald Goršić, Boris Kovačev, Igor Kuduz, Siniša Labrović, Antun Maračić, Neja Markičević, Bojan Mucko, Nel Pavletić, Darije Petković, Neven.Petrović, Davor Puklavec, Jasenko Rasol, Danko Stjepanović i Borko Vukosav- nudi drugačiji akcent na neki sadašnji ili recentni trenutak naše zbilje, čije odjeke gledamo, slušamo, pratimo i osjećamo dijelom trenutka u kojem živimo.

Zaljubljenost ili slijepo vjerovanje u nešto, podsjeća me na domoljublje koje ne dopušta kritiku postojećeg stanja. Kao da ćemo ukazivanjem onog lošeg u našoj zemlji, mentalitetu, (ne)kulturi, običajima, vjerovanjima, (...) raskrinkati činjenicu da nismo bogom dani, da nismo savršeni, neponovljivi, unikatno-pametni, posebni, najbolji u ovome ili onome. Navedeno bi, čini mi se, u hrvatskom kolektivnom umu pobudilo osjećaj manje vrijednosti zbog onoga čemu i gdje pripadamo, samim time i zbog onoga od čega smo i sami sazdani...što smo sami po sebi jesmo.

Poistovjećujemo se s nacionalnim identitetom kroz složene i manje složene procese socijalizacije, s informacijama s domovnice, ali i onima iz medija, onih društvenih grupa u kojima se krećemo, a koje govore o ljepotama naše zemlje i života kod nas kojim se dičimo, uvjeravajući se kako "je doma najljepše". Motivacija za ostankom na državnom teritoriju i za privređivanje državnoj zajednici jedan je od konkretnih benefita nacionalnog ponosa, ljubavi prema domovini i snažnih osjećaja privrženosti prema onom podneblju u kojem smo postali to što jesmo. 

Podsvjesni strahovi da ćemo izgubiti domovinu kakvu znamo i sebe kakve poznajemo i kakve vjerujemo da jesmo, ponekad nas sprečava da budemo realniji i kritičniji prema pojavama, nepravilnostima, lošim trendovima, teškim i zabrinjavajućim stanjima u društvu, ekonomiji, prirodi, politici i u svemu onome što u konačnici utječe na konačnu sliku zemlje u kojoj živimo.

Što je istinsko domoljublje, što je istinska Lijepa naša? Da li je moguće biti istinskim domoljubom ako žmirimo na pojave koje narušavaju vjerodostojnost domoljubnih osjećaja? Da li je Lijepa naša ljepša ako ne gledamo, ne pričamo i ne pokušavamo promjeniti ono loše u domovini, nastojeći nezadovoljstvo iskoristiti kao poriv za poticanje pozitivnih promjena?

Nekada je hladan racionalizam, činjenični ispis krvne slike društva i zemlje u kojoj to društvo diše najbolji način da se odmaknemo od raznoraznih konstrukta koji nam onemogućavaju voljeti u potpunosti zemlju u kojoj smo rođeni, u kojoj smo odrasli i u kojoj radimo, zurimo u popise poslova na burzi rada, borimo se za svoja radnička i druga prava, ili u kojoj apatično trulimo u svojoj nezavidnoj situaciji.

Izložba "Lijepa naša domovino!" djeluje kao hladan tuš za sve one duše uznesene krhkim krilcima domoljublja. Lažni glamur s maturalne večere u suprotnosti s razbijenim nosom prosvjednika, ispaćenim licima radnika, izgubljenim budućnostima beskućnika. Prazni prostori trgovina, nenaseljeni stambeno-poslovni kompleksi, prazni prostor nekadašnjih ureda, prazni pogledi ljudi koji su zapeli u močvari, ali ne nekoj s ljekovitim blatom i s romantičnim prizorom zalaska sunca iznad Kopačkog Rita, već u onoj močvari čije blato guta i umrtvljuje kako život prostora, tako i život ljudskih sudbina. Tupi, bolni, iskrivljeni ili sakriveni pogledi radnika koji gube bitku za svoja prava na dostojanstveni život i rad... 

Jata ptica selica u letu iznad tvornice Dioki-ja, iznad Vjesnikovog nebodera, iznad trgovina za otkup zlata, iznad grada na čijim klupama zajedno s drvenim daskama i njegovim stanovnicima propadaju svi snovi o socijalnim, radničkim i ljudskim pravima- ta su jata ptica danas u Lijepoj našoj jedini stvarni doticaj ljudskih pogleda s iskonskom ljepotom i slobodom života.