Što je umjetnost vrijedna pažnje i divljenja i priznanja. Je li to ona neshvaćena, dekadentna, podilazeća, orginalna, neorginalna, ograničena, neograničena itd.? Uzimamo li umjetničke veličine kao bogom dane, te bojeći se imati vlastito mišljenje i preispitivati smisao i vrijednost umjetničkih dijela, preuzimamo li servirane ocjene i komentare stručne javnosti? Što je stvarni smisao umjetničkog dijela i usudimo li se ga propitivati, gledajući ga ulaziti s njim u dijalog. Akademski slikar Ivo Paula Pilat izložbom “Dialog s Picassom” na likovno osebujan i inteligentni način propituje navedena pitanja.
Usude li se umjetnici propitivati vlastite i tuđe stvaralačke motive i zakoračiti na nesiguran teritorij istraživanja granica i mogućnosti likovnog izražavanja koji se nalaze izvan sigurnih kategorija poput određenih stilova, motiva itd. Je li ponekad vrednije kao što Jasna Zlokić u poznatoj pjesmi pjeva više voliti vjetar nego mirnu luku, tj. prepustiti se umjetničkom porivu i na prvi pogled ne nužno logičnim rješenjima koja će biti shvatljiva širokoj javnosti? Koja je uostalom vrijednost toga biti shvaćen? Možemo li zaista pomicati granice u nama i izvan nas samih pokušavajući uvijek biti shvaćen i prepoznatljiv, uvažen, odlikovan. To su neka pitanja koja izrastaju u meni tijekom razmišljanja o Pilatovoj najnovijoj izložbi, koja se održala u zagrebačkoj Galeriji "Zvonimir" od 22. studenog do 06. prosinca.
U životu kao i u umjetnosti često je bitno na djeci sličan, slobodan i nestrukturiran način igrati se s pravilima igre. Odvažiti se, ne slijediti rutinu, biti svoj, postavljati iskrena pitanja i kritike, tražiti i istraživati.
Kako se granice u umjetnosti pomiču na jedan konstruktivan način? Čini mi se da je danas više nego ikada lako inspirirati trivijalnostima, talasati s elementima koji napadno privlače našu percepciju. Birajući takav put u umjetničkom izražavanju treba samo skrenuti u vode prokušanih dopadljivih metoda, u vulgarnost bez pokrića, u samodopadno razmetanje nekim likovnim umjećem i sl. Pri tome se često “umjetničkom” akcijom servira točno određen i vrlo ograničen smisao, provocirajući točno planiranu emotivnu reakciju krajnjih konzumenata umjetničkih dijela. Iz tog je razloga vrijedno prisjetiti se nekih istinitih i vrlo jednostavnih Picassovih izjava koje se odnose na umjetničke problematike shvaćenosti, stila, muzeja, stvaranja i razumjevanja, koje su citiranje u izložbenom katalogu:
"Muzeji su gomila laži, a ljudi koji od umjetnosti stvaraju posao su prevaranti."
"Postaje slikari koji imaju svoj stil. U trenutku kad me vidite, ja sam se već promjenio, ja sam već negdje drugdje. Ne mogu se skrasiti pa zato nemam stila."
"Postoji li išta opasnije od toga da se bude shvaćen? Takva stvar ne postoji. Uvijek ste pogrešno shvaćeni. Mislite da niste osamljeni, ali ste zapravo još usamljeniji."
"Svi žele razumjeti umjetnost. Zašto ne pokušavamo razumjeti cvrkut ptica? Ali kad je riječ o slici, ljudi misle da je moraju razumjeti. Oni koji pokušavaju objasniti slike mlate praznu slamu."
Na tragu Picassovih citata moguće je uočiti dijalog koji je s njim vodio slikar Pilat u procesu razmišljanja i stvaranja slika koje su predstavljene umjetnikovom posljednjm izložbom. Na izložbi na kojoj je predstavljeno 16 slika velikog formata, očituje se jedan poseban sklad. Poseban u smislu da se splet boja, oblika, linija u kojima se apstraktno pretapa u figuraciju i obrnuto, pomiruju, sažimaju u osjećaj smislenog prikaza ideje. Slike naslova Ruke, Slikar, Vapaj, Bijeli konj, Francoise, Rapsodija u zelenom, Rapsodija u crvenom, Žena s šešrom, Doora Maar u Zagrebu, Žena, Pilat na energičan, duhovit i promišljen način drugačijim likovnim rješenjima pristupa Picassovoj stavštini. Pri tome, kako povjesničarka umjetnosti Iva Korbler piše, Pilat “koristi inačice postkubizma i nadrealizma kako bi pokazao trajnu rascijepljenost, kaotičnost i šizoidnost naše suvremene civilizacije.”
Govor Ive Paule Pilata na otvorenju izložbe obilježila su razmišljanja o nekim postupcima HDLU-a s kojima se ne slaže, a koji potiču na razmišljanje o mnogim pitanjima koja se tiču relevantnosti umjetničkog rada.- “U sebi nosim gorčinu, jer kako vidim i kako saznajem, iz jednog tiska, moje udruženje HDLU pozvalo je dva svjetska umjetnika. Svjetska- pod upitnikom. I po čemu je jedan veliki slikar postao toliko slavan i čuven? Postao je čuven po tome što je u jednoj njujorškoj galeriji mastrubirao, onanirao. Pa sad, HDLU je nejga pozvao u Zagreb, pa možda će možda i našim umjetnicima pokazati kako se kako se mastrubira u životu. Osim toga mojem udruženju zamjeram što su prije 2 – 3 godine dali godišnju nagradu Tomislavu Gotovcu koji je gol šetao gradom plašeći svojim nezgrapnim tijelom dijecu. Vidite, netko se zvao deset puta picasso i vrata mu se neće otvoriti.”
Slijedi govor Ive Korbler o Pilatovoj izložbi:
"Ono što me je privuklo Pilatu je što on zaista prkosi kronologiji i svojoj generaciji u svakom smislu i po dozi kreativnog naboja, po jednoj vrlo izraženoj crti u najboljem smislu zaigrane, ludičke komponente, koje nedostaje kod mnogo, mnogo mlađih umjetnika.
Njegov rad je vrlo aktualan u današnjem trenutku s obzirom da pokazuje, zapravo da nam u kontinuitetu daje do znanja da nije dovoljna samo neka umjetnička dosjetka, neki površni citat, nekakva igrarija ili nekakva čudna inverzna cinična situacija da bismo bili novi, drugačiji. On pokazuje na jedan vrlo dirljivi način koliko je potrebno poznavati zanat. Dakle, da bismo se igrali, koliko bi se svaki umjetnik morao vraćati onim počecima savladavanja crtačke i slikarske vještine. Iako je stilski, morfološki u potpunoj suprotnosti npr. s Mondrianom(…).
Još jedna komponenta koja se ovim novim radovima I. P. Pilata nameće kao aktualna jest to da on zapravo pokazuje, na jedan gotovo manifestni način da nema velikih neupitnih autoriteta u umjetnosti. To ne znači da on ne poštuje Picassa nego zapravo na fenomenalno subverzivni način pokazuje da ako je već i Picasso, što je apsolutno i dokazano, uzimao, citirao druge danas manje poznate svoje suvremenike i umjetnike s kojima se družio, pa tko kaže da mi ne smijemo citirati njega- na jedan lucidan, kreativan, inventivan način također malo se poigrati s tom velikom neumitnom veličinom Picassa. Tim više što ova izložba dolazi nakon velike izložbe Picassa u Klovićevim dvorima (…).
Pilat pokazuje da bismo sačuvali tu jednu živu zaigranu crtu stvaralaštva, da moramo na momente potpuno zanijekati neke velike autoritete i neke tzv. velike prethodnike. S dr strane, čini mi se da kada pratim ranije izložbe Pilata i ranije stilske mijene da je u njegovoj zrelijoj dobi gotovo postao trajni stvaralački koncept da na prvi pogled nema koncepta- da stalno mjenja stilove, da se obnavlja, da ide dalje. Navedeno pokazuje da bilo kakva okoštalost, u nekakvoj stilskoj ili morfološkoj varijanti zapravo vodi u određeno propadanje, u određeno mrtvljenje. Stoga mi se njegov kreativni i konceptualni sustav danas čini jako zanimljivim.
Dakle, nije dovoljno samo ići u strogu konceptualu, tj. danas već u postkonceptualu, u nekakve dopadljive bilo tekstualne ili simboličke rebuse, nego zaista se i na ovakav način, kroz jednu vrlo elastičnu simfoniju slikarstva, boja, oblika, koja istovremeno ne iritira promatrača, može postaviti jedan drugačiji umjetnički kredo i gledati na neke suvremene situacije na jedan potpuno drugačiji način, iz jednog drugačijeg kuta."
- See more at: http://www.transmeet.tv/pilatov-dijalog-s-picassom-izlozba-ive-paule-pilata/#sthash.HbwFWs6H.dpuf
Nema komentara:
Objavi komentar