Slikarski dokumentarizam Martine Grlić (INTERVIEW)

Martina Grlić slikarica je okrenuta realističnom prikazu koji često podsjeća na dokumentarističke slikarske zapise. Posljednjom izložbom “Proizvod” koja se mogla pogledati u Galeriji Josip Račić do 12. siječnja odmaknula se od monokromatskog prikaza i kroz motive uglavnom plastičnih igračaka nastojala pokazati koliko svakodnevni predmeti imaju utjecaj na svijest pojedinca.

 Gledajući slike Martine Grlić, s obzirom na odabir motiva prizora iz prošlih vremena, dobivam dojam da je okrenuta prošlosti, njezinoj analizi, pokušaju da razumije i preispita korjene svijeta u kojem živi. Pitam se može li čovjek poznavati sebe ako ne poznaje svoju prošlost, ako je ne preispituje i ne pridaje joj eventualno neke nove, osobne vrijednosti i poglede. U kojoj mjeri sadašnjost reflektira prošlost i u kojoj mjeri neka prošla vremena oblikuju našu percepciju stvarnosti i naš odnos prema svijetu u kojem živimo? To su samo neka od pitanja na koja imam potrebu tražiti odgovor razmišljajući o Martininim slikama. Ispod realističnih prizora koji nisu omekšani i “iskrivljeni” nekim ekspresivnim potezima, moguće je ugledati odraz realnosti, na tome se zaustaviti ili/i pronaći pozadinsku priču, dublji smisao, preneseno značenje naslikanih motiva. Više saznajemo u intervjuu koji slijedi.
    

 

Monokromatski način slikanja bio je za mene svojevrsni početak, fiks ideja koju sam u jednom trenutku odlučila sprovesti u djelo. Zadnja dva ciklusa su bila monokromatska kao i neke od slika prije toga koje su nastale više kao eksperiment, previranje ideja, istraživanje.
    Vrlo važan element tih prizora je njihova dokumentaristička nota, efekt prošlosti kojim odišu. Važno mi je zadržati ono osnovno što karakterizira predmete ili prizore koje slikam. Najčešće je to baš ono što nastojim istaknuti i time se na određen način okoristiti. Primjerice prizori iz tvornica preuzeti su iz starih monografija i arhiva i oni su u svom izvornom obliku crno bijeli. Igračke i predmeti koje sada slikam pronađeni su izguljeni, odbačeni, zaboravljeni no nemoguće je zanemariti njihovo kolorističko bogatstvo.

Možeš li reći nešto o posljednjoj izložbi “Proizvod” u Galeriji Josip Račić? S kojom namjerom si odabrala upravo motive uglavnom plastičnih igračaka? Je li to na neki način pokušaj da igračku-proizvod i njezinu vrijednost (koja za pojedinca hlapi i s vremenom pada u zaborav kroz proces odrastanja), učiniš besmrtnima, smještanjem na “relevantnije” i trajnije mjesto u vremenu i prostoru-na slikarsko platno?

    Moj posljednji ciklus “Proizvod” nastavak je priče vezane uz prethodni ciklus “Tvornica”. Dakle riječ je o predmetima koji su proizvedeni unutar tih tvornica, za vrijeme bivšeg sistema. Pokušala sam iz te maglovite prošlosti izvući predmete popularne kulture koji su meni osobno ostali u sjećanju i koji su na neki način obilježili nekoliko generacija. Teško je bilo napraviti dovoljno opsežan presjek pa sam krenula u potragu iz najbliže okoline. Sadržaj kutija sa starih obiteljskih tavana i sajmovi pokazali su se kao najbolji izvor a uskoro je postalo jasno da su upravo gumene igračke, stripovi, društvene igre, limene kutije svjedoci prošlog vremena koji su bili najotporniji i koji su se prenosili s generacije na generaciju. Slikanjem tih motiva željela sam pokazati koliko zapravo svakodnevni predmeti mogu imati utjecaja na formiranje svijesti pojedinca. Naravno, oni mogu izazvati nostalgične osjećaje ali biti i pokretač određenih društveno političkih konotacija.Lišeni svoje inicijalne funkcije ti predmeti postaju artefakti koji “draže maštu”.

Možeš li reći ponešto o svakom od svojih ciklusa slika, što ih je inspiriralo i zašto?

    Moglo bi se reći da je inspiracija kod mene spoj dva elementa. Vizualne fascinacije i pokušaja racionalizacije određenih procesa. Svaki od ciklusa doživljavam kao istraživanje.
    “Atomic Landscapes” su nastali iz svojevrsne mračne fascinacije nuklearnim oblacima, fotografijom toga vremena, općenito cijelom tom kampanjom i ozračjem kojim je svijet krajem 40tih pa tokom 50tih godina 20. stoljeća bio zaluđen. Željela sam dati određen humoristično ironičan komentar cijeloj priči. Tvornice su uslijedile kada mi je u ruke igrom slučaja došla monografija osječke šećerane pa zatim iz istraživanja procesa tranzicije koji su se odvijali na području istočne Europe tj. situacije u kojoj sam odrastala. Osim toga postojala je želja da povežem svoj rad s društvom u kojem živim i radim, ne bi li ga učinila sebi bližim.

Tvoje slike karakterizira realističnost prikaza. Možeš li reći zašto odabireš takav način slikanja i kada si razvila afinitet prema njemu?

    Oduvijek sam željela slikati realistično. Na akademiji su me crteži nekako odveli u apstrakciju, naravno na to je utjecao odabir klase i profesora. Tada mi je takav način izričaja naprosto odgovarao. Razdoblje prije diplomskog je bio taj moment promjene u kojem sam odlučila okrenuti stranicu i uhvatiti se u koštac s onim što me oduvijek privlačilo. Bio je to izazov i isplatilo se.

Što je u najvećoj mjeri utjecalo na razvoj tvojeg slikarskog jezika?

    Nemoguće je zanemariti utjecaje iz okoline iz knjiga, fotografija, filma, izložbi koje posjetim. To su sve elementi koji formiraju svijest o tome kako bih htjela da moj rad u konačnici izgleda. Moglo bi se reći da inspiracija nastaje kao zbir različitih vanjskih utjecaja i unutarnjih sasvim osobnih čežnji. Ovo potonje je nešto na čemu naglasak izostaje i nije toliko relevantno za ideju kojom se rad bavi.

Možeš li reći nešto o svojem akademskom obrazovanju, u kojoj mjeri ti je ono dalo neke relevantne smjernice za rad i profesionalni razvoj? U kojoj mjeri je ono korespondiralo s tvojim likovnim afinitetima koje si imala neovisno od utjecaja tijekom strukovnog obrazovanja?

    Izuzev formalnog likovnog obrazovanja Akademija pruža jedno jako lijepo iskustvo u smislu rada sa kolegama i profesorima. Sve naravno ovisi od vlastitog angažmana i o tome koliko pojedinac želi izvući za sebe. Također to je jedna prilično hermetična sredina što ima svojih prednosti ali i mana. U klasi sam naučila kako se zavući u određeni pravac ali isto tako kako ga srušiti i krenuti u nešto sasvim novo.

Imaš li uzore u radu, umjetnike kojima se diviš/koje cijeniš? Što je općenito ono što najviše cijeniš u radu drugih slikara?

    Cijenim perfekcionizam, jednostavnost, nepretencioznost, autora čiji je rad konstruiran na način da se obraća konzumentu s lakoćom a opet da ne podliježe banalnim rješenjima i idejama. Svi autori koji se drže toga su mi na neki način uzor.

Općenito, koje neke vrijednosti ili postulate imaš potrebu zadovoljiti u procesu slikanja da bi bila zadovoljna svojim finalnim radom, tj. slikom?

    Prije nego što krenem raditi gotovo uvijek imam viziju kako želim da rad u konačnici izgleda i to mi je ujedno i nit vodilja prilikom procesa izrade.

Možeš li reći stav o položaju umjetnika slikara u današnjem vremenu u Hrvatskoj? Imaš li dojam da se on promjenio u odnosu na onaj prije tranzicije?

    Mislim da se nije značajno promijenio. Naravno možda bi za ovo pitanje bio adekvatniji netko tko je djelovao unutar obadva razdoblja. Svako vrijeme sa sobom nosi određene promjene. Društvo je danas toliko ubrzano da to neizbježno utječe i na samog umjetnika. Financijska kriza koja nam je nametnuta također ne ostavlja pozitivan trend u životu mojih vršnjaka koji su sada u naponu životne snage i pokušavaju se ostvariti. Okolnosti su možda otežane ali opet i mogućnosti je daleko više kao i izvor dostupnih informacija. To su prednosti ovog vremena i treba ih znati iskoristiti.

Uz grupne izložbe, do sada si imala 4 samostalne izložbe. Pripremaš li neku sljedeću izložbu? Postoje li izazovi s kojima se suočavaš pripremajući neku izložbu?

    Svaka izložba je izazov za sebe. Imam već u planu neke buduće projekte a u ožujku idem na jednu rezidenciju u Belgiju pa ćemo vidjeti kakvim će plodom uroditi nova iskustva. 

Papercut by Tena Letica (INTERVIEW)

Papercut je tradicionalna tehnika izrezivanja papira koja fascinira ljepotom i vizualnim efektom. Riječ je o tehnici koja zahtjeva spretnost i dobre živce za ovakvu vrstu rada, te dosta slobodnog vremena. O papercutu smo razgovarali sa zagrebačkom dizajnericom Tenom Leticom Tkalčević, koja ima iskustvo bavljenja papercutom te je u ovoj tehnici izradila neke vrlo lijepe i simpatične radove koji su koliko jednostavni toliko i komplicirani, te vrlo privlačni oku promatrača.

Tena Letica Tkalčević je freelance dizajnerica koja većinom radi grafički dizajn, ilustracije i paper engineering. U svojem radu primarni medij u kojem se izražava je papir zbog njegovog svestranog karaktera. Tena često kombinira tradicionalne tehnike s modernim materijalima, a iako voli prednosti moderne tehnologije, njeni su radovi uglavnom ručni rad ograničenog broja, što ih čini posebnijim. U nastavku slijedi intervju u kojem smo pokušali saznati više o tradicionalnoj tehnici izrezivanja papira – papercutu, koji je afirmirala u svojem radu.

Produkt si dizajnerica po struci, voliš ilustraciju, često gdje papir ima posebnu ulogu. Naime baviš se između ostalog  i papercutom. Kada si prvi puta upoznala i zavoljela upravo ovu tradicionalnu tehniku izrezivanja papira?

    Prvi susret s papercutom je bio još dok sam bila dijete. Roditelji su negdje kupili A5 mapu višebojnih tradicionalnih kineskih motiva izrađenih papercut tehnikom, koje je moja mama potom stavila ispod stakla na stolu. Sjećam se da su mi uvijek ti papercutovi bili jako zanimljivi jer su bili napravljeni od najtanjeg papira kojeg sam ja tada vidjela, a imali su bezbroj pažljivo izrezanih detalja. Naravno, tada nisam ni sanjala da ću jednog dana baš tu tehniku koristiti u svom radu.

Premda je tradicionalna tehnika, papercut koristiš i za suvremeni dizajn proizvoda. Tako si primjerice za Booteeq realizirala papercut radove kao ilustracije za majce. Možeš li reći kako je došlo do te suradnje i imaš li iza sebe još neke primjere spajanja paparcuta s modernim proizvodima ili dizajnerskim projektima?

    Na jednom od artOmata, gdje sam sudjelovala kao izlagač, povezala sam se s ekipom iz Booteeqa, te smo došli do zajedničkog zaključka kako bi bilo genijalno kada bi moje ilustracije bile na njihovim majicama, a kasnije i art printovima, te ih tako učinili pristupačnijima ljudima koji si možda u tom trenutku ne bi mogli priuštiti originalni papercut.Papercut obično radim za svoj gušt, kad se odmaram od projekata, jer se ispostavilo da je papercut obično preskup klijentima. Projekt, koji mi je jako drag, a koristi tehniku papercuta je drvce za bistro Laube. Drvce se sastoji od konstrukcije debla i lista papira sa izrezanim listovima od kojeg, gužvanjem papira, nastaje krošnja. Volim se pohvaliti da su drvca na jednom zidu u Laubi sva ručno rezana.

Možeš li reći nešto o vrstama papercuta koje si upoznala, koja ti se najviše sviđa? Jesi li samouka po pitanju papercuta ili si pohađala neke tečajeve?

    Papercut je tradicionalna tehnika koja se iz Kine proširila čitavim svijetom i iako je princip rada svugdje isti, svaki narod je dao svoj kulturalni doprinos. Tako se primjerice u Meksiku papercutovi (papel picado) koriste kao dekoracija na svadbama ili za Dan mrtvih. U Kini se najčešće papercut radi kao “srećonoša”, a u Poljskoj su služili kao dekoracija kuće koja čuva od uroka. Meni se osobno najviše sviđa meksički papercut jer se stotine šarenih motiva vješa na konopce koji onda vijore na vjetru. Unatoč morbidnim motivima (kosturi, lubanje, itd.), izgleda jako romantično.Ja sam u potpunosti samouka po pitanju papercuta i nisam pohađala tečajeve, ali se uvijek šalim da, s obzirom da mi je otac kirurg, imam neke genetske predispozicije za bavljenje papercutom.

Zašto je papercut u Hrvatskoj relativno nepoznata vrsta umjeća i umjetnosti? Poznaješ li još koga u Hrvatskoj tko se “ozbiljnije” bavi papercutom?

    S obzirom na svoju dugu tradiciju, iskreno ne znam zašto je papercut u Hrvatskoj još uvijek nepoznata tehnika i nisam naišla na nikoga drugog tko se papercutom bavi profesionalno. Ali radim na tome da se papercut upozna i proširi.

Pretražujući internet moguće je naići na zaista impresivne i vrlo revne papercutere koji u tehnici papercuta izrađuju prava mala i velika remekdjela, od kojih i zarađuju. Pratiš li određene papercut umjetnike tj. njihov rad?

    Pratim rad drugih autora, ali ne prečesto jer me to uvijek pomalo izdeprimira i mislim kako sve što napravim nije dobro. Dosta sam samokritična, pa mi to onda više odmaže nego pomaže. Svejedno imam svoje favorite, od kojih su mi posebno dragi Rob Ryan i Zim & Zou.
 

Prije dvije godine održala si izložbu i radionice papercuta u Zagrebu, na Peščenici. Za radionice je bilo puno prijavljenih. S papercut ilustracijom “Pandorina kutija” si 2010. sudjelovala na 3. biennalu ilustracije u Klovićevim dvorima. Namjeravaš li uskoro organizirati još koju radionicu papercuta, izlagati papercut na nekoj izložbi?

    Trenutno nemam u planu niti nove radionice niti izložbe, ali to se kod mene preko noći promijeni. Nadam se da će 2014. biti ista ili bolja od 2013.

2010. si jednu svoju ilustraciju prijavila na sajam dizajna u Seulu, pa su te pozvali da gostuješ na njihovom Seoul Design Fair 2010 gdje si održala predavanje i prezentirala svoj rad. Kakvo je to bilo iskustvo?

    Seoul je bio vrlo zanimljivo i pozitivno iskustvo jer sam prezentirala nešto što je njima vrlo blisko na svoj, njima nov način. Posebno im se sviđalo to što sam sve radila na tradicionalni način (ručno), a ne koristeći laser. Kontakt s ljudima koji su u papercutu već generacijama i njihovi savjeti kako unaprijediti tehniku, meni su bili neprocijenjivi i da mi se ponovo pruži takva prilika, opet bi ju iskoristila.

Što je sve potrebno za bavljenje papercutom? Kako nastaje neki papercut rad i koliko vremena zahtjeva? Koji ti je najomiljeniji rad koji si napravila u ovoj tehnici?

    Za izradu papercuta treba zapravo jako malo stvari i jako puno vremena. Potrebni su olovka i papir, te skalpel i mirna ruka. Izrada papercuta započinje iscrtavanjem motiva na stražnjoj strani papira. Ukoliko se crtaju slova, crtež se mora crtati zrcalno. Najbitnija stvar kod crtanja motiva je da sve na crtežu mora biti međusobno povezano kako ne bi prilikom rezanja ispalo van. Prilikom crtanja treba o motivu razmišljati kao o pozitivu i negativu – dio papira koji ostaje i dio koji se izrezuje van.”Crvenkapica” mi je trenutni favorit među mojim papercutovima, ali vjerujem da ima još mjesta za razvijanje.
 

Možeš li usporediti papercut s paper engineeringom s kojim se također baviš? Možeš li predstaviti neke svoje radove na koje si posebno ponosna?

    Paper engineering i papercut su dvije različite tehnike, ali ih ja pokušavam povezati tako što sve radim ručno umjesto da se izrađuje u tiskari. Paper engineering se odnosi na bilo koje trodimenzionalno konstruiranje sa papirom, a ja sam sretna što mi se pružila prilika za Bunch raditi setove svakodnevnih predmeta od papira. Inače se u paper engineering ubraja i pop-up koji radim i kojem se namjeravam još ozbiljnije posvetiti.

Prošle si godine održala predavanje na Studiju dizajna na temu ilustracije u dizajnu. Da li si se u predavanju dodaknula papercuta? Možeš li reći zašto papercut nije prisutniji u svijetu ilustracije kod nas?

    Papercut je, uz paper engineering i digitalnu ilustraciju, jedan od tri smjera koja koristim u svom radu, tako da sam na predavanju prezentirala i tu tehniku. Čini mi se da je danas vrlo bitno dobiti krajnji rezultat u što kraćem roku, a papercut zahtijeva vrijeme. To vrijeme je često preskupo, pa se naručitelji zbog ekonomske krize, nažalost, ne odlučuju za takva rješenja. 

Momenti u vremenu Petre Grozaj (INTERVIEW)

autor fotke- Maja Kljajić

Povodom izložbe “Momenti u vremenu” koja se mogla pogledati u prosincu prošle godine u zagrebačkoj Galeriji Bačva, donosimo intervju s autoricom Petrom Grozaj. U najnovijem ciklusu slika važna je ideja raznolikih utjecaja koji utječu na oblikovanje naših identiteta. Motiv lica i maski u tom kontekstu igraju bitnu ulogu. Više o navedenim slikama i razmišljanjima vezanim za rad slikarice Grozaj, donosimo u nastavku…

Koliko nas utjecaji formiraju u ono što jesmo, u većoj ili manjoj mjeri svi smo svijesni. Rađamo se na neki način, osim naših genetskih predispozicija koje oblikuju temperament i određuju neke intelektualne i fizičke osobine, gotovo kao tabula rasa. Kako će svaka jedninka obojati vlastiti karakter pitanje je na koje svi pišemo odgovor cijeli svoj život. No, pišu ga za nas i mnogi drugi tj. utjecaji koji nas oblikuju i prije nego što stasamo u ljude koji imaju pravo glasa, jasnog izražavanja stavova i vrijednosti. Mnogo prije nego što se svijesno otisnemo na put traženja i kreiranja vlastitih života, na naše intimne-emocionalne unutarnje svijetove i vanjske odrednice života kao što su izbor profesije, hobby ili životni partner neizmjerni trag ostavljaju utjecaji. Kakve misli ovo pitanje potiče u slikarici Petri Grozaj i na koji način svoj svijet ideja pretače na slikarsko platno saznajemo više u intervjuu koji slijedi.

Možete li reći kako je došlo izložbe Momenti u vremenu? Koji su joj procesi i promišljanja prethodili?

    Procesi i razmisljanja su neka vrsta konstante, na jedan način su cijelo vrijeme samnom, povezani sa životom i njegovim utjecajima, onime što doživljavam, radim, gledam, slušam ili čitam; često se dogodi da dođem na ideju za sliku kad ne razmišljam o njoj…
    Kada se skupi dovoljna količina nekih osobnih informacija, tema i razmišljanja koje imam potrebu izraziti i naslikati, nastaje slika odnosno slikarski ciklus.

Navedena izložba u Vašem radu predstavlja svojevrsni odmak od dosadašnje ideje slikarskog dnevnika. Možete li nešto više reći o tome?

    Izložba se ne bavi samo mojim svijetom na izoliran način, iako jest osobna, u slike su uključeni i drugi ljudi i doživljaj svijeta koji je većinom spoj između realnosti, mašte i nematerijalnog doživljajnog svijeta interpretiranog kroz sliku.

U Vašem najnovijem ciklusu slika važna je ideja raznolikih utjecaja koji utječu na oblikovanje naših identiteta. Motiv lica i maski u tom kontekstu igraju bitnu ulogu. Možete li objasniti zašto Vas zaokuplja tema identiteta?

    Motiv lica i tzv. maski okupira me i provlači se kroz rad od početaka, kao što je ciklus Gospođice iz kataloga iz 2006. Vjerujem da je identitet opća i vrlo temeljna tema ovog društva koje je puno kontradiktornosti, propagira slobodu dok čovjek nikad nije bio toliko kontroliran i okupiran kao danas. Postaje očigledno da ono sve više umjesto integriranih samosvjesnih individua, odgaja većinom zbunjene i izgubljene ljude, te se sve više povećava osjećaj otuđenosti prikriven površnim dojmom međusobne povezanosti…
    S time u vezi su stvoreni prolazni identiteti s kojima se zamijenjuju ili prikrivaju izvorna lica. 

Od rođenja smo na neki način bačeni u svijet vanjskih utjecaja od kojih se u većoj ili manjoj mjeri možemo “obraniti”. Procesi socijalizacije i drugi raznoliki vanjski utjecaji sudjeluju u oblikovanju naših ličnosti, no te naše individualne osobnosti zapravo i nisu nužno “individualne” i “naše”. Stječem dojam da je fokus izložbe Momenti u vremenu upravo na istraživanju na koji način  utjecaji općenito formiraju naše identitete i ono što mi se čini još bitnije u kojoj mjeri nam “kradu”, zatomljuju našu istinsku prirodu, naše autentično biće koje je u skladu sa sobom i svijetom ukojem živi. Vaše slike u meni bude osjećaje sjete, tuge i čežnje za jednim trajnim osjećajem povezanosti sa stvarnim smislom, onim unutarnjim koji se nalazi u samoj duši, koja je često zamagljena utjecajima. Koliko je u Vašem osobnom životu bitno propitivati autentičnost tuđih identiteta?

    Pa na jedan način mislim da ste sami odgovorili na pitanje i točno je da izložba dotiče i tu temu. Mogu još dodati da vjerujem da su naši identiteti proizvod odgoja društva koje ponekad mogu doživjeti recimo kao temu iz filma ‘Matrix’, odnosno neke vrste manipulacije i kontrole. Što se tiče tuđih identiteta, vjerujem da se svatko mora prvo početi od pitanja vlastite autentičnosti.

Možete li reći nešto više o Vašem likovnom stilu? Kako ste ga izgradili, da li se izgrađivao postepeno, pod kojim utjecajima (uzorima, mentorima, osobnim interesima)?  Čini mi se da je u postmoderno doba više nego ikada lakše izgubiti autentičnost, pa samim time i u umjetničkom stvaranju. Koliko je teško općenito imati u slikarstvu i umjetnosti vlastiti stil koji će biti odraz autentičnih osjećaja i osobnosti?

    Moj likovni stil nije smišljeno nastajao, i želim da se dalje razvija. To se događalo postepeno, jedna stvar otvarala je drugu, iako od djetinjsva crtam i uvjek mi je izražavanje kroz likovnost bilo jako važno, nisam imala neki veliki plan postati slikarica. Dogodilo se da me je na trećoj godini Akademije slikarstvo jako zainteresiralo, te sam do tada na odjelu umjetničke grafike, kasnije diplomirala na slikarsvu. Početni input odnosno prvi ciklus slika bio je spontan, spoj raznih utjecaja glazbe, filma i života općenito. Kasnije sam se počela ozbiljnije baviti drugim slikarima, utjecajima i studiranjem u pravom smislu riječi.

Vaše su slike očišćene od suvišnih motiva i detalja. U koloritu mi se čini da također nema svojevrsnih “viškova”. Koliko je lakše odnosno teže prikazati ideju i osjećaje vezane za neku ideju odmakom od prevelike naracije i korištenja likovnih elemenata u slikarstvu?

    Općenito govoreći o jednostavnosti, vjerujem da je teže biti jednostavan i jasan, to zahtjeva izreći poantu, smisao. Sve dobre stvari čine se vrlo jednostavanim i laganim, no kad malo bolje pogledate iza toga stoji rad, iskustvo, talent i hrabrost ili pak ‘početnička sreća’ koja dođe niotkuda, vjerojatno iz opuštenosti, noseći sa sobom čistoću i autentičnost, koju kasnije možemo ponovo postići radom……….gledajući jednu sjajnu narativnu sliku, npr. Doiga ili Raucha, ona je u svojoj domeni iako narativana, jednosatvna. Uspoređujući je sa recimo Rothkom koji je sjajan sa svojim plohama, obje slike su jednostavne iz dva različita kuta, kao razlika između dobre proze i poezije, stvar ukusa, no kvaltiteta i ‘sjajnost’ jednog i drugog je neupitna.

 
U svojem radu preferirate velike plohe za slikanje. Zašto?

    Na velikom formatu mogu se najbolje izraziti u kompoziciji, površinama, crtežu i detaljima. Volim da slika komunicira u svoj svojoj moći, da te zaustavi kad prolaziš pokraj nje i da se gledate, komunicirate oči u oči. Mali format nikako nije isključen. Ponekad baš mali format može biti vrlo snažan i komunikativan. Veličina ništa ne znači ako je slika loša. Treba znati kada za koju sliku odabrati veliki, a kada mali ili srednji format. 

Možete li reći zašto ste se počeli i odlučili profesionalno baviti slikarstvom? Što Vas u Vašem poslu najviše raduje odnosno ispunjava i da li postoje momenti koje ne volite?

    Željela sam imati više vremena za slikanje, te sam 2005. dobila status samostalnog umjetnika. Željela sam probati živjeti od slikarstva i poučavanja crtanja i slikanja, te to traje do danas. Biti samostalni umjetnik slikar i poučavati crtanje islikanje je odličan posao koji ima svoje prednosti i mane.

Kakva su Vaša iskustva s predstavljanja Hrvatske na Bienalu mladih umjetnika BJCEM u Napulju, a kakva sa studijskih i rezidencijalnih programa na kojima ste boravili u inozemstvu?

    Bienale u Napulju bio je tada snažan input, vidjela sam radove svoje generacije umjetnika koja su me potakla da vidim svoj rad u jednom drugom kontekstu, što me navelo na promišljanje, otvorilo neke nove puteve, te sam dobila sam veći interes za druge grane vizualne umjetnosti.
    Rezidencijalni programi imaju isti taj smisao, uz koji još dolazi rad u poticajnoj atmosferi.

Dobitnica ste Rektorove nagrade Zg. Sveučilišta i Nagrade ALU-a. Što su za Vas značile navedene nagrade?

    Nagrada je lijepa potvrda i poticaj, no nagrade su relativna i prolazna stvar; vjerujem da trajnost i smisao postoji u vlastitom interesu i istraživanju.

Planirate li nakon izložbe Momenti u vremenu slijedeću izložbu?

    Planiram skupnu izložbu, a sljedeću samostalnu vjerojatno kroz neko vrijeme.

Postoje li neke neispunjene želje vezane za vaš umjetnički rad i stvaranje?

    Postoje, naravno……neke su vrlo konkretne, recimo imati dobre uvjete za slikanje. 

Povodom izložbe “Momenti u vremenu” koja se mogla pogledati u prosincu prošle godine u zagrebačkoj Galeriji Bačva, donosimo intervju s autoricom Petrom Grozaj. U najnovijem ciklusu slika važna je ideja raznolikih utjecaja koji utječu na oblikovanje naših identiteta. Motiv lica i maski u tom kontekstu igraju bitnu ulogu. Više o navedenim slikama i razmišljanjima vezanim za rad slikarice Grozaj, donosimo u nastavku… - See more at: http://www.transmeet.tv/author/vijuga/#sthash.OeBulFXi.dpuf

Zrcala intime Valentine Supanz (INTERVIEW)

 Valentina Supanz je mlada i talentirana slikarica čiji se radovi trenutno mogu pogledati na skupnoj izložbi “Figuracija kao zrcalo intime”, u Radničkoj galeriji koja je otvorena do 26. siječnja 2014.. U slikarstvu odabire figuraciju, a prikazi na slikama odraz su određenih intimnih procesa. Njezin rad zapaženiji je još od prve samostalne izložbe “Autoportreti”, a stilski ga karakterizira ekspresivni realizam, koji ponekad naginje nadrealizmu i pop artu. O Valentininom radu, ciklusima slika i razmišljanjima o svojem pozivu saznajemo u intervjuu u kojem na iskren način progovara o navedenim temama.

Svaka slika nosi osobni pečat, ona je odraz stanja, misli i osjećaja autora i stoga se može na nju gledati i kao na svojevrsan unutarnji autoportret. Kroz fini osobni unutarnji sklop trebale bi proći sve ideje prije nego što se materijaliziraju na platnu, kako bi slike nastale nakon navedenog procesa bile autentični odraz autorove osobnosti. Koliko danas slikari mlađe generacije slikaju motivirani željom da iskreno prenesu unutarnje vizije, bez dovijanja dopadljivim simbolima i slikarskim postupcima ovisi od slučaja do slučaja. Valentina Supanz je slikarica koja svojim slikama prikazuje dijelove sebe tj. onaj unutarnji, intimni prostor koji se nastanjuje ispod površine kože. Taj prostor vibrira osobnim emocijama i značenjima, a dijelić tog prostora otkrila nam je u intervjuu koji slijedi.

“Autoportreti”, tvoja prva samostalna izložba je odraz tvojih unutarnjih stanja ali i kritika društva u kojemu živimo. Reci nam nešto više o navedenom ciklusu slika, što je motiviralo njihov nastanak i kakav je osjećaj prvi puta samostalno izlagati?

    Ciklus slika „Autoportreti“ nastao je na 5-toj , završnoj godini akademije i to je bio moj diplomski rad. U to vrijeme bila sam u fazi kada su me morila razna pitanja; bio je blizu izlazak iz sigurnog utočišta – akademije; preispitivala sam značenje i smisao svog zanimanja i budućnosti, a i uz to cjelokupnoj brizi pridonjela je i tatina bolest (koje više nasreću , nema). Prije tog ciklusa nisam imala inspiracije i nisam mogla naći pravi odraz i motiv za izražavanje nečeg tako intimnog i teškog, sve dok se nisam ulovila da se hodajući gradom mogu poistovijetiti s tim prašnjavim i napuštenim prostorima. Tako sam otkrila da su oni savršeni odraz onog što sam osjećala. Praznina i dubina tame odraz su straha i brige, grafiti koje sam proizvoljno pisala odraz su mojih pitanja i emocija : „Ima li života poslije diplome“, „Ništa više nije isto“, „Gledati život kroz ružičaste naočale“ itd… Za mene te su slike bile apsolutno oslobođenje osjećaja, ali realno gledano one su i odraz stanja i krize općenito, jer ti prostori stvarno postoje – tu su, samo ja sam svoj odraz u njima prebacila u jedno drugo značenje, nešto posve intimno i osobno.
    Ciklus sam prijavila na natječaj „Zagrebačke banke“, i pobijedila zajedno sa svojim kolegom Reneom Bachrahom Kristofićem, te nam je banka omogućila samostalne izložbe u svojim poslovnim prostorima. To je bila moja prva samostalna izložba i nakon svega što sam prošla slikajući te slike ta izložba je bila neki znak da čovjek mora vjerovati da je „svako zlo za nešto dobro“. Naravno, imati prvu samostalnu je užasno bitno i stresno, ali svakako jedno iznimno zadovoljstvo, gledati sve te slike na okupu, izložene i postavljene na promatranje drugima. Jer, to i jest svrha slika – da se vide i da djeluju. 

Prikazi na tvojim slikama nose poruku, tj. odraz su određenih introspektivnih/intimnih procesa. Da li ti je ponekad teško u tom kontekstu ogoliti se pred publikom, izlažući svoja djela?

    Još od najranijih slika uvijek sam pokušavala na određen indirektan način prikazivati svoje osjećaje i stanja. Bilo kroz nadrealizam u početku pa kasnije realizam, uvijek stvaram metafore i aluzije na tematiku. Nekad je lakše prikazati golo tijelo jer, ono je takvo kakvo je, ali emocije koje nose sa sobom puno više dimenzija od prikaza jedne ljudske figure mnogo su teže i jače, pa ih je lakše onda malo zamaskirati u neki indirektan oblik. Tako je sa ciklusom „Autoportreta“ i „Intime“. Kod slike „Oh, Ikea!“ nije mi bilo toliko neugodno što ljudi promatranju moje tijelo koje leži na krevetu, nego to što je u pozadini neka moja želja – želja za kućicom sa balkonima, policom iz Ike-e, želji za planinama… 

Da li prolaziš kroz kreativne blokade, stanja malodušnosti, nedostajanja inspiracije ili nemogućnosti da u tehničkom smislu naslikaš sliku kako si je zamislila? Što te u procesu rada najviše frustrira?

    Mislim da svaki slikar / umjetnik prolazi kroz stanja malodušnosti, nemogućnosti izražavanja i stanja u kojemu ne vidi ništa što bi ga inspiriralo. Naravno da je to frustrirajuće, jer naša su djela kao i zadovoljstvo i ljubav – isto tako i naš svakodnevni ”posao”. Kada ne radim osjećam se kao da gubim vrijeme i da ništa nema smisla. U tim situacijama, najbolje se malo udaljiti od ateljea, otići među ljude, uzeti blok i črčkati… sve i svašta. I tako dok ne naiđe neka inspiracija. U tim fazama, treba se prikloniti „umijeću dokolice“.

Trenutno izlažeš na skupnoj izložbi “Figuracija kao zrcalo intime”, u Radničkoj galeriji. Možeš li reći nešto o svojim izloženim radovima- “Kamen, škare, papir”, “Šimšir” i “Oh, Ikea!”? Čime su motivirani, odnosno što si njima željela iskazati?

    U ciklusu „Intima“, bavim se prikazom svoje svakodnevnice; put od ateljea do kuće („Šimšir“), iščekivanje autobusa na kolodvoru uz igru („Kamen, škare, papir“), i maštanja u sobi („Oh, Ikea!“). Slika „Šimšir“, prikazuje volan bicikla i put do kuće označen na karti Zagreba. Na slici je drveće koje za mene ima osobito značenje – kad vidim čempres znam da sam doma, a šimšir jer mi je to ponekad svojevrsni nadimak. Slika „Kamen, škare, papir“ slikana je poput rebusa; unutar prikaza kolodvora dvoje ljudi (tj. par) igra igru rukama u znaku škara, papir je plakat sa prikazom žutog tramvaja, a kamen je uletio u sliku kao neka amorfna pojava, iluzija. „Oh, Ikea“ kao što sam već napomenula , prikaz je mladog para koji u svojoj sobi mašta o stvarima koje se pojavljuju kao pozadina u slici. Svi ti detalji jako su intimni i moram priznati da sam se osjetila ranjivom na otvorenju izložbe gdje su te slike bile izložene tolikim pogledima, ali kao što sam rekla, to im je i svrha.

Kriza je načela sve sektore, a ako nema novaca za kruh, često se pitam ima li za umjetnost. Istovremeno kriza na vanjskom planu i raspad ispraznih sustava vrijednosti mogu potaknuti i interes za redefiniranjem prioriteta i okretanje pravim vrijednostima. Kako ti gledaš na navedeno i kakav je osjećaj završiti akademiju i biti prepušten današnjem tržištu (ne)rada u Hrvatskoj? Koji je prema tvojem iskustvu položaj mladog umjetnika-slikara u Hrvatskoj? Što on sam mora napraviti da bi “pronašao svoje mjesto pod suncem” odnosno radio ono što najbolje zna i što želi, bez kompromisa i autocenzure koji bi umanjivali vrijednost njegovih radova?

    Po završetku akademije, nas sedmero imalo je tu sreću da smo dobili na korištenje ateljee u Radničkoj, koje nam je dobrodušno ustupio gospodin Marijan Hanžeković na nagovor svog prijatelja i našeg mentora Zlatka Kauzlarića – Atača. S te strane nekako smo ostali opet sigurni, barem na neko vrijeme. Prošli smo kroz prvu fazu bez akademije zajedno, bodreći se da će sve biti oke, dokle radimo i imamo taj prostor. No, kao mladi ljudi sa završenim fakultetom, još k tome slikari, naravno da nailazimo na probleme kao i svaki drugi mladi čovjek sa diplomom. Nema se novaca za umjetnost, ali tu i tamo se pojavi neka dobra duša koja cijeni slikarstvo i njegove produkte pa uzme koju sliku. Najveće šanse za prodaju su naravno izložbe, natječaji i slično. Tu se otvaraju nove mogućnosti, dolazi nova publika, možda i novi angažmani za izložbe itd. Treba puno raditi, biti stalno na našoj kakvoj – takvoj sceni i naravno ciljati i na natječaje van lijepe naše.Prema svom iskustvu, vidim da je najbitnije biti ustrajan u fazama ”očaja i besmisla”, pustiti da to prođe, i puno puno raditi. Jer, sav trud i rad mora se negdje kad-tad vidjeti , odraziti a i isplatiti. Radovi rađeni s dušom nailaze na prihvaćanje okoline, u to sam se uvjerila. To je ono što ljudi vide, osjete i na kraju možda i požele imati. Iskrenost je nešto najbolje što umjetnik može dati sam sebi a i drugima. Podilaženje nekim vanjskim strujanjima koje sam ne osjećaš apsolutno nema nikakvu svrhu, dapače, može samo dovesti do većih frustracija. 

Koliko te je akademija oblikovala kao slikaricu?

    Vrijeme provedeno na akademiji je naravno nešto neprocjenjivo i užasno bitno za oblikovanje vlastitog izraza i identiteta. Cjelodnevni radovi u tim prostorima pružali su mi mogućnost da svaki dan istražujem, proučavam i učim kroz iskustvo rada i komunikacije s profesorima i kolegama. Kroz crtanje, slikanje, ilustraciju, grafiku i ostale predmete osoba se pronalazi i uči sve više, naravno uz puno samoinicijative i volje za radom. Razgovori s mentorom, bilo oni obične svakodnevne ili ozbiljne stvaralačke prirode pomogli su mi da se pronađem. Atač (od milja zvan Tatač) puno mi je pomogao u mom rastu kroz fakultet, pa čak i onda kad su nam se mišljenja razilazila. Nekad sam mogla više naučiti o sebi na taj način, jer sam kod Atačevog nerazumijevanja za svoje radove ostala još ustrajnija u svojoj ideji i njenom provođenju. Ako već moram naučiti iz greške, naučiti ću to kroz svoju, a ne tuđu. Pored njegovih zahtjeva i sugestija, uvijek bih tvrdoglavo slijedila svoje želje i ideje i na kraju naišla na odobravanje jer, kao što sam rekla – iskrenost je nešto što se cijeni i poštuje. Ali svejedno, ne bih se ovako formirala bez akademije i svega što se u taj studij uključuje, pogotovo bez Atača mog dragog mentora, kolege i prijatelja.

Reci nam nešto o svojem načinu i stilu slikanja, odnosno o onome što preferiraš u svojem radu. Jesi li definirala svoj likovni jezik tj. imaš li ga i u kojoj mjeri potrebu preispitivati, uspoređivati, unaprjeđivati? Imaš li uzore, kome se diviš, od koga učiš?

    Stilski sam se našla u nekom ”ekspresivnom realizmu”, koji ponekad naginje prema nadrealizmu i pop artu. Sa svakom novom slikom nešto novo naučim; kako riješiti određenu plohu, figuru, znak,… kako podslikati, lazurirati, kako dobiti na titravosti i tajanstvenosti itd. Nema recepta za slikanje kojeg možeš bezglavo pratiti, bez obzira na to koliko proučavaš djela drugih umjetnika, jer najbolje se uči kroz vlastiti rad. Usavršavanje nikada ne prestaje sve dok se stalno stvara. Iz ciklusa u ciklus otvaraju se nove mogućnosti prikaza, tako da unutar tog nekog realizma i dalje istražujem sebe i svoje afinitete kao slikara. Posjetitelj sam mnogih likovnih portala, na kojima se svakodnevno pojavljuje nešto novo, ali se isto tako rado vraćam i starim majstorima bez kojih učenje nije moguće.
 

Tvoje “utopističke” slike doživljavam sjetnim i tihim prikazom unutarnjeg svijeta u kojem si prepuštena bezbrižnoj igri mašte bez granica. Kao da slave doba u kojem je sve moguće i u kojem mašta određuje dosege stvarnog. Koje mjesto sjećanja o djetinjstvu i dječja imaginacija imaju u tim radovima, tj. za tebe samu? Koje osjećaje u tebi budi razmišljanje o razlici između življenja u realnosti nakon procesa odrastanja i utopističkog svijeta koji postoji u tvojim slikama?

    Moj ciklus „Utopia“ nešto je najizravnije i najosjetljiviije što sam dosada prikazala. U tim slikama otkriva se cijeli svijet mene kao djeteta. Inspiraciju sam dobila prilikom jednog posjeta roditeljima; iz jednog svijeta – ateljea, rada, brige o budućnosti i mogućnostima, (nepostojećih) financija, došla sam kući kod roditelja, osjetila bezuvjetnu ljubav i sigurnost, koja nestane čim i ja odem iz tog prostora, jer se vraćam stvarnome svijetu >borbe za opstanak< . Da bih sačuvala i uživala u tom osjećaju da će sve biti u redu, počela sam stvarati te slike, jer dok su one u procesu ja sam opet to malo dijete koje je sretno i zaštićeno. Kombinirajuću realan prikaz prostora moje rodne kuće i maštarija vezanih za taj prostor stvorila sam neke nadrealne prizore s kojima se mnogi mogu poistovjetiti. Prikaz dnevne sobe koju je progutala Disneyeva džungla, blagovaona koja je postala moj mali svemir, ili dječja soba u koju ulaze čudesni kitovi, hodnik koji postaje dom dinosaura… Sve su to moje maštarije proizašle iz ljubavi prema dokumentarnim ili animiranim filmovima. U svim slikama pojavljuju se bijele papirnate igračke koje sam izrađivala uništavajući
    mamine kuharice ili sestrine školske bilježnice, i ja – dijete u omiljenim crvenim treger hlačama i žutoj majici. Osjećaj ponovnog proživljavanja te dječje kreativnosti i mašte nadrealno je i nostalgično, kao i same slike. Prividno nestajanje stvarnog svijeta i projekcija onog čistog, nevinog i lijepog usred običnog i stvarnog.

Na čemu trenutno radiš i kada se može očekivati sljedeća izložba?

    Trenutno i dalje radim na ciklusu „Utopia“ i „Intima“. Dio ciklusa „Intime“ nakon izložbe u Radničkoj galeriji bit će u ožujku izložen na „Armory arts weeku“ u New Yorku, a ciklus „Utopia“ predstaviti ću publici tokom godine u Zagrebu. :)