Što je umjetnost vrijedna pažnje i divljenja i priznanja. Je li to ona neshvaćena, dekadentna, podilazeća, orginalna, neorginalna, ograničena, neograničena itd.? Uzimamo li umjetničke veličine kao bogom dane, te bojeći se imati vlastito mišljenje i preispitivati smisao i vrijednost umjetničkih dijela, preuzimamo li servirane ocjene i komentare stručne javnosti? Što je stvarni smisao umjetničkog dijela i usudimo li se ga propitivati, gledajući ga ulaziti s njim u dijalog. Akademski slikar Ivo Paula Pilat izložbom “Dialog s Picassom” na likovno osebujan i inteligentni način propituje navedena pitanja.
Usude li se umjetnici propitivati vlastite i tuđe stvaralačke motive i zakoračiti na nesiguran teritorij istraživanja granica i mogućnosti likovnog izražavanja koji se nalaze izvan sigurnih kategorija poput određenih stilova, motiva itd. Je li ponekad vrednije kao što Jasna Zlokić u poznatoj pjesmi pjeva više voliti vjetar nego mirnu luku, tj. prepustiti se umjetničkom porivu i na prvi pogled ne nužno logičnim rješenjima koja će biti shvatljiva širokoj javnosti? Koja je uostalom vrijednost toga biti shvaćen? Možemo li zaista pomicati granice u nama i izvan nas samih pokušavajući uvijek biti shvaćen i prepoznatljiv, uvažen, odlikovan. To su neka pitanja koja izrastaju u meni tijekom razmišljanja o Pilatovoj najnovijoj izložbi, koja se održala u zagrebačkoj Galeriji "Zvonimir" od 22. studenog do 06. prosinca.
U životu kao i u umjetnosti često je bitno na djeci sličan, slobodan i nestrukturiran način igrati se s pravilima igre. Odvažiti se, ne slijediti rutinu, biti svoj, postavljati iskrena pitanja i kritike, tražiti i istraživati.
Kako se granice u umjetnosti pomiču na jedan konstruktivan način? Čini mi se da je danas više nego ikada lako inspirirati trivijalnostima, talasati s elementima koji napadno privlače našu percepciju. Birajući takav put u umjetničkom izražavanju treba samo skrenuti u vode prokušanih dopadljivih metoda, u vulgarnost bez pokrića, u samodopadno razmetanje nekim likovnim umjećem i sl. Pri tome se često “umjetničkom” akcijom servira točno određen i vrlo ograničen smisao, provocirajući točno planiranu emotivnu reakciju krajnjih konzumenata umjetničkih dijela. Iz tog je razloga vrijedno prisjetiti se nekih istinitih i vrlo jednostavnih Picassovih izjava koje se odnose na umjetničke problematike shvaćenosti, stila, muzeja, stvaranja i razumjevanja, koje su citiranje u izložbenom katalogu:
"Muzeji su gomila laži, a ljudi koji od umjetnosti stvaraju posao su prevaranti."
"Postaje slikari koji imaju svoj stil. U trenutku kad me vidite, ja sam se već promjenio, ja sam već negdje drugdje. Ne mogu se skrasiti pa zato nemam stila."
"Postoji li išta opasnije od toga da se bude shvaćen? Takva stvar ne postoji. Uvijek ste pogrešno shvaćeni. Mislite da niste osamljeni, ali ste zapravo još usamljeniji."
"Svi žele razumjeti umjetnost. Zašto ne pokušavamo razumjeti cvrkut ptica? Ali kad je riječ o slici, ljudi misle da je moraju razumjeti. Oni koji pokušavaju objasniti slike mlate praznu slamu."
Na tragu Picassovih citata moguće je uočiti dijalog koji je s njim vodio slikar Pilat u procesu razmišljanja i stvaranja slika koje su predstavljene umjetnikovom posljednjm izložbom. Na izložbi na kojoj je predstavljeno 16 slika velikog formata, očituje se jedan poseban sklad. Poseban u smislu da se splet boja, oblika, linija u kojima se apstraktno pretapa u figuraciju i obrnuto, pomiruju, sažimaju u osjećaj smislenog prikaza ideje. Slike naslova Ruke, Slikar, Vapaj, Bijeli konj, Francoise, Rapsodija u zelenom, Rapsodija u crvenom, Žena s šešrom, Doora Maar u Zagrebu, Žena, Pilat na energičan, duhovit i promišljen način drugačijim likovnim rješenjima pristupa Picassovoj stavštini. Pri tome, kako povjesničarka umjetnosti Iva Korbler piše, Pilat “koristi inačice postkubizma i nadrealizma kako bi pokazao trajnu rascijepljenost, kaotičnost i šizoidnost naše suvremene civilizacije.”
Govor Ive Paule Pilata na otvorenju izložbe obilježila su razmišljanja o nekim postupcima HDLU-a s kojima se ne slaže, a koji potiču na razmišljanje o mnogim pitanjima koja se tiču relevantnosti umjetničkog rada.- “U sebi nosim gorčinu, jer kako vidim i kako saznajem, iz jednog tiska, moje udruženje HDLU pozvalo je dva svjetska umjetnika. Svjetska- pod upitnikom. I po čemu je jedan veliki slikar postao toliko slavan i čuven? Postao je čuven po tome što je u jednoj njujorškoj galeriji mastrubirao, onanirao. Pa sad, HDLU je nejga pozvao u Zagreb, pa možda će možda i našim umjetnicima pokazati kako se kako se mastrubira u životu. Osim toga mojem udruženju zamjeram što su prije 2 – 3 godine dali godišnju nagradu Tomislavu Gotovcu koji je gol šetao gradom plašeći svojim nezgrapnim tijelom dijecu. Vidite, netko se zvao deset puta picasso i vrata mu se neće otvoriti.”
Slijedi govor Ive Korbler o Pilatovoj izložbi:
"Ono što me je privuklo Pilatu je što on zaista prkosi kronologiji i svojoj generaciji u svakom smislu i po dozi kreativnog naboja, po jednoj vrlo izraženoj crti u najboljem smislu zaigrane, ludičke komponente, koje nedostaje kod mnogo, mnogo mlađih umjetnika.
Njegov rad je vrlo aktualan u današnjem trenutku s obzirom da pokazuje, zapravo da nam u kontinuitetu daje do znanja da nije dovoljna samo neka umjetnička dosjetka, neki površni citat, nekakva igrarija ili nekakva čudna inverzna cinična situacija da bismo bili novi, drugačiji. On pokazuje na jedan vrlo dirljivi način koliko je potrebno poznavati zanat. Dakle, da bismo se igrali, koliko bi se svaki umjetnik morao vraćati onim počecima savladavanja crtačke i slikarske vještine. Iako je stilski, morfološki u potpunoj suprotnosti npr. s Mondrianom(…).
Još jedna komponenta koja se ovim novim radovima I. P. Pilata nameće kao aktualna jest to da on zapravo pokazuje, na jedan gotovo manifestni način da nema velikih neupitnih autoriteta u umjetnosti. To ne znači da on ne poštuje Picassa nego zapravo na fenomenalno subverzivni način pokazuje da ako je već i Picasso, što je apsolutno i dokazano, uzimao, citirao druge danas manje poznate svoje suvremenike i umjetnike s kojima se družio, pa tko kaže da mi ne smijemo citirati njega- na jedan lucidan, kreativan, inventivan način također malo se poigrati s tom velikom neumitnom veličinom Picassa. Tim više što ova izložba dolazi nakon velike izložbe Picassa u Klovićevim dvorima (…).
Pilat pokazuje da bismo sačuvali tu jednu živu zaigranu crtu stvaralaštva, da moramo na momente potpuno zanijekati neke velike autoritete i neke tzv. velike prethodnike. S dr strane, čini mi se da kada pratim ranije izložbe Pilata i ranije stilske mijene da je u njegovoj zrelijoj dobi gotovo postao trajni stvaralački koncept da na prvi pogled nema koncepta- da stalno mjenja stilove, da se obnavlja, da ide dalje. Navedeno pokazuje da bilo kakva okoštalost, u nekakvoj stilskoj ili morfološkoj varijanti zapravo vodi u određeno propadanje, u određeno mrtvljenje. Stoga mi se njegov kreativni i konceptualni sustav danas čini jako zanimljivim.
Dakle, nije dovoljno samo ići u strogu konceptualu, tj. danas već u postkonceptualu, u nekakve dopadljive bilo tekstualne ili simboličke rebuse, nego zaista se i na ovakav način, kroz jednu vrlo elastičnu simfoniju slikarstva, boja, oblika, koja istovremeno ne iritira promatrača, može postaviti jedan drugačiji umjetnički kredo i gledati na neke suvremene situacije na jedan potpuno drugačiji način, iz jednog drugačijeg kuta."
- See more at: http://www.transmeet.tv/pilatov-dijalog-s-picassom-izlozba-ive-paule-pilata/#sthash.HbwFWs6H.dpuf
Priča o plastičnoj vrećici je zapravo priča o odrazu društvenih vrijednosti u cijelini i o zrcaljenju nekih naših vrlo osobnih pogleda na svijet stvari. Kao tipičan član današnjeg društva naš odnos prema stvarima pa i vrećici iz naslova je vjerovatno ili konzumeristički ili racionalan. Raritetniji članovi tog istog društva su pojedinci koji stvaraju osobniji i emocionalniji odnos prema vrećici koji je odraz njihovog posebnog pogleda na sve što ih okružuje.
Na klackalici na kojoj dominaciju izmjenjuju konzumerizam i lirizam, racionalizam je točka težišta u priči o našem doživljaju i odnosu prema plastičnim vrećicama. Namjera ovog teksta je potaknuti na promišljanje o utjecaju i značenju koji naši osobni stavovi imaju spram općeprisutnog predmeta- plastične vrećice.
Koliko cjenimo jednokratno korisne predmete, uporabne i druge vrijednosti? Koliko smo odgovorni, prema sebi, svijetu oko nas? Koristimo li brižno naše i resurse svijeta, brinemo li se za njihovu pravilnu njegu, recikliramo li i nalazimo li iznova načine na koje osmisliti ono što imamo? Gubimo li olako vrijednosti, one nematerijalne i materijalne prirode i što to govori o nama te kako se to odražava na društvo i prirodu u kojoj živimo i koji nam omogućuju život kakvog poznajemo?
Galerija umjetnina u Splitu 29.10. na svojim je zidovima ugostila “Kesice” – slike vrećica mladog slikara Damjana Barića, kojemu je to prva samostalna izložba. Predgovor za izložbu napisala je mlada povjesničarka umjetnosti Jasmina Šarić, koja je opis koncepta izložbe započela uznemiravajućimm informacijama vezanim za potrošnju plastičnih vrećica u svijetu.- “Plastična vrećica (kesica) je vrsta ambalaže izrađena od tanke, fleksibilne plastične folije, koja se koristi za transport i držanje robe poput hrane, otpada, kemikalija. Jedan je od najrasprostranjenijih proizvoda na svijetu. Svake godine u svijetu ih se potroši oko 1 trilijun. Milijun kesica koristi se svake minute. Tisuću godina je potrebno da se jedna kesica razgradi.”
U nastavku Šarić objašnjava i razlog odabira upravo plastične vrećice kao motiva za slikarsku razradu.
"Koristeći plastične vrećice kao motiv, Damjan Barić ciljano izabire jedan od najprisutnijih simbola našeg vremena. Lakoća, utilitarnost i univerzalnost vrećice kao ambalaže neodoljivo je privlačna današnjem čovjeku, koji obitava u društvu potrošnje, brzine i površnosti. Njihove značajne osobine su anonimnost i univerzalnost. Promatrane iz ovog aspekta, vrećice se na platnu pojavljuju kao simbol, no one su prije svega sredstvo pomoću kojega, iscrpljujući bezbrojne mogućnosti, autor želi postići svoj primarni cilj, a to je dostizanje svojevrsnog hibrida figuracije i apstrakcije…"
Premda Šarić smatra kako su Barićeve kesice mnogo više od simbola, jer propituju između ostalog i postupak analize slikarskog čina, mene osobno privlači upravo sama simbolika slika i potiče me na promišljanje. Ona progovara o bitnim aspektima današnjeg društva u kojem su dominantne vrijednosti lakoća, brzina i potrošnja. Slike vrećica različitih boja na jednobojnim pozadinama otvaraju mogućnost za razmišljanje o osnovnoj ideji, problemu, očišćenom od viška figuracije- a to su vrećice.
Plastične vrećice s nevjerovatnom lakoćom postoje u našim trgovinama, na našim tržnicama, u ljekarnama, pekarnicama i na dr. sličnim mjestima na kojima se masovno prodaju ili dijele. Ta mjesta na kojima se do iznemoglosti odvija igra ponude i potražnje zapravo nisu naša, više su vanzemaljske prirode, jer su zakoni njihovog djelovanja vođeni vrijednostima koje kao da su izgrađene kodovima iz dalekih svemirskih prostranstava u kojima je opstanak života Zemlje neznana kategorija. Mislimo da je ono što nam nude nešto što nam treba. Doista, trebaju nam kruh, ljekovi, hrana, osnovna pokrivala za tijela, ali doista nam ne trebaju plastične vrećice fino istanjene šuškave strukture (bar ne u količini koja u velikoj mjeri narušava ekosustav). Ne treba nam taj uteg na našoj nemarnoj savjesti, na zelenim plućima, u plavim krvotocima, na i u plodnom zemljanom tkivu koji omogućavaju život na Zemlji.
Umjetnik Miha Artnak svoju viziju utjecaja plastičnih vrećica prikazuje radovima The Rise of The Fall i The Plastic Bag Monster. Radovi su to koji na pristupačan i estetski prihvatljiv način pokušavaju probuditi ekološku svijest. Tu istu svijest pokušavaju probuditi i filmovi iz 2009. i 2010. Bag story i The majestic plastic bag. Umjetnik Khalil Chishtee od odbačenih plastičnih vrećica stvara skulpture koje prikazuju ljude koji izražavaju neke uznemirujuće emocije – rasapa, izgubljenosti i dr. emocije koje su dijelom ljudskog iskustva, povezujući ih sa simbolikom plastičnih vrećica.
Vrećice konzumerističko-mahnitog društva su višak u ekosustavu, toksini koji prodiru preko njegovih propusnih membrana. Nanose nam štetu, a mi se svakodnevno rukujemo s njima da bi ih potom odbacivali. Pri tome ne marimo za tragove koje ostavljaju u svijetu oko nas kao što ne marimo ni za privremene otiske koje urezuju u dlanove naših ruku dok ih koristimo.
Ako smo racionalniji pripadnici društva, sa zadovoljavajućom razinom ekološke svijesti, vjerovatno ćemo naš odnos s plastičnim vrećicama moći opisati kao odmjereniji. Ako smo racionalniji pripadnici s manjkom ekološke svijesti, vjerovatno se nećemo toliko obazirati na količinu potrošnje plastičnih vrećica.
Moj osobni odnos prema plastičnim vrećicama varira ovisno o različitim faktorima koji utječu na moj svakodnevni život. Ponekad mi se briga o vrećicama čini “zadnjom rupom na svirali”, premda mi možda istovremeno savijest pokušava sugerirati kako to baš tako ne bi trebalo biti. Ponekad, kada trebam staviti u kantu za smeće novu vrećicu za otpatke ili na kada na blagajni samoposluge uzmem plastičnu vrećicu mozak vodi niz monologa o neispravnosti i nemoralnosti navedenih radnji. Ponekad gledajući plastične vrećice vidim iznimno bogatstvo vrijednosti koje u sebi nose i koje predstavljaju, pri tome osjećajući kako je ironično da su te iste vrećice možda jedne od materijalnih vrijednosti koje su najčešće i najnesmotrenije odbacivanima.
Sijećam se kako smo nekoć u mojoj obitelji, prije invazije trgovačkih centara, ranih 90-tih, plastične vrećice čuvali puno brižnije i kako smo ih koristili puno dulje nego što to danas činimo. Moja je baka pak vrećice čak prala i sušila na štriku, što mi je bilo nekako čudno i dirljivo u isto vrijeme. Bilo da su te plastične vrećice taj svoj posebni status vrijednog predmeta zavrijedile svojom rijetkošću u našem gradu, posebnim dizajnom, kvalitetom ili naprosto činjenicom kako ih je nepotrebno gomilati i olako odbacivati, moja je percepcija vrećica i odnos prema njima bio drugačiji.
U današnjem vremenu hiperprodukcije ambalaže i raznoraznih predmeta koji od trgovačkih centara do najmanjih trgovačkih stanica potiču potrošački mentalitet, čini mi se kako je posebno važno propitivati naš odnos prema stvarima kao vrijednostima koje ponekad ili prečesto olako odbacujemo.
U filmu American Beauty senzibilna umjetnička duša Ricky Fitts (kojeg glumi Wes Bentley) snimila je poetičan video uradak u kojem gl. ulogu ima anonimna plastična vrećica koja zajedno s lišćem pleše ples kojem vjetar određuje ritam. Svojoj djevojci Fitts je objašnjavao kako je to najljepša stvar koju je ikada snimio, te kako je tada shvatio kako postoji čitav život iza stvari, ali i toliko ljepote u svijetu. Takav neuobičajen pogled jednog filmskog lika podsjetio me je na činjenicu kako uistinu u svemu možemo pronaći svojevrsni život, dušu odnosno njezin odraz. Dušu predmeta bih mogla interpretirati kao poveznicu između materijalnog i nematerijalnog, između tijelesnog i netjelesnog skupa značenja koju neki predmet u sebi utjelovljuje. Što je to što čini tu poveznicu? Ta bi poveznica mogao biti vjetar kao u spomenutom filmskom video uratku, a mogla bi biti i energija koja je utkana u proizvodnju neke vrećice ili energija koju pridajemo plastičnoj vrećici prijenosom naših unutarnjih viđenja njenog stvarnog smisla i vrijednosti za nas same. S tog aspekta, predmet postaje više od običnog uporabnog predmeta, više nego što se to na prvi pogled čini. Često me moja urođena sklonost “hrčakastom” ponašanju, kada se ponekad teško odvajam od nekog predmeta, uvjerava da u gore navedenom ima puno istine.
U svakom slučaju, čini mi se da je naš doživljaj plastičnih vrećica povezan sa našom percepcijom. Citirat ću svojeg muža koji često govori da je percepcija stvarnost. Ako je to istina, sva poznata i nepoznata značenja plastičnih vrećica posljedica su osvještenih i već pridodanih te onih značenja koja su za sada “on hold”, u dimenziji mogućeg ali još neostvarenog.
Uvid u vrlo zanimljivu percepciju vrećica daje umjetnica koja je svoje umjetničko djelovanje posvetila upravo plastičnim vrećicama. Plastične vrećice su izvor inspiracije Claudiji Borgna, koja od njih stvara zadivljujuće skulpture velikih dimenzija. Iznimno je zanimljiv Claudijin umjetnički pogled na plastične vrećice i problematiku koju one reflektiraju, jer vrećice naše svagdašnje prebacuje na teritorij umjetničkog. Na njemu značenje vrećica propituje na nesvakidašnji način i rastvara ga. Pri tome stvara novu dimenziju umjetnosti i stvarnosti koja predstavlja hibrid prirode i neprirodnih elemenata potrošačkog društva i mentaliteta.
U nastavku slijedi inspirativan tekst umjetnice koji objašnjava predmet svoje umjetničke preokupacije i ujedno gl. sredstvo likovnog izražavanja. Ovaj je tekst primjer jednog zanimljvog i slojevitog načina razmišljanja o predmetu svakodnevne upotrebe, koji može poslužiti kao primjer značenja koja su iz dimenzije mogućeg prešla u dimenziju poznatog, opipljivog i stvarnog. Pritom nas navedeni primjer može poučiti da vrijednosti općenito, pa samim time i vrijednosti plastičnih vrećica nisu nešto što je nužno određeno šturim racionalnim načinom sagledavanja stvarnosti.
"Putujući svijetom došla sam do zaključka da živimo u svijetu koji je zatrpan otpadom. Ta je spoznaja bila je početak istraživanja odnosa između odbačenih materijala, kao što su plastične vrećice, te okoliša. Prethodnih sam godina promatrala kako smeće i predmeti koje proizvode ljudi u velikoj mjeri transformiraju i stvaraju nove krajolike, te kako postaju sve više integrirani u prirodu. Navedeni proces, koji sam nazvala evolucijom krajolika, koji je stvoren kao posljedica našeg modernog stila života, (konsumpcije), smatram vrlo zanimljivim za promatrati, iz razloga što ga on čini, iz umjetničog rakursa, vrlo uzbudljivim materijalom za rad i za iskorištavanje. Nakon godina provedenih radeći sa svim vrstama odbačenog materijala, otpada i smeća, odlučila sam da ću se zasad fokusirati na rad isključivo s plastičnim vrećicama.
Mislim da plastične vrećice predstavljaju savršeni i suštinski odbačeni predmet. Za mene je plastična vrećica simbolični embrio koji sadrži naš životni stil i brod koji ga prenosi na njegovom putovanju. Plastične vrećice smatram zanimljivim zbog njihovih posebno kontradiktornih kvaliteta. Plastične vrećice su ustvari ujedno i bezvrijedne i korisne, jednokratne i one koje se recikliraju, slabe i izdržljive, prolazne i vječne, no prije svega one su univerzalne. Stavljanjem vrećica u umjetnički kontekst željela bih ih podići na drugu razinu, koja ih odvodi dalje od ideje banalnog i očitog te ga trenutno transformirati u poetični objekt. Drugim riječima, taj objekt postaje inspirirajuća muza. Masovno proizvedena muza s formom, linijama i bojom, koja ne može ne djelovati uzajamno s okolišom koji je okružuje.
Kao i u mojem radu plastične vrećice su ljudske i stoga prirodni dodatak čovjeka. Naime, moglo bi se reći da je sve što čovjek napravi prirodno te da je u konačnici priroda nestabilna i nepouzdana ljudska konstrukcija kojom upravljaju društvene i kulturne potrebe. Ja sam odabrala materijalizirati svoje ideje kroz formu instalacije jer je to način za koji smatram da mogu bolje izraziti koncept okoliša, prostora, vremena i trajanja. Volim da su moje instalacije velikih dimenzija i da pružaju osjećaj mnoštva i masovnosti kao u masovnoj proizvodnji; da su invazivne preuzimanjem prostora sve do mjere gušenja, te da su u stalnom razvoju i stoga promjenjive. Želim da moj rad postane virtualno-lirski produžetak modernog života koji zamjenjuje stari idealizirani koncept prirode s romantiziranim modernim konceptom. Unatoč činjenici da moji radovi žele naglasiti odnos ili sukob između kulture i prirode, te kako oboje utječu međusobno jedno na drugo te kako se međusobno reflektiraju, želim također izgraditi svijest i izraziti stav o načinu na koji živimo i kako on utječe na okoliš. Ipak, riječ je o stavu kojim ne osuđujem, s obzirom da nisam niti neću sama za sebe u potpunosti odgonetnuti kontradiktornu prirodu ljepote i opasnosti. "
Što je smrt? Što ona predstavlja kršćaninu, budistu, hinduistu ili ateistu, a što onima koji imaju neke svoje osobne i vrlo specifične vjere vezane za smrt? Što ona znači pojedninom narodu, a što pojedincu? Tko je se boji, tko priželjkuje, tko mrzi, a tko glorificira… i zašto? Kako se obilježava u različitim tradicijama i zašto? Kakvu ulogu umjetnost ima u tradicionalno najpoznatijem danu koji se tiče smrti- danu Svih svetih, day of the dead, dia de los muertos itd.?
Ono što me fascinira su običaji i njihova uloga u slavljenju i obilježavanju ovog dana…i još više, fascinira me značenje koje takvo obilježavanje ima za one na životu. Smrt je velika misterija, velika nepoznanica, završetak svega što smo u sebi izgrađivali tijekom života. Prema nekima ona je početak novog identiteta i života, bilo u reinkarniranom obliku, bilo u životu nakon uskrsnuća ili u nekom trećem obliku.
Kako prihvatiti izvjesnost neizvjesnog kraja nas samih, našeg identiteta, kraj osjećanja, kraj života? Kako prihvatiti to da naši dragi (i nedragi…ako smo se prije njihove smrti željeli s njima pomiriti, obračunati, popiti kavu…) odlaze na “vječna lovišta”, taj nepoznati prostor tame, tišine i utrnuća ovozemaljskog života?
Svi čekamo u redu za taj zastrašujući vlak smrti, kao kad čekamo u Gardalandu za vrtoglavu ili manje vrtoglavu vožnju koja trese kostima, utrobom, umom. Možda su neki odavno rezignirani činjenicom da će doći na red, jer su suviše puta iskusili blizinu smrti ili im je ovozemaljski život bio u prevelikoj mjeri tlakovit, pa će okončanju života nazdraviti s uzdignutom čašom vina ili mlijeka uz omiljeni keksić za “toč-toč”. Nekima se od pomisli na smrt uvlači strah u kosti, a nekima je svejedno.
Ima li ovozemaljski život smisla jedino ako iza njega slijedi poboljšana varijanta budućeg života na nebu ili u nekoj drugoj dimenziji, u kojoj dobro pobijeđuje, vlada i biva nagrađeno? Kako naša osobna percepcija stvarnosti, naša vjerovanja, sustavi vrijednosti i običaji utječu na način na koji slavimo dan Svi svetih?
Zašto grobove ukrašavamo cvijećem, svijećama, ili kao u drugim kulturama stavljamo hranu na grobove, izrađujemo ukrase za naše preminule? Sjećamo li se naših najdražih samo na dan koji im je tradicionalno posvećen, gurajući razmišljanje o smrti “pod tepih” preostale dane u godini? Pokušavamo li smrt samo prigodno obilježiti ili je uloviti na našem terenu opipljive stvarnosti, odlaskom na grobove, na mise, izradom ukrasa i sl.? Je li moguće da kroz niz društveno naučenih ponašanja pokušavamo materijalizirati značenje smrti, pokušavajući je učiniti prihvatljivijom, smislenijom, sigurnijom za razmišljanje?
Pranje grobova, priprema za dan Svi svetih, za taj važni dan, kada će nadgrobne ploče zasjati punim sjajem prikazujući čast i slavu osobe čije ime nosi, bitan je dio naše tradicije. Smrt je važna, kako ona svakodnevna prisutna u medijima na koju ne obraćamo pažnju, tako i ona stvarna koja prvi i posljednji čin odigrava samo jedamput. Važan je i naš odnos prema smrti, kao i to kakav joj vizualni identitet dajemo na dan Svih svetih- dostojanstveni, molitveni, ovozemaljski, veseli i otkvačeni i dr.. Načini obilježavanja Svi svetih govori o našem načinu na koji pokušavamo prihvatiti i osmisliti sve ono što smrt za nas predstavlja i kako je pokušavamo učiniti podnošljivijom… ali i mnogo toga više.
Možda bi bilo dobro razmisliti što nam zapravo znači ovaj dan onakav kakvim ga obilježavamo u svojoj kulturi. Možda bi bilo interesantno probati napraviti eksperiment da jednog kršćanina stavimo u ulogu hinduista i opremimo ga s njegovim znanjima i navikama obilježavanja dana mrtvih ili da nekog Japanca “bubnemo” u Meksiko. Možda je dovoljno samo zatvoriti oči i zamjeniti uloge u svojoj glavi. Potom razmisliti što smrt za nas predstavlja u ovom trenutku, a potom probati iskusiti u mašti kakvom ćemo je doživljavati kada pokuca na naša vrata.
Jim Morrison je u jednom intervjuu rekao da se ljudi više boje smrti nego boli.- “Čudno je da se boje smrti. Život boli puno više nego smrt. U trenutku smrti, bol završava.” Smrt je, čini mi se, kao i život- stvar vjerovanja, vrijednosti i perspektiva koje zauzimamo. Zašto ne biti stoga kreativan i pokušati pronaći onaj način koji nas najviše nadahnjuje da joj se približimo na način koji će u nas uljevati više osjećaja prihvaćanja, smisla i radosti?
