Picasso u Zagrebu - Mašta koja je radila svašta

Nadrealno dugački redovi pred Klovićevim dvorima na zagrebačkom Gornjem gradu na otvaranju izložbe Pabla Picassa daju naslutiti da postoji glad za umjetnošću i prestižem koji posjetitelji galerija žele utažiti. U kojoj mjeri je riječ o gladi za umjetničkim ostvarenjima a u kojoj mjeri o proždrljivosti zadovoljenja potrebe ega mislim da nema prevelike potrebe debatirati. Ne pamtim kada je zadnji put neka izložba pobudila toliki interes javnosti. Ono što me još više iznenađuje nije toliko društveni kontekst u kojem se rađa takav interes, niti zašto baš Picasso, nego sumanuta potreba da se odmah i sada, dakle na samom otvorenju, “uživa” u djelima velikog umjetnika. Kojeg, ruku na srce, malo tko razumije.

 

No dobro, možda sam ja propustila neki ekstatičko-nezaboravni doživljaj koji nudi dobitna kombinacija disanja na škrge, znojnog “rukovanja” ramenima, splet ekstravagantnih parfema i prizemnijih tjelesnih mirisa, dok mi oči uživaju u unašanju u dubinu začudnih umjetničkih dijela. Konzumiranje umjetnosti očito nikada nije bilo na većoj cijeni. Doduše mogući razlog gužvama uoči otvorenja je i besplatan ulaz, no za većinu nadobudnih posjetioca nekako sumnjam da je to slučaj.

Izložba djela Pabla Picassa iz pariškog Muzeja Picasso u Klovićevim dvorima rezultat je putujuće izložbe, koja je posjetila Aziju, Australiju, SAD, Bliski Istok i Europu. Izložba na kojoj su izložene njegove slike, skulpture i fotografije iz umjetničkog i privatnog života, nudi uvid u razmjere Picassovog talenta, njegovu stilsku raznolikost, kontekst vremena u kojem je stvarao i u njegove umjetničke preokupacije. Nudi priliku da se sagleda u čemu je njegov značaj za razvoj suvremene umjetnosti.

 Izložba je postavljena kronološki, dajući uvid u razvojne periode ovog umjetnika od tinejdžerskog doba pa sve do smrti. Između slike s početka izložbe “Bosonoge djevojčice” koja je nastala u maniri tradicionalnog slikarstva pa do njegove posljednje ekspresivne slike “Nedjelja” koju je završio prije smrti, prikazan je presjek raznih stilskih perioda; plavog i ružičastog razdoblja, protokubizma i sintetičkog kubizma, faze Afričkih utjecaja, klasičnog razdoblja, nadrealističke faze pa sve do njegovih kasnijih radova.

Dodatna zanimljivost izložbe sadržana je u činjenici da svakome od nas, manjem ili većem poznavaocu Picassa, ujedno daje mogućnost da vlastitim asocijativnim krivudanjima pronađemo neki naš osobni smisao i pogled na njegova djela. A taj je prostor slobode upravo ono što je, između ostaloga, Picasso ostavio čovječanstvu.

U svakom slučaju propustiti pogledati ili bar promisliti o fenomenu Picassa bila bi šteta, budući da se za rijetko kojeg umjetnika modernog doba može reći da je pobudio gotovo bezvremenski

interes javnosti, no s druge strane i dosta nerazumjevanja. Umjetnik je koji je oduševljavao i dan danas oduševljava iz brojnih razloga. Tvorac je kubizma, kolaža i ono najbitnije, novog pogleda na umjetnost i umjetničko stvaranje uopće. Stvaralačku vitalnost nije gubio niti u posljednjim godinama života, već je radio s još većim i do tada neviđenim elanom i slikarskom slobodom.

Riječ je o iznimno plodnom autoru koji je bio iznimno svestran, talentiran, revolucionaran i iznimno nekonvencionalan. Njegova ostavština broji najmanje 50 tisuća dijela, pa se radi vjerovatno o jednom od najproduktivnijih umjetnika uopće. No ta brojka sama po sebi ne bi mnogo značila da nije potkrijepljena svim elementima koji njegovu umjetnost čine vrijednim dokumentom u povijesti umjetnosti.

Njegov talent vidljiv je od najranije dobi kada je s lakoćom slikao u maniri tradicionalnog slikarstva, pokazujući vještinu slikarskog ovladavanja stvarnošću. Prikazi koje je već tada slikao karakterizira realističnost prikaza, vješto vladanje perspektivom, proporcijama itd. Prikazi tema koje je 14-godišlji Picasso naslikao odišu ozbiljnošću i gotovo sugeriraju da je autor slika ozbiljan, stari majstor koji je svoj zanat pekao cijeli život. Da je umjetnik tada ostao na platformi akademskog klasičnog slikarstva, povijest umjetnosti vjerovatno bi ga pamtila kao još jednog talentiranog slikara koji hoda više ili manje utabanim stazama nekih njegovih prehodnika i uzora.

No put ovog umjetnika predstavljao je put u osvajanje još neotkrivene zemlje- promjenjive, sveobuhvatne i istovremeno vrlo osobne percepcije stvarnosti u koju je uvijek bio uronjen. Neki umjetnici vještije ili manje vješto nastoje reproducirati stvarnost vidljivu prosječnom oku gledatelja. Stilskim konformizmom, većom ili manjom realističnošću prikaza, manipuliranjem simbolikom slikarskih elemenata ili na neki drugi način, često se dodvoravaju vlastitom egu i egu konzumenta umjetničkih dijela. “Objektivna” preslika stvarnosti nudi prividno shvatljivu, mainstream istinu koja umjetniku i gledatelju pruža užitak koji proizlazi iz sigurnosti, nepropitivanja i nepomicanja granica vidljivog, shvatljivog, imaginativnog.

Picasso je operirao na jednoj drugačijoj frekvenciji. Imao je svoju filozofiju koja je u sebi utjelovljavala atribute otvorenosti, radoznalosti, fleksibilnosti, bujne imaginacije, nekonvencionalnosti. Oni su morali rezultirati nečim do tada neviđenim i posebnim – novom umjetnošću koja je dinamična i sveobuhvatna, čija estetika proizlazi iz totalno drugačije filozofije stvaranja i prikazivanja svijeta ideja, stvarnosti i njihovih biti.

Sredinom prošlog stoljeća jednom je prilikom za svoj način slikanja koji je teško razumljiv publici rekao da je on rezultat njegovih misli. Pritom je dodao kako bi podilaženje publici u svrhu uživanja u činjenici da bude shvaćen predstavljala uvredu za tu istu publiku. Za njega slika nije unaprijed osmišljena i određena. “Dok je stvaraš, ona slijedi tvoje misaone procese. Jednom kada je napravljena, mjenja se još više, ovisno o stanju uma gledatelja. Slika živi svojim životom poput živog bića, proživljavajući promjene koje nameće svakodnevica. To je u potpunosti prirodno budući da slika živi jedino kada je neka osoba gleda.” To je njegov pogled na proces slikanja i njegov rezultat. Riječ je o dinamičnom procesu punom iznenađenja, nepredvidivih smjerova i slobode.

Slika kao rezultat takvih procesa ne nameće neki svoj smisao, formu i estetiku, već je ona sadržana u oku promatrača, tj. njegovoj subjektivnoj interpretaciji koja može varirati i mijenjati se. U tom načinu pogleda na kreativni proces moguće je uvidjeti Picassovu širinu i nekonvencionalnost pogleda na bit slikarstva ali i cjelokupno njegovo stvaralaštvo.

Nadrealno dugački redovi pred Klovićevim dvorima na zagrebačkom Gornjem gradu na otvaranju izložbe Pabla Picassa daju naslutiti da postoji glad za umjetnošću i prestižem koji posjetitelji galerija žele utažiti. U kojoj mjeri je riječ o gladi za umjetničkim ostvarenjima a u kojoj mjeri o proždrljivosti zadovoljenja potrebe ega mislim da nema prevelike potrebe debatirati. Ne pamtim kada je zadnji put neka izložba pobudila toliki interes javnosti. Ono što me još više iznenađuje nije toliko društveni kontekst u kojem se rađa takav interes, niti zašto baš Picasso, nego sumanuta potreba da se odmah i sada, dakle na samom otvorenju, “uživa” u djelima velikog umjetnika. Kojeg, ruku na srce, malo tko razumije. - See more at: http://www.transmeet.tv/picasso-u-zagrebu-masta-koja-je-radila-svasta/#sthash.ezfinnVT.dpuf

Nadrealno dugački redovi pred Klovićevim dvorima na zagrebačkom Gornjem gradu na otvaranju izložbe Pabla Picassa daju naslutiti da postoji glad za umjetnošću i prestižem koji posjetitelji galerija žele utažiti. U kojoj mjeri je riječ o gladi za umjetničkim ostvarenjima a u kojoj mjeri o proždrljivosti zadovoljenja potrebe ega mislim da nema prevelike potrebe debatirati. Ne pamtim kada je zadnji put neka izložba pobudila toliki interes javnosti. Ono što me još više iznenađuje nije toliko društveni kontekst u kojem se rađa takav interes, niti zašto baš Picasso, nego sumanuta potreba da se odmah i sada, dakle na samom otvorenju, “uživa” u djelima velikog umjetnika. Kojeg, ruku na srce, malo tko razumije. - See more at: http://www.transmeet.tv/picasso-u-zagrebu-masta-koja-je-radila-svasta/#sthash.ezfinnVT.dpuf