Mirna Sišul je umjetnica koja bi vjerujem svojim slikama i dizajnom interijera raspoložila i najvećeg Gargamela među nama. Slike su često apstraktne na granici figuracije, razigranog kolorita i linija koji zajedno tvore harmoničnu cjelinu. Njezinu aktualnu izložbu “Glazba je…” može se posjetiti u Zaprešiću u Galeriji Razvid, do 11. ožujka.
Mirna Sišul je umjetnica koja se bavi slikarstvom, dizajnom interijera i ilustracijom. Povjesničar umjetnosti Milan Marin u predgovoru kataloga s njezine aktualne izložbe u zaprešićkoj Galeriji Razvid napisao je kako “Autorica svojom vedrinom kao da želi reći živimo u prekrasnom svijetu, prepunom ljepote i radosti … ljepota je u zrncu prašine, u kapljici vode, u odbačenom papiriću, u hrpi smeća i u svemu gdje pogled dopire … a ovo je jedini svijet koji imamo i velika je sreća gostovati u njemu…”. Upravo su to riječi koje možda najbolje opisuju zašto su Mirnini radovi toliko privlačni oku promatrača. Više o radu ove riječke umjetnice pročitajte u intervjuu koji slijedi.
Tvoj rad oblježen je određenim fazama u slikarstvu, kao što su: Glazba je…, Brojevi, Slušaj babu, Oblaci, Što je muškarac bez brkova. Već iz navedenih naziva faza naslućuje se djetinji zaigrani, veseli, duhoviti pristup slikarstvu ali i ono što te inspirira. Možete li reći nešto više o slikarskim fazama?
Da, točno je da inspiraciju možete iščitati kroz cikluse mojih radova. U posljednjih 15 godina od kada se aktivno bavim slikarstvom napravila sam više ciklusa.
Najviše traga ostavili su radovi iz ciklusa Oblaci (2005.-2008.), Ljetovanje (2008.-2010.), Brojevi (2010.-2012.) i konačno Glazba je… (2012. do danas). Naravno, ciklus „Slušaj babu“ također se provlači unazad nekoliko godina!
Slikarske faze puno govore o mojoj inspiraciji. Ciklus „Oblaci“ inspiriran je nebom , čistoćom, prozračnosti, ono što se kaže „samo nebo je granica“. „Ljetovanje“ i „Brojevi“ govore sami po sebi. Ciklus „Glazba je…“ inspiriran je glazbenim instrumentima i još više glazbom, pjesmama, tekstovima pjesama. Ono što možete vidjeti na mojim slikama često su riječi pjesama meni dragih skladbi koje slušam dok stvaram … svaki trenutak je poseban i određuje moja djela. „Glazba je..“ reinterpretira znanu glazbu i stihove, istražuje prostor, volumen, perspektivu. Tu je poseban odnos prema pojedinom stvarima iz prirode: cvijeću, pupoljcima, drveću, kiši, balončićima, čovjeku…
Uživam dok stvaram, volim što radim … živim svoje slikarstvo svaki dan!
Tvoj je kolorit iznimno jak, veseo, energičan i budi tople i ugodne emocije. Možeš li reći nešto o načinu na koji ispreplićeš boje u šarenu a opet harmoničnu cijelinu? Zapravo, većina slika su ti spoj čitavog spektra boja, što mi na neki način sugerira da je to odraz tvojeg “šarenog” viđenja stvarnosti. S druge strane se nalaze radovi koji su monokromi s žutim ili crvenim akcentima. Možeš li reći koja je glavna funkcija boje u tvojim radovima?
Volim vidjeti svijet svijet oko sebe u bojama, obožavam boje, nijanse, igru svjetla i sjene…
Višeslojnim nanosima boje stvaram nekoliko planova slike kroz koje se naziru tamnije i svjetlije površine iz prethodnih faza rada.
Zanimanje za boju sa umjetničkog stanovišta traje onoliko koliko i samo slikarstvo, boje su čudo ovog svijeta, u mraku nestaju, a svjetlo im daje život. Citirala bih Milana Marina koji je napisao predgovor katalogu moje izložbe „Glazba je…“ koja upravo traje u Zaprešiću : … „Za slikaricu Mirnu Sišul vrijedi pravilo francuske umjetničke škole iz perioda romantizma, a u kojem se podrazumjevalo da je nepotrebno učiti zakone boja jer se crtač postaje, a kolorist rađa.“
Možeš li reći nešto o tome zašto si se počela baviti umjetnošću?
Počeci bavljenja slikarstvom sežu još iz djetinjstva. Već u osnovnoj školi sam pokazivala interes . Zbog toga sam imala veliku nedoumicu koju srednju školu upisati. Naime, u to vrijeme u Rijeci nije bilo srednje umjetničke škole bilo koje vrste. No, to ljeto dogodilo se ono što sam priželjkivala i otvorila se Škola za primjenjenu umjetnost. Upisala sam se i bila prva generacija te škole. Tada smo radili i radili i stalno nešto stvarali te sam shvatila da je to moj poziv. Poslije sam upisala i završila Akademiju primjenjenih umjetnosti, naknadno školu grafičkog dizajna a uskoro će biti 15 godina mog aktivnog bavljenja slikarstvom.
Koje likovne tehnike voliš koristiti, a koje najčešće koristiš u svojem radu?
Ono što volim i koristim, tu nema kompromosa. U slikanju slika za podloge koristim ponajviše platna, nešto manje lesonit, a ponekad i drvene podloge poput kutija, dasaka, odnosno čitave komade namještaja kada radim na intervenciji slikarstvom u interijeru. Moje slikarstvo u osnovi je akril na platnu. To znači da je akrilna boja osnovni medij kojim nastaju moja djela. No osim akrila kombiniram i druge slikarske medije: ugljen, olovka, kaširanje tj. kolažiranje novinskog papira, unaprijed pripremljenih printeva, slova i sl.
Dobitnica si mnogih nagrada. Možeš li izdvojiti neku koja ti je posebno draga?
U posljednjih 15 godina sudjelovala sam na mnogim izložbama, manifestacijama, dobila i te nagrade… ali najviše pamtim one s početka, posebno nagradu piranskoga ex tempora iz 2000. godine. To je bila nagrada za najboljeg mladog umjetnika do 35 godina!
Imaš li likovne uzore odnosno, radovi kojih autora te najviše fasciniraju?
Nemam uzore, inspira me sve i svašta, a onda to kanaliziram u jednom smjeru, ovisno o periodu u kojem radim!
Baviš se i dizajnom interijera (u portfoliju imaš i uređenje luksuzne jahte i taverne), često oblikuješ slikarskim intervencijama i predmete poput namještaja. Je li to na neki način prije svega posljedica pohađanja škole za primjenjenu umjetnost ili odraz nekog primarnog unutrašnjeg poriva da svijet oblikuješ prema svojim zamislima i emocijama, proširujući granice umjetnosti sa zidova u prostor gdje slike postaju dio svakodnevnog života- u kuhinji, sobi itd.
Vjerujem da je to definitivno odraz unutrašnjeg poriva za proširivanjem granica. Sve je usko povezano i uživam radeći i na tom polju. Dizajn interijera meni predstavlja poseban izazov. Naime, tu je potrebno zadovoljiti više kriterija odjednom pa samim time i izazov je veći. Tu trebam biti zadovoljna ja, ali još više klijent koji je povjerio svoju intimu stanovanja meni.
Sudjelovala si na brojnim izložbama, 14 grupnih i 28 samostalnih. Koliko je teško dobiti priliku za samostalno izlaganje radova u galerijskom ili muzejskom prostoru, pogotovo kada je riječ o poznatijim galerijam ili muzejima?
Samostalno izlaganje u priznatim galerijskim prostorima zahtjeva pravovremenu prijavu, zatim žiriranje i konačnu odluku. Sve se odvija do godinu dana unaprijed za sljedeću godinu. S druge strane, svaka takva galerija ima svoj umjetnički savjet koji odlučuje. Uvijek je potrebno ponoviti sve korake i nadati se pozitivnom rješavanju zamolbe.
Također postoje i pozivne izložbe na način da se direktno dogovaraju uvijeti i način izlaganja. Rekla bih da dobiti priliku ili tražiti priliku nije isto!
Koliko često slikaš? Da se ne baviš umjetnošću čime bi se najradije bavila?
Slikam svaki dan, bez iznimke. Dok stvaram jednostavno uživam i volim to što radim! Na ovaj drugi dio pitanja ne znam što bih rekla. Da se ne bavim umjetnošću to ne bi bila ja!
Baviš se između ostalog i izradom umjetničkih predmeta i poklona koje prodaješ. Je li moguće živjeti od umjetnosti s jedne strane, a s druge strane ostati dosljedan svojem likovnom načinu stvaranja? U tom kontekstu da li kao umjetnik moraš raditi kompromise?
Od slikarstva živim nepune dvije godine, iako se aktivno time bavim 15 godina . Kompromise nisam nikada radila, a financijski se počelo nešto događati sukladno „dugogodišnjem stažu“ uz aktivniju prezentaciju putem interneta – novi kontakti sa galerijama, direktni kontakti…
Može li si danas umjetnik “dopustiti” odsutnost iz virtualnog svijeta interneta i društvenih mreža?
Dakle, pored slikarstva tu ima jako puno aktivnosti koje su potrebne da bi neka umjetnina tj. slika postala dostupna javnosti. Mislim da je to i odgovor na tvoje pitanje!
Od prije tu su galerije koje prezentiraju nas slikare, no širu prezentaciju omogućio je upravo internet, a pogotovo društvene mreže poput facebooka. To je odličan medij koji nam omogućuje da svoj rad prezentiramo široj javnosti.
Gdje možemo pronaći tvoje slike ili naručiti nešto od uređenja interijera?
Trudim se biti prisutna kroz razne kanale. To su galerije, zatim virtualni svijet, te moj atelier-open studio u Rijeci i mobilni ateljei koje s vremena na vrijeme odradim po drugim gradovima. U virtualnom svijetu slike kao i informacije o uređenju interijera mogu se naći i na mojem službenom webu www.mirnasisul.com, facebook stranici www.facebook.com/mirnasisulart i Etsy shopu http://www.etsy.com/shop/MirnaSisul.
Dubravka Kolanović je akademska slikarica koja se uspješno bavi dječjom ilustracijom. Kroz svoj likovni izričaj prenosi pozitivne poruke koje pozivaju na ljubav, prijateljstvo, poštivanje drugih i okoliša i sl. Dubravka tvrdi kako je slikovnica jedan od prvih susreta djeteta s likovnošću i da je to čini vrlo važnim elementom u oblikovanju njegovog odnosa prema umjetnosti i prepoznavanju kvalitetnog likovnog izričaja.
Nježne i suptilne ilustracije Dubravke Kolanović privukle su me ljepotom i odmjerenošću likovnog stila i pregrštom pozitivnih emocija i poruka prepunih pozitivnih vrijednosti koje reflektiraju. Nenametljiva ljepota harmoničnih prizora svijeta koji dijele čovjek i priroda, prikazuje idelni svijet koji nas poučava i podsjeća na univerzalne vrijednosti koje vrijedi živjeti, a koje nam često izmiču. Kroz intervju saznajemo nešto više o ovoj umjetnici koja svojim radom afirmira važnost dječje ilustracije u likovnom i odgojnom smislu.
Možete li opisati ukratko razliku studiranja ovdje i vani, što je najvrijednije što ste naučili na Savannah College of Art and Design, a što na zagrebačkoj ALU?
Studiranje i na jednoj i drugoj ustanovi bili su vrlo vrijedna iskustva. SCAD je bogat privatan college u SAD-u i nudio je zavidni standard studiranja, vrhunsku tehnologiju, mogućnost korištenja najrazličitijh modela i gostovanja cijenjenih umjetnika. Za raliku od SCAD-a ciji su polaznici mahom bili svi koji su si mogli priuštiti visoku školarinu, studirati na ALU mogla je samo nekolicina talentiranih. Takva selekcija garantirala je određenu kvalitetu radnog okružja. I sama sam SCAD mogla polaziti samo zahvaljujući osvojenim stipendijama u SAD-u.
Kako ste se odlučili baviti ilustriranjem slikovnica i kako se razvila ljubav prema ovoj vrsti umjetničkog rada i izražavanja?
Jednu od stipendija osvojila sam kao pobjednik na nacionalnom natjecanju u SAD-u “Written and Illustrated by”. Nagrada je uključivala i izdavanje autorske slikovnice. Zahvljaujući ovom uspijehu imala sam priliku kao osamnaestogodišnjakinja raditi godinu dana s iskusnim urednikom izdavačke kuće Landmark Editions Davidom Meltonom. Davi Melton je vjerovatno najzaslužniji za moj životni poziv dječjeg ilustratora.
Vaše su ilustracije prepune mekih, prozračnih, nježnih oblika, maglovitih, nejasnih kontura, laganih kontrasta, a odišu emocijama topline, mira, ljubavi, radosti. Kompozicije, boje, oblici i linije, pa sve do samih motiva koje oslikavate- sve je prožeto velikom dozom harmonije. Što je bilo presudno za razvoj vašeg likovnog stila?
Vjerujem da svaki umjetnik mora njegovati svoj unutarnji svijet, koji kroz stvaralaštvo dijeli s publikom. Tehnike su nešto što se da naučiti na umjetničkim akademijama. Današnja djeca izložena su najrazličitijim medijskim sadržajima koji su nerjetko površni a mnogi od njih sadrže i elemente nasilja. Pravi je izazov za autore dječjih knjiga da kroz svoj likovni izričaj i priču prenesu pozitivnu ideju. To su poruke koje pozivaju na ljubav, plemenitost, toleranciju, prijateljstvo, poštivanje drugih, poštivanje okoliša. Slikovnica je i ujedno i jedan od prvih susreta djeteta s likovnošću što je čini vrlo važnom u oblikovanju njegovog odnosa prema umjetnosti i prepoznavanju kvalitetnog likovnog izričaja.
Koje likovne tehnike preferirate u svojem radu?
Najradije koristim tehniku suhog pastela i akvarela. To su suptilne nježne tehnike koje najbolje odgovaraju mom stvaralačkom senzibilitetu.
Motivi životinja vrlo su bitni u Vašem radu, budući da Vas svijet životinja i prirode zaokuplja oduvijek. U odnosu na oslanjanje isključivo na maštu prilikom ilustriranja, koliko su Vaša putovanja i neposredan doticaj s prirodom bitni za inspiraciju?
Već duži niz godina volonter sam na raznim projektima zaštite životinja i okoliša. Moja putovanja i boravak u impresivnim djelovima svijeta- kao što su prašuma Amazone, Bornea, afrička savana, pustinja, udaljeni koraljeni greben ili na antarktički led- vječno je vrelo moje inspiracije. Svi ti krajevi, ljudi, životinje pričaju bezbroj priča. Moja najdraža autorska slikovnica Njogu u izdanju francuske kuće Grandir plod je jednog nezaboravnog putovanja i susreta s crvenim slonovima kenijskog nacionalnog parka Tsavo. Jako volim slonove pa sam tako i nedavno volontirala u jednom centru za istraživanje inteligencije slonova u Tajlandu. Uistinu je fascinantno kako te goleme, pomalo arhaične životinje imaju bogat emotivni i socijalni život i koliko su inteligentne. Slon je jedna od rjetkih životinja koja prepoznaje svoj odraz u ogledalu. Tužno je što je njhov opstanak danas upitan. Kao volonter u Tajlandu sam koristila i svoje ilustratorske vještine kada smo djeci u zabačenim školama širili svijest o potrebi zaštite slonova. Svi skupa crtali smo slonove , a poslije su dječica otiskom prsta u najrazličitijm bojama potpisivala obećanje kako će dijeliti svoj okoliš s ovim ikoničnim životinjama. Bilo je to krasno iskustvo, a svi smo se i dobro zabavili. Djeca su naša budućnost i ulaganje u djecu najbolja je moguće usmjerena energija.
Na koje su sve jezike prevedene Vaše slikovnice?
Moje slikovnice prevedene su na puno jezika od tajlandskog, kineskog, japanskog, korejskog, islandskog, katalanskog, poljskog preko engleskog, španjolskog, francuskog, talijanskog i drugih.
Razlikuju li se slikovnice koje ste nekada davno čitali od današnjih?
Trendovi se mjenjaju pa su tako i danas slikovnice nesto drukčije nego što su to bile prije. Vjerujem da su one prave dobre slikovnice bezvremenske.
Neki bitni momenti u Vašoj karijeri je suradnja s Unicefom, brojnim poznatim izdavačkim kućama. Možete li se malo pohvaliti nekim postignućima koja su za Vas osobno najznačajnija?
U cijeloj svojoj karijeri najponosnija sam na svoju uspiješnu i dugogodišnju suradnju s Unicefom. I ove godine smo skupa pripremili kolekciju božićnih čestitki za sljedeću sezonu. Ponosna sam jer je i moja kolekcija “Christmas Magic” od prije nekoliko godina najprodavanija kolekcija čestitki u povijesti UNICEF-a.
Koliko je zahtjevno osvojiti dijelić tržišta slikovnica u nas i u svijetu i biti profitabilni ilustrator, koji od tog posla može živjeti?
Zvanje ilustratora zasigurno nije jedno od profitabilnijih, ali daje mnoge privilegije. Smatram se sretnom jer mogu živjeti kao dječji ilustrator. To je kreativan posao koji mi svaki dan daje puno slobode i mogućnost bjega u jedan drukčiji idealni svijet.
Na čemu trenutno radite?
Trenutno radim na nekim osobnim projektima i na jednoj slikovnici za britanskog izdavača o izgubljenoj pandi. Nedavno sam dobila i ugovor za dizajn plišanih igračaka u Velikoj Britaniji. Veselim se tom novom izazovu.
Stječem dojam da slikovnice u nas zaslužuju važnije mjesto u kulturi i obrazovanju u odnosu na ono koje trenutno zauzimaju. Mislim da nedostaje određena kultura čitanja/gledanja/doživljavanja slikovnica kod odraslih, te da je to na određeni način posljedica dominatnog mišljenja kako slikovnice pripadaju isključivo djeci. Koje je Vaše mišljenje o navedenom?
Mislim da svaka dobra dječja slikovnica nije samo štivo za djecu. Jedan mi je agent iz Japan nedavno pričao o zanimljivom fenomenu u svojoj zemlji gdje su najvjernija publika slikovnica srednjovječne žene pa čak i muškarci. U današnje doba slikovnica je postala oaza lijepe umjetnosti.
Imate li nekih neispunjenih želja ili ambicija vezanih za Vaš rad?
U biti ne. Volim svoj posao i puno radim, a pretpostavljam da će uz rad doći novi izazovi, nove ideje i nove prilike.
Martina Grlić slikarica je okrenuta realističnom prikazu koji često podsjeća na dokumentarističke slikarske zapise. Posljednjom izložbom “Proizvod” koja se mogla pogledati u Galeriji Josip Račić do 12. siječnja odmaknula se od monokromatskog prikaza i kroz motive uglavnom plastičnih igračaka nastojala pokazati koliko svakodnevni predmeti imaju utjecaj na svijest pojedinca.
Gledajući slike Martine Grlić, s obzirom na odabir motiva prizora iz prošlih vremena, dobivam dojam da je okrenuta prošlosti, njezinoj analizi, pokušaju da razumije i preispita korjene svijeta u kojem živi. Pitam se može li čovjek poznavati sebe ako ne poznaje svoju prošlost, ako je ne preispituje i ne pridaje joj eventualno neke nove, osobne vrijednosti i poglede. U kojoj mjeri sadašnjost reflektira prošlost i u kojoj mjeri neka prošla vremena oblikuju našu percepciju stvarnosti i naš odnos prema svijetu u kojem živimo? To su samo neka od pitanja na koja imam potrebu tražiti odgovor razmišljajući o Martininim slikama. Ispod realističnih prizora koji nisu omekšani i “iskrivljeni” nekim ekspresivnim potezima, moguće je ugledati odraz realnosti, na tome se zaustaviti ili/i pronaći pozadinsku priču, dublji smisao, preneseno značenje naslikanih motiva. Više saznajemo u intervjuu koji slijedi.
Monokromatski način slikanja bio je za mene svojevrsni početak, fiks ideja koju sam u jednom trenutku odlučila sprovesti u djelo. Zadnja dva ciklusa su bila monokromatska kao i neke od slika prije toga koje su nastale više kao eksperiment, previranje ideja, istraživanje.
Vrlo važan element tih prizora je njihova dokumentaristička nota, efekt prošlosti kojim odišu. Važno mi je zadržati ono osnovno što karakterizira predmete ili prizore koje slikam. Najčešće je to baš ono što nastojim istaknuti i time se na određen način okoristiti. Primjerice prizori iz tvornica preuzeti su iz starih monografija i arhiva i oni su u svom izvornom obliku crno bijeli. Igračke i predmeti koje sada slikam pronađeni su izguljeni, odbačeni, zaboravljeni no nemoguće je zanemariti njihovo kolorističko bogatstvo.
Možeš li reći nešto o posljednjoj izložbi “Proizvod” u Galeriji Josip Račić? S kojom namjerom si odabrala upravo motive uglavnom plastičnih igračaka? Je li to na neki način pokušaj da igračku-proizvod i njezinu vrijednost (koja za pojedinca hlapi i s vremenom pada u zaborav kroz proces odrastanja), učiniš besmrtnima, smještanjem na “relevantnije” i trajnije mjesto u vremenu i prostoru-na slikarsko platno?
Moj posljednji ciklus “Proizvod” nastavak je priče vezane uz prethodni ciklus “Tvornica”. Dakle riječ je o predmetima koji su proizvedeni unutar tih tvornica, za vrijeme bivšeg sistema. Pokušala sam iz te maglovite prošlosti izvući predmete popularne kulture koji su meni osobno ostali u sjećanju i koji su na neki način obilježili nekoliko generacija. Teško je bilo napraviti dovoljno opsežan presjek pa sam krenula u potragu iz najbliže okoline. Sadržaj kutija sa starih obiteljskih tavana i sajmovi pokazali su se kao najbolji izvor a uskoro je postalo jasno da su upravo gumene igračke, stripovi, društvene igre, limene kutije svjedoci prošlog vremena koji su bili najotporniji i koji su se prenosili s generacije na generaciju. Slikanjem tih motiva željela sam pokazati koliko zapravo svakodnevni predmeti mogu imati utjecaja na formiranje svijesti pojedinca. Naravno, oni mogu izazvati nostalgične osjećaje ali biti i pokretač određenih društveno političkih konotacija.Lišeni svoje inicijalne funkcije ti predmeti postaju artefakti koji “draže maštu”.
Možeš li reći ponešto o svakom od svojih ciklusa slika, što ih je inspiriralo i zašto?
Moglo bi se reći da je inspiracija kod mene spoj dva elementa. Vizualne fascinacije i pokušaja racionalizacije određenih procesa. Svaki od ciklusa doživljavam kao istraživanje.
“Atomic Landscapes” su nastali iz svojevrsne mračne fascinacije nuklearnim oblacima, fotografijom toga vremena, općenito cijelom tom kampanjom i ozračjem kojim je svijet krajem 40tih pa tokom 50tih godina 20. stoljeća bio zaluđen. Željela sam dati određen humoristično ironičan komentar cijeloj priči. Tvornice su uslijedile kada mi je u ruke igrom slučaja došla monografija osječke šećerane pa zatim iz istraživanja procesa tranzicije koji su se odvijali na području istočne Europe tj. situacije u kojoj sam odrastala. Osim toga postojala je želja da povežem svoj rad s društvom u kojem živim i radim, ne bi li ga učinila sebi bližim.
Tvoje slike karakterizira realističnost prikaza. Možeš li reći zašto odabireš takav način slikanja i kada si razvila afinitet prema njemu?
Oduvijek sam željela slikati realistično. Na akademiji su me crteži nekako odveli u apstrakciju, naravno na to je utjecao odabir klase i profesora. Tada mi je takav način izričaja naprosto odgovarao. Razdoblje prije diplomskog je bio taj moment promjene u kojem sam odlučila okrenuti stranicu i uhvatiti se u koštac s onim što me oduvijek privlačilo. Bio je to izazov i isplatilo se.
Što je u najvećoj mjeri utjecalo na razvoj tvojeg slikarskog jezika?
Nemoguće je zanemariti utjecaje iz okoline iz knjiga, fotografija, filma, izložbi koje posjetim. To su sve elementi koji formiraju svijest o tome kako bih htjela da moj rad u konačnici izgleda. Moglo bi se reći da inspiracija nastaje kao zbir različitih vanjskih utjecaja i unutarnjih sasvim osobnih čežnji. Ovo potonje je nešto na čemu naglasak izostaje i nije toliko relevantno za ideju kojom se rad bavi.
Možeš li reći nešto o svojem akademskom obrazovanju, u kojoj mjeri ti je ono dalo neke relevantne smjernice za rad i profesionalni razvoj? U kojoj mjeri je ono korespondiralo s tvojim likovnim afinitetima koje si imala neovisno od utjecaja tijekom strukovnog obrazovanja?
Izuzev formalnog likovnog obrazovanja Akademija pruža jedno jako lijepo iskustvo u smislu rada sa kolegama i profesorima. Sve naravno ovisi od vlastitog angažmana i o tome koliko pojedinac želi izvući za sebe. Također to je jedna prilično hermetična sredina što ima svojih prednosti ali i mana. U klasi sam naučila kako se zavući u određeni pravac ali isto tako kako ga srušiti i krenuti u nešto sasvim novo.
Imaš li uzore u radu, umjetnike kojima se diviš/koje cijeniš? Što je općenito ono što najviše cijeniš u radu drugih slikara?
Cijenim perfekcionizam, jednostavnost, nepretencioznost, autora čiji je rad konstruiran na način da se obraća konzumentu s lakoćom a opet da ne podliježe banalnim rješenjima i idejama. Svi autori koji se drže toga su mi na neki način uzor.
Općenito, koje neke vrijednosti ili postulate imaš potrebu zadovoljiti u procesu slikanja da bi bila zadovoljna svojim finalnim radom, tj. slikom?
Prije nego što krenem raditi gotovo uvijek imam viziju kako želim da rad u konačnici izgleda i to mi je ujedno i nit vodilja prilikom procesa izrade.
Možeš li reći stav o položaju umjetnika slikara u današnjem vremenu u Hrvatskoj? Imaš li dojam da se on promjenio u odnosu na onaj prije tranzicije?
Mislim da se nije značajno promijenio. Naravno možda bi za ovo pitanje bio adekvatniji netko tko je djelovao unutar obadva razdoblja. Svako vrijeme sa sobom nosi određene promjene. Društvo je danas toliko ubrzano da to neizbježno utječe i na samog umjetnika. Financijska kriza koja nam je nametnuta također ne ostavlja pozitivan trend u životu mojih vršnjaka koji su sada u naponu životne snage i pokušavaju se ostvariti. Okolnosti su možda otežane ali opet i mogućnosti je daleko više kao i izvor dostupnih informacija. To su prednosti ovog vremena i treba ih znati iskoristiti.
Uz grupne izložbe, do sada si imala 4 samostalne izložbe. Pripremaš li neku sljedeću izložbu? Postoje li izazovi s kojima se suočavaš pripremajući neku izložbu?
Svaka izložba je izazov za sebe. Imam već u planu neke buduće projekte a u ožujku idem na jednu rezidenciju u Belgiju pa ćemo vidjeti kakvim će plodom uroditi nova iskustva.
Papercut je tradicionalna tehnika izrezivanja papira koja fascinira ljepotom i vizualnim efektom. Riječ je o tehnici koja zahtjeva spretnost i dobre živce za ovakvu vrstu rada, te dosta slobodnog vremena. O papercutu smo razgovarali sa zagrebačkom dizajnericom Tenom Leticom Tkalčević, koja ima iskustvo bavljenja papercutom te je u ovoj tehnici izradila neke vrlo lijepe i simpatične radove koji su koliko jednostavni toliko i komplicirani, te vrlo privlačni oku promatrača.
Tena Letica Tkalčević je freelance dizajnerica koja većinom radi grafički dizajn, ilustracije i paper engineering. U svojem radu primarni medij u kojem se izražava je papir zbog njegovog svestranog karaktera. Tena često kombinira tradicionalne tehnike s modernim materijalima, a iako voli prednosti moderne tehnologije, njeni su radovi uglavnom ručni rad ograničenog broja, što ih čini posebnijim. U nastavku slijedi intervju u kojem smo pokušali saznati više o tradicionalnoj tehnici izrezivanja papira – papercutu, koji je afirmirala u svojem radu.
Produkt si dizajnerica po struci, voliš ilustraciju, često gdje papir ima posebnu ulogu. Naime baviš se između ostalog i papercutom. Kada si prvi puta upoznala i zavoljela upravo ovu tradicionalnu tehniku izrezivanja papira?
Prvi susret s papercutom je bio još dok sam bila dijete. Roditelji su negdje kupili A5 mapu višebojnih tradicionalnih kineskih motiva izrađenih papercut tehnikom, koje je moja mama potom stavila ispod stakla na stolu. Sjećam se da su mi uvijek ti papercutovi bili jako zanimljivi jer su bili napravljeni od najtanjeg papira kojeg sam ja tada vidjela, a imali su bezbroj pažljivo izrezanih detalja. Naravno, tada nisam ni sanjala da ću jednog dana baš tu tehniku koristiti u svom radu.
Premda je tradicionalna tehnika, papercut koristiš i za suvremeni dizajn proizvoda. Tako si primjerice za Booteeq realizirala papercut radove kao ilustracije za majce. Možeš li reći kako je došlo do te suradnje i imaš li iza sebe još neke primjere spajanja paparcuta s modernim proizvodima ili dizajnerskim projektima?
Na jednom od artOmata, gdje sam sudjelovala kao izlagač, povezala sam se s ekipom iz Booteeqa, te smo došli do zajedničkog zaključka kako bi bilo genijalno kada bi moje ilustracije bile na njihovim majicama, a kasnije i art printovima, te ih tako učinili pristupačnijima ljudima koji si možda u tom trenutku ne bi mogli priuštiti originalni papercut.Papercut obično radim za svoj gušt, kad se odmaram od projekata, jer se ispostavilo da je papercut obično preskup klijentima. Projekt, koji mi je jako drag, a koristi tehniku papercuta je drvce za bistro Laube. Drvce se sastoji od konstrukcije debla i lista papira sa izrezanim listovima od kojeg, gužvanjem papira, nastaje krošnja. Volim se pohvaliti da su drvca na jednom zidu u Laubi sva ručno rezana.
Možeš li reći nešto o vrstama papercuta koje si upoznala, koja ti se najviše sviđa? Jesi li samouka po pitanju papercuta ili si pohađala neke tečajeve?
Papercut je tradicionalna tehnika koja se iz Kine proširila čitavim svijetom i iako je princip rada svugdje isti, svaki narod je dao svoj kulturalni doprinos. Tako se primjerice u Meksiku papercutovi (papel picado) koriste kao dekoracija na svadbama ili za Dan mrtvih. U Kini se najčešće papercut radi kao “srećonoša”, a u Poljskoj su služili kao dekoracija kuće koja čuva od uroka. Meni se osobno najviše sviđa meksički papercut jer se stotine šarenih motiva vješa na konopce koji onda vijore na vjetru. Unatoč morbidnim motivima (kosturi, lubanje, itd.), izgleda jako romantično.Ja sam u potpunosti samouka po pitanju papercuta i nisam pohađala tečajeve, ali se uvijek šalim da, s obzirom da mi je otac kirurg, imam neke genetske predispozicije za bavljenje papercutom.
Zašto je papercut u Hrvatskoj relativno nepoznata vrsta umjeća i umjetnosti? Poznaješ li još koga u Hrvatskoj tko se “ozbiljnije” bavi papercutom?
S obzirom na svoju dugu tradiciju, iskreno ne znam zašto je papercut u Hrvatskoj još uvijek nepoznata tehnika i nisam naišla na nikoga drugog tko se papercutom bavi profesionalno. Ali radim na tome da se papercut upozna i proširi.
Pretražujući internet moguće je naići na zaista impresivne i vrlo revne papercutere koji u tehnici papercuta izrađuju prava mala i velika remekdjela, od kojih i zarađuju. Pratiš li određene papercut umjetnike tj. njihov rad?
Pratim rad drugih autora, ali ne prečesto jer me to uvijek pomalo izdeprimira i mislim kako sve što napravim nije dobro. Dosta sam samokritična, pa mi to onda više odmaže nego pomaže. Svejedno imam svoje favorite, od kojih su mi posebno dragi Rob Ryan i Zim & Zou.
Prije dvije godine održala si izložbu i radionice papercuta u Zagrebu, na Peščenici. Za radionice je bilo puno prijavljenih. S papercut ilustracijom “Pandorina kutija” si 2010. sudjelovala na 3. biennalu ilustracije u Klovićevim dvorima. Namjeravaš li uskoro organizirati još koju radionicu papercuta, izlagati papercut na nekoj izložbi?
Trenutno nemam u planu niti nove radionice niti izložbe, ali to se kod mene preko noći promijeni. Nadam se da će 2014. biti ista ili bolja od 2013.
2010. si jednu svoju ilustraciju prijavila na sajam dizajna u Seulu, pa su te pozvali da gostuješ na njihovom Seoul Design Fair 2010 gdje si održala predavanje i prezentirala svoj rad. Kakvo je to bilo iskustvo?
Seoul je bio vrlo zanimljivo i pozitivno iskustvo jer sam prezentirala nešto što je njima vrlo blisko na svoj, njima nov način. Posebno im se sviđalo to što sam sve radila na tradicionalni način (ručno), a ne koristeći laser. Kontakt s ljudima koji su u papercutu već generacijama i njihovi savjeti kako unaprijediti tehniku, meni su bili neprocijenjivi i da mi se ponovo pruži takva prilika, opet bi ju iskoristila.
Što je sve potrebno za bavljenje papercutom? Kako nastaje neki papercut rad i koliko vremena zahtjeva? Koji ti je najomiljeniji rad koji si napravila u ovoj tehnici?
Za izradu papercuta treba zapravo jako malo stvari i jako puno vremena. Potrebni su olovka i papir, te skalpel i mirna ruka. Izrada papercuta započinje iscrtavanjem motiva na stražnjoj strani papira. Ukoliko se crtaju slova, crtež se mora crtati zrcalno. Najbitnija stvar kod crtanja motiva je da sve na crtežu mora biti međusobno povezano kako ne bi prilikom rezanja ispalo van. Prilikom crtanja treba o motivu razmišljati kao o pozitivu i negativu – dio papira koji ostaje i dio koji se izrezuje van.”Crvenkapica” mi je trenutni favorit među mojim papercutovima, ali vjerujem da ima još mjesta za razvijanje.
Možeš li usporediti papercut s paper engineeringom s kojim se također baviš? Možeš li predstaviti neke svoje radove na koje si posebno ponosna?
Paper engineering i papercut su dvije različite tehnike, ali ih ja pokušavam povezati tako što sve radim ručno umjesto da se izrađuje u tiskari. Paper engineering se odnosi na bilo koje trodimenzionalno konstruiranje sa papirom, a ja sam sretna što mi se pružila prilika za Bunch raditi setove svakodnevnih predmeta od papira. Inače se u paper engineering ubraja i pop-up koji radim i kojem se namjeravam još ozbiljnije posvetiti.
Prošle si godine održala predavanje na Studiju dizajna na temu ilustracije u dizajnu. Da li si se u predavanju dodaknula papercuta? Možeš li reći zašto papercut nije prisutniji u svijetu ilustracije kod nas?
Papercut je, uz paper engineering i digitalnu ilustraciju, jedan od tri smjera koja koristim u svom radu, tako da sam na predavanju prezentirala i tu tehniku. Čini mi se da je danas vrlo bitno dobiti krajnji rezultat u što kraćem roku, a papercut zahtijeva vrijeme. To vrijeme je često preskupo, pa se naručitelji zbog ekonomske krize, nažalost, ne odlučuju za takva rješenja.
