Caitlin Hackett - Propitivanje granica ljudskog i životinjskog

Caitlin Hackett u svojim radovima najrađe koristi kemijsku olovku i vodene boje, stvarajući začudne crteže pune nadrealne simbolike. Radove karakterizira detaljistički prikaz strukturnih linija, prigušeni vodeni kolorit s ponekim akcentom, a bogatstvo mašte koje stvara simboliku mračnog prizvuka upućuje na jedno od temeljnih pitanja koja umjetnica postavlja: "Dok se sve više nastojimo udaljiti od naše primarne prirode, da li ćemo i dalje biti sposobni vidjeti i razumjeti važnost drugih životinja i našeg odnosa prema njima?"*

 

Hackett od ranog djetinjstva naučila je cijeniti svijet prirode, a njena ljubav prema 

prirodi, mitologiji i životinjama vidljiva je i u njezinom radu. Za svoj rad umjetnica tvrdi da

ukazuje na granice koje razdvajaju ljude od životinja, fizički i metafizički i na to su te kako

granice obavijene novim znanstvenim podatcima, mitologijom, povješću, i religijskim uvjerenjima

bliske, zamagljujući granice između nas dok se znanost, religija i kultura sukobljavaju oko toga

što je to što određuje čovjeka, što nas odvaja od životinja u divljini.*

Hackett je fascinirana načinom na koji ljudi personificiraju ili objektiviziraju životinje. Načinom na koji ljudi gledaju na životinje može ih pretvoriti u objekt od koristi, u vjernog pratioca ili u čudovište, unatoč pravoj prirodi tih bića.*

Umjetnica tvrdi kako svojim radovima nastoji otkriti upravo tu podvojenost, "stvarnu" životinju naspram apstraktnoj životinji koju stvara ljudski um, životinju koja je rezultat mutacije u jednakoj mjeri društvenih konstrukcija i mitologije.*

Simbolično značenje koje je pridodano različitim vrstama vezano je za način na koji se ljudi prema njima odnose u stvarnosti, tj. za to da li su te vrste zaštićene ili nisu, koje su podcijenjene, a koje obožavane, koje su zanemarivane- tvrdi Hackett.*

Umjetnica tvrdi da ljudima nije najvažnija činjenica da li su simbolična značenja koja je ljudska vrsta dala pojedinim vrstama realna. Ono što je bitno, tvrdi Hackett, je simbolizam, odnosno mogućnost korištenja životinja za zadovoljenje vlastitih potreba. "Mi koristimo granice između "nas" i "njih" kako bi odredili izvornu vrijedost životinja, što se temelji na našim željama. Navedeni proces transformacije životinja inspirira moj rad, što mu često daje mračne tonove.*

*Izvor: http://caitlinhackett.carbonmade.com/

Shintaro Ohata - Urbane sliko-skulpture

Shintaro Ohata je umjetnik novije generacije (rođen 1975., Hirošima) koji svojim radovima prikazuje isječke iz svakodnevice, čiji prikazi podsjećaju na zamrznute kadrove filmskih scena. Prepoznaljiv je zahvaljujući svojem karakterističnom likovnom stilu- sliko-skulpturama. Skulpture smješta ispred slika, a oni zajedno tvore cjelinu sastavljenu od spoja dvodimenzionalnosti i treće dimenzije.*

Ohata je na ideju za svoje radove prvi puta došao kada je počeo razmišljati o tome kako atmosferu i dinamiku svojih slika prikazati na drugačiji način isticanjem skulptura ispred slika. *

Mnogi gledatelji bili su skloni uvjerenju kako Ohatine radove osvjetljavaju neki posebni izvori svjetlosti uklopljeni u njih same, zbog izraženog svijetla na njegovim skulpturama. *

Njegov je rad postao sve zamjećeniji paralelno s njegovim predstavljanjem široj publici putem brojnih inozemnih medija.*

Njegove sliko-skulpture podsjećaju na kadrove iz filmske ili animirane umjetnosti, ljudske skulpture su vretenaste, krhke muskulature, lica koja su gotovo bezizražajna i apstrahiranih linija. Prikazi su puni kontrastne rasvjete, svijetla, kojemu su izvor simboli grada, njegove repetativnosti, ubrzanosti, funkcionalnosti  - dućani, ulice, fast food restorani i dr. To su svojevrsne urbane kulise ispred kojih su uklopljene, a istovremeno i odvojene figure osoba.

Prizori u pozadini figurama u prvom planu daju kontekst, ali same figure istovremeno tvore neki svoj poseban svijet tišine, izdvojenosti, anonimnosti i uronjenosti u neku svakodnevnu aktivnost kao što je slušanje muzike, vožnja biciklom, hod po ogradi.

Sadržaj pozadine kao prizor masovne kulture i potreba koje oblikuju grad prikazan je dvodimenzionalno, dok je u "nama bližoj" tj. 3-ćoj dimenziji dat prostor za ljudske figure. Izdvajanjem ljudskog lika od plošnosti okvira koji ga u jednoj mjeri određuje, umjetnik gotovo jasno usmjerava pažnju na prikaz čovjeka i njegovu radnju.

Pozadina poprima apstraktne obrise, pretvarajući se u fragmentiranu cijelinu, koja kao da je sastavljena od vidljivih piksela neke fotografske slike.

* Izvor: http://yukari-art.jp/en/shintaro_ohata_en

Miljenko Bengez - Pogled kroz happy kaleidoskop

Miljenko Bengez, rođen je 1954. g. u Zagrebu. Slikarstvom se počinje baviti 80-ih godina. Od 1984. do 1989.g. suradnik je u ateljeu prof. Vilima Svečnjaka. Prvi puta samostalno izlaže u Ljubljani 1987.g. u "Klubu kulturnih i znanstvenih radnika". Od 1990.g. boravi u Firenzi u "Campo del Restauro - Lorenzo de Medici" i kod prof. Leonarda Passeria izučava restauriranje slika štafelajnog slikarstva. Po završetku školovanja odlazi u New York i počinje suradnju s galerijom "S.E. Feinman Fine Arts". U New Yorku boravi do 1995g. i naizmjenično izlaže u SAD-u, Italiji i Hrvatskoj.*

Od 1997. surađuje sa milanskom galerijom "L'Incisione" koja mu nakon brojnih izdanja grafičkih listova, 2001.g. tiska monografiju pod naslovom "Bengez". Od 2001.g. galerija "Free Art" organizira samostalne izložbe Miljenka Bengeza diljem Italije kojima ga afirmira i na talijanskoj likovnoj sceni. Do danas, izlagao je na preko 50-tak samostalnih izlozbi. Bengezove slike nalaze se u brojnim kolekcijama u Europi, SAD-u i Japanu. Od 1994.g. clan je HDLU-a.*

Lucija Orešić- "Bengezov likovni jezik iznimna je sinteza suvremenog europskog slikarstva i u njegovoj osobnoj sintaksi prepoznat cemo i Cezannea, Kandinskog, Feiningera, Kleea, ali i Svečnjaka i Tartagliu. Osobna, kreativna parafraza svih navedenih autora uvijek će otkriti autentičnog autora Miljenka Bengeza. Bengezovi gradovi nastaju mimo mnogih suvremenih trendova i posebna su likovna vrijednost koja je našla svoje mjesto u galerijama i kolekcijama Europe, Amerike i u posljednje vrijeme Azije."

Zoran Ferić- "Ono što svakako intenzivira fascinaciju Bengezovim gradovima jest jedna igriva vedrina, šarena na lijep način, a prije svega zavodljiva do te mjere da čak niti ne želimo ući u te malene kleeovske labirinte, istraživati pročelja ili zamišljati kakav se život vodi iza prozirnih opni zatvorenih prozora. Ne. Bengezove gradove uživamo gledati s nekog brežuljka, promatrati njihovu neobienu panoramu, kao ljudi koji su do njih došli nakon dugog pješačenja, gladni i žedni i sada ih vide kao obećanje, kao mogućnost odmora, kao lijepu neobavezujuću zbrku koja je ipak podređena nekom redu, nekom svom vlastitom suludom urbanitetu. Podsjećaju te urbane strukture i na Borgesov alogieni grad besmrtnika, ali su lišene borhesovske težine i osjećaja apsurda. Ako se ovdje i radi o alogičnosti ili apsurdu on je vedar i ne plaši nas nego privlači, poput igre u kojoj se pravila izmišljaju tokom samog igranja..."

* Preuzeto s http://www.bengez-art.com/