Da navedeni atributi imaju smisla pomaže nam shvatiti poznati britanski teoretičar književnosti Terry Eagleton, koji pojam zla trančira koristeći se primjerima iz književnosti. Što je samo zlo, što ga motivira, koje su njegove odrednice i sl. pitanja su ona na koja Eagleton daje odgovor u vrlo inteligentnom razmatranju jednog od najintrigantnijeg pojma ljudskog postojanja, ili bolje rečeno nestajanja.
Eagleton u procesu raskrinkavanja zla, postepeno doprinosi sve dubljem razumjevanju navedene pojave, pa ono postaje materija koja iz sfera nesvjesnog, apstraktnog i neulovljivog prelazi u područje ljudskih karakteristika, postupaka, dakle u sferu opipljivog, shvatljivog i definiranog.
Pojmove zla i dobra vrlo je lako relativizirati i gurnuti preko ruba racionalne rasprave u ponor moralizatorskih kriterija koji bi navedene pojmove dočekali s oduševljenjem. Pri tome bi iz prvog pojma istjerivali razno razne đavle, a obilježja drugog uzdizali bi u nebesa.U raspravi "O Zlu" nema skretanja od racionalnog razmatranja navedenog pojma.
Bogatstvo termina koji izviru od ili tvore sam pojam zla, čine segmente rasprave koji zajedno tvore "kliničku sliku" zla. Razložno objašnjeni pojmovi antisemitizma, komunizma, sadizma, mazohizma, nihilizma i mnogi drugi dopridonose efektu usidravanja zla na čvrstu podlogu, kako ne bi izmaklo njegovom promatranju i razumnom shvaćanju.
Zlo može imati više kategorija i može se raznoliko tumačiti, a Eagleton neke od kategorija pojašnjava primjerima iz filmske umjetnosti ili književnosti, a konkretnije primjere prikazuje kroz razmatranje društvenih praksa, tj. primjerima iz povijesti.
Da li možemo biti isključivo dobri ili zli. Da li jedno isključuje drugo, da li smo sačinjeni od božanskog ili vražjeg materijala, i može li se priča jednoznačno odrediti neka su od intrigantnih pitanja koja Eagleton vješto razrađuje.
Već u samom uvodu Eagelton ističe kako je zlo nerazumljivo. "To je stvar sama po sebi, kao kad se netko ukrcava u prepun prigradski vlak noseći sa sobom ogromnu bou. Ne postoji kontekst kojim bi se to moglo objasniti." Osim toga "što ima manje smisla, to je više zlo. Zlo se ne odnosi ni na što izvan sebe sama, isto kao i povod." Tu činjenicu upravo i objašnjava u prvom dijelu knjige navodeći, između ostalog, argument kako premda je subekte zla nemoguće zamisliti izvan društvenog konteksta i uvjetovanosti, oni nisu presudni za razvoj zla. Možemo naime odrastati u idealnim uvjetima, bez nasilja, loših materijalnih uvjeta, bez loših uzora, pa ipak izrastamo u monstrume ili ne baš toliko uzorne i moralne pripadnike društva. Prema Eagletonu "zlo podrazumijeva nepostojanje uzroka ili da je ono uzrok samome sebi." To je, kako kaže jedna od nekoliko podudarnosti zla s dobrim. " Osim zla, još se jedino za Boga kaže da je samome sebi uzrok."
Eagelton razmatra i pitanje odgovornosti za zlo. Smatra da "uvijek postoje oni koji vjeruju u zlu krv ili zlokobne gene. Ako se neki ljudi doista rađaju zli, oni ipak nisu ništa više odgovorni za to stanje od onih koji su rođeni s cističnom fibrozom." Isto smatra i za tzv. "opsjednute" demonskim snagama, koje prema njegovom mišljenju treba žaliti a ne osuđivati. Možda najintrigantnije, samo po sebi i u odnosu na druge vrste zla, je posebna vrsta zla koju Eagelton razmatra. Riječ je o onima koji su zli po svojoj vlastitoj volji, koji bez obzira na okolnosti, imaju mogućnost biranja. Ta sloboda izbor koju ne uvjetuju okolnosti, jer okolnosti pojedinac može različito interpretirati, povlači i pitanje odgovornosti za ono što činimo.
Naravno, kao društvena bića uvijek smo u određenoj mjeri uvjetovani. "Ni jedno od našeg izrazito ljudskog ponašanja nije slobodno u smislu da je oslobođeno društvene determinacije..." Ono što je ključno u odnosu slobode i odgovornosti čini se da je slijedeća činjenica: "Biti odgovoran ne znači biti lišen društvenih utjecaja, već odnositi se spram tih utjecaja na određeni način. To znači biti više od njihove marionete."
Prema Eagletonu ljudi mogu postići određeni stupanj samoodređenja, "ali to mogu učiniti jedino u kontekstu dublje ovisnosti o drugima svoje vrste, ovisnosti koja ih uopće čini ljudima." Autor knjige pritom tvrdi kako je navedeno upravoono što zlo poriče, dodajući kako se zlo zasniva na potpunoj autonomiji. Potom dodaje i kako je zlo povezano s osjećajem beskorisnosti i beznačajnosti.
U svojoj knjizi autor tvrdi "da zlo u osnovi nije tajanstveno, iako prekoračuje svakodnevnu društvenu determinaciju. Zlo je, kako ga ja vidim, doista metafizičko, u smislu da zauzima stav naspram bića kao takvog, ne samo prema ovom ili onom dijelu njega. Ono ga nastoji u bitnom smislu iskorijeniti. Ali to ne znači da je ovo pretpostavka da je zlo obvezno nadnaravno ili da mu nedostaje ljudske kauzalnosti. Mnoge stvari - umjetnost i jezik, na primjer - više su od puke refleksije njihovih društvenih okolnosti, ali to ne znači da su pale s neba. Isto vrijedi i za ljudska bića općenito."
Teorija zla koju Eagleton razlaže u svojoj knjizi u velikoj mjeri oslanja se kako kaže na Freudovoj misli i na njegovoj ideji nagona smrti. Smatra kako se u svojoj konačnici, zlo u potpunosti svodi na smrt i to na smrt počinitelja zla isto kao i onih koje želi uništiti.
Nema komentara:
Objavi komentar