Što je smrt? Što ona predstavlja kršćaninu, budistu, hinduistu ili ateistu, a što onima koji imaju neke svoje osobne i vrlo specifične vjere vezane za smrt? Što ona znači pojedninom narodu, a što pojedincu? Tko je se boji, tko priželjkuje, tko mrzi, a tko glorificira… i zašto? Kako se obilježava u različitim tradicijama i zašto? Kakvu ulogu umjetnost ima u tradicionalno najpoznatijem danu koji se tiče smrti- danu Svih svetih, day of the dead, dia de los muertos itd.?
Ono što me fascinira su običaji i njihova uloga u slavljenju i obilježavanju ovog dana…i još više, fascinira me značenje koje takvo obilježavanje ima za one na životu. Smrt je velika misterija, velika nepoznanica, završetak svega što smo u sebi izgrađivali tijekom života. Prema nekima ona je početak novog identiteta i života, bilo u reinkarniranom obliku, bilo u životu nakon uskrsnuća ili u nekom trećem obliku.
Kako prihvatiti izvjesnost neizvjesnog kraja nas samih, našeg identiteta, kraj osjećanja, kraj života? Kako prihvatiti to da naši dragi (i nedragi…ako smo se prije njihove smrti željeli s njima pomiriti, obračunati, popiti kavu…) odlaze na “vječna lovišta”, taj nepoznati prostor tame, tišine i utrnuća ovozemaljskog života?
Svi čekamo u redu za taj zastrašujući vlak smrti, kao kad čekamo u Gardalandu za vrtoglavu ili manje vrtoglavu vožnju koja trese kostima, utrobom, umom. Možda su neki odavno rezignirani činjenicom da će doći na red, jer su suviše puta iskusili blizinu smrti ili im je ovozemaljski život bio u prevelikoj mjeri tlakovit, pa će okončanju života nazdraviti s uzdignutom čašom vina ili mlijeka uz omiljeni keksić za “toč-toč”. Nekima se od pomisli na smrt uvlači strah u kosti, a nekima je svejedno.
Ima li ovozemaljski život smisla jedino ako iza njega slijedi poboljšana varijanta budućeg života na nebu ili u nekoj drugoj dimenziji, u kojoj dobro pobijeđuje, vlada i biva nagrađeno? Kako naša osobna percepcija stvarnosti, naša vjerovanja, sustavi vrijednosti i običaji utječu na način na koji slavimo dan Svi svetih?
Zašto grobove ukrašavamo cvijećem, svijećama, ili kao u drugim kulturama stavljamo hranu na grobove, izrađujemo ukrase za naše preminule? Sjećamo li se naših najdražih samo na dan koji im je tradicionalno posvećen, gurajući razmišljanje o smrti “pod tepih” preostale dane u godini? Pokušavamo li smrt samo prigodno obilježiti ili je uloviti na našem terenu opipljive stvarnosti, odlaskom na grobove, na mise, izradom ukrasa i sl.? Je li moguće da kroz niz društveno naučenih ponašanja pokušavamo materijalizirati značenje smrti, pokušavajući je učiniti prihvatljivijom, smislenijom, sigurnijom za razmišljanje?
Pranje grobova, priprema za dan Svi svetih, za taj važni dan, kada će nadgrobne ploče zasjati punim sjajem prikazujući čast i slavu osobe čije ime nosi, bitan je dio naše tradicije. Smrt je važna, kako ona svakodnevna prisutna u medijima na koju ne obraćamo pažnju, tako i ona stvarna koja prvi i posljednji čin odigrava samo jedamput. Važan je i naš odnos prema smrti, kao i to kakav joj vizualni identitet dajemo na dan Svih svetih- dostojanstveni, molitveni, ovozemaljski, veseli i otkvačeni i dr.. Načini obilježavanja Svi svetih govori o našem načinu na koji pokušavamo prihvatiti i osmisliti sve ono što smrt za nas predstavlja i kako je pokušavamo učiniti podnošljivijom… ali i mnogo toga više.
Možda bi bilo dobro razmisliti što nam zapravo znači ovaj dan onakav kakvim ga obilježavamo u svojoj kulturi. Možda bi bilo interesantno probati napraviti eksperiment da jednog kršćanina stavimo u ulogu hinduista i opremimo ga s njegovim znanjima i navikama obilježavanja dana mrtvih ili da nekog Japanca “bubnemo” u Meksiko. Možda je dovoljno samo zatvoriti oči i zamjeniti uloge u svojoj glavi. Potom razmisliti što smrt za nas predstavlja u ovom trenutku, a potom probati iskusiti u mašti kakvom ćemo je doživljavati kada pokuca na naša vrata.
Jim Morrison je u jednom intervjuu rekao da se ljudi više boje smrti nego boli.- “Čudno je da se boje smrti. Život boli puno više nego smrt. U trenutku smrti, bol završava.” Smrt je, čini mi se, kao i život- stvar vjerovanja, vrijednosti i perspektiva koje zauzimamo. Zašto ne biti stoga kreativan i pokušati pronaći onaj način koji nas najviše nadahnjuje da joj se približimo na način koji će u nas uljevati više osjećaja prihvaćanja, smisla i radosti?
Nema komentara:
Objavi komentar