Eksplozija kolorita i maštovitih ilustracija Tomislava Torjanca, međunarodno poznatog hrvatskog ilustratora i slikara oduševljava posebnim i energičnim stilom. Osim što se neke od njegovih ilustracija može vidjeti na manjem formatu tiskanom u obliku book covera i slikovnica, njegov rad publika će moći pogledati u Galeriji Klovićevi dvori sve do 12. siječnja 2014.. Navedena je izložba odlična prilika da se pogledaju i neki veliki formati radova te da se upozna sa složenim tehnikama suvremene izrade ilustracija kombiniranjem ulja na MDF pločama, fotografija i digitalne obrade. Slijedi upoznavanje Torjančevog svijeta ilustracija kroz intervju koji donosimo u nastavku.
Tomislav Torjanac najčešće slika uljenim bojama u kombinaciji s digitalnom tehnikom, a njegov stil slikanja odlikuje nanošenje debelih namaza bojom. Bujna imaginacija vizualni je pokretač vrlo neobičnih i zanimljivih svjetova priča, koji su ukoričeni u izdanjima poznatih slikovnica i knjiga. Nakon kratkog pregleda momenata iz umjetničke karijere Tomislava Torjanca slijedi intervju u kojem saznajemo više o autoru i njegovom radu.
Ilustrator i slikar Tomislav Torjanac 2006. je pobijedio na međunarodnom natječaju za ilustriranje romana Pijev život Yanna Martela, dobitnika nagrade Man Booker za 2002. godinu. Po tih četrdeset ilustracija postao je svjetski prepoznatljiv i tražen autor, a spomenuto ilustrirano izdanje u boji do danas je objavljeno u više zemalja.
Torjanac je također ilustrirao nekoliko slikovnica- “Mačak i vrag” Jamesa Joycea, “Skakači” Hansa Christiana Andersena, “Djevojčica i div” Neli Kodrič Filipić, “Kako živi Antuntun” Grigora Viteza i “Grga Čvarak” Ratka Zvrka.
Izlagao je na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu te samostalno u Londonu, a 2006. i 2007. godine radovi su mu uvršteni u američki ilustratorski godišnjak Spectrum: The Best in Contemporary Fantastic Art.
Za svoj je rad Torjanac u Hrvatskoj nagrađen s dvije nagrade Kiklop, dvije nagrade Lice knjige te dvije nagrade Grigor Vitez, a 2012. dodijeljena mu je prva nagrada (Grand Prix) na Četvrtom hrvatskom biennalu ilustracije.
Možete li reći nešto o Vašem umjetničkom putu, o tome kako se počeo razvijati i utjecaju Vašeg formalnog obrazovanja na njega?
Otkad znam za sebe imao sam olovku u ruci i nos u knjigama. Nisu to bile samo slikovnice; bilo je tu i stripova, ali i “ozbiljnih” povijesnih knjiga i enciklopedija. Moji su roditelji dugo bili uvjereni da me silno zanima povijest, no mene je više zanimao vizualni aspekt povijesti, odnosno slike u tim knjigama, u koje bih zurio satima, ne mareći za razliku između literature za odrasle i literature za djecu. Knjiga mi je oduvijek bila zanimljiva, i s literarne i umjetničke strane. Isto vrijedi i za proces njezina nastajanja, a upravo sam to naučio na studiju dizajna na Grafičkom fakultetu. Crtanjem i slikanjem bavio sam se odmalena, no odrastajući u maloj sredini, ilustraciju nisam vidio kao nešto čime bih se mogao baviti i od toga živjeti. Zahvaljujući brdu knjiga i internetu, nakon fakulteta sam znatno proširio vidike i odlučio krenuti put ilustracije.
Činjenica – na prvi pogled otegotna – da sam samouk kad je u pitanju slikanje i ilustriranje, najvjerojatnije mi ide u prilog, budući da sam zbog toga morao dosta eksperimentirati da bih došao do tehnike koja mi najviše odgovara, što je dovelo do niza “sretnih nesreća”, tj. rezultata do kojih ne bih došao uobičajenim putem.
Što se promjenilo u Vašem dnevnom rasporedu, nakon što ste postali ilustrator poznat i izvan naših geografskih okvira?
Ne bih rekao da se išta promijenilo. Ilustracijom kao svojom osnovnom djelatnošću počeo sam se baviti nekoliko godina prije no što sam objavio svoje prve radove u inozemstvu. Projektima pristupam potpuno jednako, bez obzira je li riječ o domaćem ili stranom nakladniku.
Što Vas najviše privlači kod ilustracije i što je po Vama dobra ilustracija općenito? Možete li izdvojiti nekog hrvatskog i stranog autora čije Vam se ilustracije sviđaju?
Kod ilustracije me najviše privlači njezina sprega s tekstom i mislim da je ključno da se riječi i slike međusobno nadopunjavaju i ne natječu za čitateljevu pozornost. Za mene je dobra ilustracija ona koja nije puka vizualizacija onoga što piše u tekstu, nego je njegova interpretacija koja odražava ilustratorovu osobnost, ali čitatelju ne nameće tumačenje, već daje slobodu mašti. Ima nekoliko hrvatskih ilustratorica i ilustratora čiji mi se radovi sviđaju – primjerice, Danijel Srdarev izvrsno spaja vrlo osobne, umjetničke ilustracije s oblikovanjem knjige, tako da je rezultat originalna i sjajno zaokružena cjelina. Od stranih autora iznimno cijenim Shauna Tana iz Australije, koji piše i ilustrira slikovnice. Imao sam nevjerojatnu čast da mi je baš on napisao predgovor katalogu izložbe u Klovićevim dvorima.
U odnosu na tradicionalnije slikarstvo, čini mi se da je ilustracija zapostavljena u nas. Koji je Vaš dojam, to jest što mislite o percepciji kulturnih institucija, medija i javnosti o ovom vidu umjetnosti? Kakva je situacija vani?
Da, općenito vrijedi da se ilustraciju nerijetko podcjenjuje kao manje vrijednu “izvedenicu” slikarstva, nešto što ima marketinški definiranu svrhu i dobno određenu publiku. Nažalost, za dobar dio ilustracija ta etiketa i vrijedi, no isti je slučaj s, recimo, nekim glazbenim ili književnim djelima. Slikovnice, primjerice, imaju iznimnu i, nažalost, često podcijenjivanu ili, još gore, zlorabljivanu važnost u odgoju djece, ali i odraslih. Srećom, postoje pravi dragulji od slikovnica, koji i s tekstualne i s likovne strane pronalaze svoj put izravno u najintimnije i najskrivenije emotivne kutke čitatelja, bez obzira na njihovu dob. Drugim riječima, između riječi “slikovnica” i “knjiga za djecu” ne treba nužno biti znak jednakosti. Na razini hrvatske ilustracije, smatram da se zadnjih godina osjećaju pozitivni pomaci, kao što je ULUPUH-ovo objavljivanje Kataloga hrvatskih ilustratora, Hrvatski biennale ilustracije u Klovićevim dvorima, itd.
Možete li reći kako ste koncipirali izložbu u Klovićevim dvorima? Koliko ste zadovoljni odjekom publike? Možete li izdvojiti vlastite najdraže radove koji su izloženi na izložbi?
Izložba u Klovićevim dvorima postavljena je u pet soba prizemlja galerije. U prvoj je sobi četrdeset ilustracija koje nam naslikao za ilustrirano izdanje Pijeva života, koje je do sad objavljeno u jedanaest zemalja, uključujući i našu. U dvije sobe su ilustracije iz slikovnica Kako živi Antuntun, Grga Čvarak, Žabeceda, Mačak i vrag, Djevojčica i div i Skakači. U četvrtoj sobi nalaze se naslovnice i ostali objalvjeni radovi, a u petoj je serija slika nazvana Somno, koju sam naslikao posebno za izložbu i koju je ambijentalnim soundtrackom i zvučnim performansom na otvorenju popratio Damir Urban. Jako sam zadovoljan reakcijama posjetitelja izložbe, koja je zbog velikog zanimanja produžena do 12. siječnja 2014. Teško je izdvojiti najdraže radove, no često spominjem slikovnicu Mačak i vrag nastalu prema tekstu Jamesa Joycea, za koju kažem da je moja prva slikovnica. Premda sam prije nje ilustrirao nekoliko slikovnica, u njoj je moj stil razvijen i prepoznatljiv, plus to je prva knjiga koju sam i grafički oblikovao te u nju vlastoručno upisao tekst.
Da, posljednjih godina inspiraciju crpim iz glazbe i, naročito, književnosti. Možda to ima veze s umjetničkim sazrijevanjem – jednom kad definirate svoj likovni izričaj, svoj stav i svoj stil (što uključuje i njegovo svjesno mijenjanje od projekta do projekta), nemate toliku potrebu “hraniti” se vizualima drugih, već više radite na produbljivanju onoga što leži u podlozi vaših ilustracija i onoga što želite poručiti čitateljima kroz vaše ilustracije. Barem tako mislim. Zato mi je važno omogućiti višeslojno tumačenje svojih radova – ovisno o dobi i sklonostima čitatelja, interpretacije se razlikuju i, nadam se, potiču na razmišljanje, pitanja i razgovor.
Možete li objasniti kako ste razvili svoj likovni stil?
Teško je objasniti stil – mislim da je on u najvećoj mjeri odraz moje osobnosti i kao takav biva predstavljen gledatelju ili čitatelju. Isto vrijedi i za tehniku kojom radim – klasično slikanje uljenim bojama na drvu udruženo s digitalnim medijem odraz je činjenice da je jedan dio mene dobrovoljno “zarobljen” u prošlosti, dok drugi uživa u blagodatima moderne tehnologije.
Koliko je teško dobiti priliku za oslikavanje korica knjiga ili slikovnica? Kada biste mogli birati, covere kojih knjiga i koje slikovnice biste voljeli oslikavati?
Da bi ilustrator dobio priliku za rad na naslovnici ili slikovnici, mora prethodno pridobiti pažnju nakladnika, a za to je nužno da ima pregledan online portfolio. Čak i ako ilustrator nema objavljenih ilustracija, dobra je ideja “za svoju dušu” ilustrirati naslovnicu ili poneku scenu iz, recimo, neke dobro poznate bajke i to priložiti u portfolio. Volio bih oslikati dvije knjige o Alice Lewisa Carrolla, premda je riječ o knjigama koje su zapravo dobro prerušene knjige za odrasle. Međutim, moj je problem s njima što su izvorno objavljene s bezvremenskim ilustracijama Johna Tenniela, kojima je, prema mome mišljenju, nemoguće konkurirati. Na Tennielov je prijedlog Carroll čak izbacio jedno poglavlje iz druge knjige. S tim u vezi, mislim da bi bilo poželjno kad bi pri nastajanju slikovnica – pritom mislim i na tekst i na ilustracije – postojala izravna, dvosmjerna komunikacija između pisca i ilustratora.
Kako ste počeli ilustrirati slikovnice, a kako naslove knjiga? Koliko umjetničke slobode imate u takvim angažmanima?
Naslovnice sam počeo ilustrirati prije slikovnica, prvo za manje nakladnike a potom za veće. Kad radim na naslovnici, volim pročitati knjigu u cijelosti da bih iz prve ruke dobio najpotpuniju informaciju o djelu koje ilustriram. Možda će zvučati površno, no dobar dio knjiga na mojoj polici kupio sam jer mi se jako dopala naslovnica, a nakon što sam ih pročitao, isto sam mogao reći i za njihov sadržaj. Možda je samo slučajnost, no možda je i određeno prepoznavanje, tj. kolegijalno povjerenje u ilustratora i/ili dizajnera da je predano i profesionalno napravio svoj posao i primjereno predstavio sadržaj knjige. Do sad sam u pravilu imao puno umjetničke slobode i pri ilustriranju slikovnica i pri ilustriranju naslovnica knjiga.
Što smatrate svojim najvećim umjetničkim izazovima u procesu nastanka neke ilustracije?
Svakako je to priprema posla, bez obzira je li riječ o osmišljavanju konteksta u koji ću smjestiti ilustracije (kao što je slučaj s, recimo, Grgom Čvarkom) ili vrlo detaljna istraživanja za Pijev život. Naravno, tu su i izazovi kompozicije i smještanja teksta, no priprema posla uvijek je najveći izazov i najvažniji dio moga kreativnog procesa.
Čini mi se da Vaši radovi često trepere nekim posebnim životom koji bi jako dobro funkcionirao kada bi se prilagodili mediju animiranog filma. Biste li voljeli raditi ilustracije za crtiće?
Bih, premda je to vrlo dugotrajan posao i zahtijeva puno timskoga rada, što je velika promjena za nekoga poput mene, jer radim isključivo u samonametnutoj samoći svoga ateljea. Zapravo, već postoji inicijativa da se jedna od slikovnica koje sam ilustrirao pretoči u animirani film, no nažalost zasad još nema konkretnijih rezultata.
Čini mi se da ilustracije mogu naići na široku primjenu u komercijalno isplativim projektima. Može li se od ilustracija živjeti kod nas i u inozemstvu?
Može, ali uz puno truda i predanosti. Za mene je ilustracija posao s kojega nikad ne odlazim, jer stalno razmišljam o projektu na kojemu toga trena radim.
Koji su slijedeći projekti na kojima će te raditi, imate li planova za neku novu izložbu?
Sljedeće mi je u planu još jedna slikovnica s Mihaelom Velinom, autoricom Žabecede. Ove godine imao sam dvije samostalne izložbe – u Galeriji Cvajner u Puli i Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu – tako da za 2014. godinu nemam novu izložbu u planu i namjeravam je provesti radeći na ilustracijama.
Nema komentara:
Objavi komentar