Miljenko Bengez, rođen je 1954. g. u Zagrebu. Slikarstvom se počinje baviti 80-ih godina. Od 1984. do 1989.g. suradnik je u ateljeu prof. Vilima Svečnjaka. Prvi puta samostalno izlaže u Ljubljani 1987.g. u "Klubu kulturnih i znanstvenih radnika". Od 1990.g. boravi u Firenzi u "Campo del Restauro - Lorenzo de Medici" i kod prof. Leonarda Passeria izučava restauriranje slika štafelajnog slikarstva. Po završetku školovanja odlazi u New York i počinje suradnju s galerijom "S.E. Feinman Fine Arts". U New Yorku boravi do 1995g. i naizmjenično izlaže u SAD-u, Italiji i Hrvatskoj.*
Od 1997. surađuje sa milanskom galerijom "L'Incisione" koja mu nakon brojnih izdanja grafičkih listova, 2001.g. tiska monografiju pod naslovom "Bengez". Od 2001.g. galerija "Free Art" organizira samostalne izložbe Miljenka Bengeza diljem Italije kojima ga afirmira i na talijanskoj likovnoj sceni. Do danas, izlagao je na preko 50-tak samostalnih izlozbi. Bengezove slike nalaze se u brojnim kolekcijama u Europi, SAD-u i Japanu. Od 1994.g. clan je HDLU-a.*
Lucija Orešić- "Bengezov likovni jezik iznimna je sinteza suvremenog europskog slikarstva i u njegovoj osobnoj sintaksi prepoznat cemo i Cezannea, Kandinskog, Feiningera, Kleea, ali i Svečnjaka i Tartagliu. Osobna, kreativna parafraza svih navedenih autora uvijek će otkriti autentičnog autora Miljenka Bengeza. Bengezovi gradovi nastaju mimo mnogih suvremenih trendova i posebna su likovna vrijednost koja je našla svoje mjesto u galerijama i kolekcijama Europe, Amerike i u posljednje vrijeme Azije."
Zoran Ferić- "Ono što svakako intenzivira fascinaciju Bengezovim gradovima jest jedna igriva vedrina, šarena na lijep način, a prije svega zavodljiva do te mjere da čak niti ne želimo ući u te malene kleeovske labirinte, istraživati pročelja ili zamišljati kakav se život vodi iza prozirnih opni zatvorenih prozora. Ne. Bengezove gradove uživamo gledati s nekog brežuljka, promatrati njihovu neobienu panoramu, kao ljudi koji su do njih došli nakon dugog pješačenja, gladni i žedni i sada ih vide kao obećanje, kao mogućnost odmora, kao lijepu neobavezujuću zbrku koja je ipak podređena nekom redu, nekom svom vlastitom suludom urbanitetu. Podsjećaju te urbane strukture i na Borgesov alogieni grad besmrtnika, ali su lišene borhesovske težine i osjećaja apsurda. Ako se ovdje i radi o alogičnosti ili apsurdu on je vedar i ne plaši nas nego privlači, poput igre u kojoj se pravila izmišljaju tokom samog igranja..."
* Preuzeto s http://www.bengez-art.com/
Nema komentara:
Objavi komentar