Tomaž Pandur - Copy / paste dječaci

Je li je moguć spoj teatra i likovnosti i kako oni međusobno utječu jedan na drugi? Što ih spaja a što razdvaja? Što umjetnik redateljskog kova želi postići svojim likovnim izražavanjem? Što njegov rad govori o njegovom redateljskom pogledu, a što o likovnom? Što to govori o novoj generaciji umjetnika i vremenu u kojem stvaraju?- To su neka od pitanja koja se otvaraju izložbom poznatog slovenskog redatelja Tomaža Pandura, koja nosi naziv Dječaci.

U središtu izložbe nalaze se slike Tomaža Pandura, na koje se tematski veže video instalacija Dorijana Kolundžije koja je ispunjena pokretnim slikama iz predstave "Medeja". Na samom otvaranju izložbe održan je i performans "Zlatno runo" iz istoimene predstave u Pandurovoj režiji. Iz navedenog je vidljiva jasna simbioza teatra i likovnosti koju je u Laubi moguće vidjeti do rujna ove godine.

Centralni dio izložbe prezentiran je u obliku labirinta od panoa na kojima je izloženo tridesetak slika velikog formata. Sadržaj prvog i većeg dijela labirinta čine slike koje prikazuju dječake koji su sami ili u društvu uronjeni u vodu. Položaj njihovih tjela prikazuje levitiranje, propinjanje, zgrčenost u fetalnom položaju ili neki slobodan položaj oslobođen pokreta. Voda može simbolizirati prostor bezgranične slobode i podsvjesti, a uronjenost likova u nju može oslikavati mjesto i osjećaje suvremenog čovjeka. Čovjek je slobodan od rođenja, ima slobodnu volju, ali u današnjem vremenu brojnih informacija i mogućnosti njegova moć slobodnog izbora se smanjuje jer je sve teže donjeti odluku, opredjeliti se i pronaći stvarni smisao, pronaći bit. Tako se zapravo na današnje vrijeme slobode može gledati kao na vrijeme neslobode, pa sloboda postaje njezina suprotnost. Koja je posljedica navedenog za suvremenog čovjeka?

Pandurove slike podcrtavaju osjećaj izgubljenosti, nevezanosti za konktetno. "Slobodna" stvarnost koju može reprezentirati voda postaje "more mogućnosti" a čovjek koji je uronjen u njega u njemu se osjeća izgubljeno- pa levitira, u njemu osjeća bremenitost potrebe da se pronađe- pa se propinje, ili bježi u san- u fetalni položaj koji nudi prividnu sigurnost i naslućuje potisnutu želju za vraćanjem u skučenost majčine utrobe koja nudi stvarnu sigurnost.

Navedene slike su realizirane kombinacijom printova kadrova iz Kolundžijinog video rada, preko kojih je Pandur nanjeo slojeve akrila. Široki potezi boje kreću se unutar okvira plave, bijele i crne boje, koji printove pretvaraju u sugestibilne slike. Kao da se određenost i realističnost koju nudi fotografija ili zamrznuti kadrovi video rada ponovno redefiniraju nanosima boje, pokušavajući istaknuti emociju, iluziju, bit. U tom smislu, vidim vrijednost Pandurovog rada. Njegove slike same po sebi, u formalnom smislu ne predstavljaju neko impresivno djelo koje zadivljuje likovnim umjećem, jer ono nije vidljivo. Kako njegova prezentacija vjerovatno i nije poanta priče Pandurovih dječaka, smisao izložbe pronalazim u onome što njegovi dječaci reprezentiraju.


Labirint koji čine slike dječaka završava slikom velikog formata koja podsjeća na školsku ploču. Na njoj je prikazan kaos fragmenata- kaos sačinjen od riječi i brojeva ispisanih kredom, bijelih tragova boje koji sjeku crnilo ploče i zaljepljenih dijelova Caravaggiovih slika. Nestajanje u prostoru slobode koji prikazuje prvi dio izložbe kao da završava u kaosu mogućnosti, informacija i emocija. Preko puta te velike slike koja kao da prikazuje defragmentiranu stvarnost u kojoj je cijelovitost izgubljena u kaosu, nalaze se dvije velike crne "ploče" koje kao da pružaju mogućnost stvaranja dodatnog značenja- stvaranja smisla i izvođenja biti iz kaotičnog prikaza s druge stane zrcala.

"Što je bilo prvo, kokoš ili jaje"- pitanje je koje bi se moglo preformulirati u pitanje da li je kokoš jaje? Ili, da li je bit kokoši kokoš ili jaje? Da li je stvarnost iluzija? Da li je bit stvarnosti stvarnost ili iluzija? Da li teatar može biti slika? Izložba oslikava mogućnosti današnjeg vremena novih medija i novih mogućnosti, što samo po sebi predstavlja prostor slobode. No možda je ključan dio izložbe pitanje smislenosti takve slobode i njezine stvarne vrijednosti. Opipljiva realnost svoj najbolji iskaz možda najbolje može pronaći u teatru koji se odvija ovdje i sada, u realnom vremenu. Njegova trodimenzionalnost i ograničena mogućnost reprodukcije čini ga u jednu ruku jedinstvenim i neponovljivim iskustvom. Takva relanost može se doimati "neuhvatljivom", pa drugi vidovi umjetnosti poput videa, potom fotografije i na kraju slike, mogu upotpuniti teatar, njegov realizam ali i iluzionizam. Smisao takve stvarnosti pa onda i Pandurove izložbe postaje propitivanje granica medija i istraživanje najboljeg načina za prijenos biti tj. emocije.

Je li moguć spoj teatra i likovnosti i kako oni međusobno utječu jedan na drugi? Što ih spaja a što razdvaja? Što umjetnik redateljskog kova želi postići svojim likovnim izražavanjem? Što njegov rad govori o njegovom redateljskom pogledu, a što o likovnom? Što to govori o novoj generaciji umjetnika i vremenu u kojem stvaraju?- To su neka od pitanja koja se otvaraju izložbom poznatog slovenskog redatelja Tomaža Pandura, koja nosi naziv Dječaci. - See more at: http://www.transmeet.tv/tomaz-pandur-copypaste-djecaci/#sthash.e8HmwYbF.dpuf

Je li moguć spoj teatra i likovnosti i kako oni međusobno utječu jedan na drugi? Što ih spaja a što razdvaja? Što umjetnik redateljskog kova želi postići svojim likovnim izražavanjem? Što njegov rad govori o njegovom redateljskom pogledu, a što o likovnom? Što to govori o novoj generaciji umjetnika i vremenu u kojem stvaraju?- To su neka od pitanja koja se otvaraju izložbom poznatog slovenskog redatelja Tomaža Pandura, koja nosi naziv Dječaci. - See more at: http://www.transmeet.tv/tomaz-pandur-copypaste-djecaci/#sthash.6vcwBzqK.dpuf

Picasso u Zagrebu - Mašta koja je radila svašta

Nadrealno dugački redovi pred Klovićevim dvorima na zagrebačkom Gornjem gradu na otvaranju izložbe Pabla Picassa daju naslutiti da postoji glad za umjetnošću i prestižem koji posjetitelji galerija žele utažiti. U kojoj mjeri je riječ o gladi za umjetničkim ostvarenjima a u kojoj mjeri o proždrljivosti zadovoljenja potrebe ega mislim da nema prevelike potrebe debatirati. Ne pamtim kada je zadnji put neka izložba pobudila toliki interes javnosti. Ono što me još više iznenađuje nije toliko društveni kontekst u kojem se rađa takav interes, niti zašto baš Picasso, nego sumanuta potreba da se odmah i sada, dakle na samom otvorenju, “uživa” u djelima velikog umjetnika. Kojeg, ruku na srce, malo tko razumije.

 

No dobro, možda sam ja propustila neki ekstatičko-nezaboravni doživljaj koji nudi dobitna kombinacija disanja na škrge, znojnog “rukovanja” ramenima, splet ekstravagantnih parfema i prizemnijih tjelesnih mirisa, dok mi oči uživaju u unašanju u dubinu začudnih umjetničkih dijela. Konzumiranje umjetnosti očito nikada nije bilo na većoj cijeni. Doduše mogući razlog gužvama uoči otvorenja je i besplatan ulaz, no za većinu nadobudnih posjetioca nekako sumnjam da je to slučaj.

Izložba djela Pabla Picassa iz pariškog Muzeja Picasso u Klovićevim dvorima rezultat je putujuće izložbe, koja je posjetila Aziju, Australiju, SAD, Bliski Istok i Europu. Izložba na kojoj su izložene njegove slike, skulpture i fotografije iz umjetničkog i privatnog života, nudi uvid u razmjere Picassovog talenta, njegovu stilsku raznolikost, kontekst vremena u kojem je stvarao i u njegove umjetničke preokupacije. Nudi priliku da se sagleda u čemu je njegov značaj za razvoj suvremene umjetnosti.

 Izložba je postavljena kronološki, dajući uvid u razvojne periode ovog umjetnika od tinejdžerskog doba pa sve do smrti. Između slike s početka izložbe “Bosonoge djevojčice” koja je nastala u maniri tradicionalnog slikarstva pa do njegove posljednje ekspresivne slike “Nedjelja” koju je završio prije smrti, prikazan je presjek raznih stilskih perioda; plavog i ružičastog razdoblja, protokubizma i sintetičkog kubizma, faze Afričkih utjecaja, klasičnog razdoblja, nadrealističke faze pa sve do njegovih kasnijih radova.

Dodatna zanimljivost izložbe sadržana je u činjenici da svakome od nas, manjem ili većem poznavaocu Picassa, ujedno daje mogućnost da vlastitim asocijativnim krivudanjima pronađemo neki naš osobni smisao i pogled na njegova djela. A taj je prostor slobode upravo ono što je, između ostaloga, Picasso ostavio čovječanstvu.

U svakom slučaju propustiti pogledati ili bar promisliti o fenomenu Picassa bila bi šteta, budući da se za rijetko kojeg umjetnika modernog doba može reći da je pobudio gotovo bezvremenski

interes javnosti, no s druge strane i dosta nerazumjevanja. Umjetnik je koji je oduševljavao i dan danas oduševljava iz brojnih razloga. Tvorac je kubizma, kolaža i ono najbitnije, novog pogleda na umjetnost i umjetničko stvaranje uopće. Stvaralačku vitalnost nije gubio niti u posljednjim godinama života, već je radio s još većim i do tada neviđenim elanom i slikarskom slobodom.

Riječ je o iznimno plodnom autoru koji je bio iznimno svestran, talentiran, revolucionaran i iznimno nekonvencionalan. Njegova ostavština broji najmanje 50 tisuća dijela, pa se radi vjerovatno o jednom od najproduktivnijih umjetnika uopće. No ta brojka sama po sebi ne bi mnogo značila da nije potkrijepljena svim elementima koji njegovu umjetnost čine vrijednim dokumentom u povijesti umjetnosti.

Njegov talent vidljiv je od najranije dobi kada je s lakoćom slikao u maniri tradicionalnog slikarstva, pokazujući vještinu slikarskog ovladavanja stvarnošću. Prikazi koje je već tada slikao karakterizira realističnost prikaza, vješto vladanje perspektivom, proporcijama itd. Prikazi tema koje je 14-godišlji Picasso naslikao odišu ozbiljnošću i gotovo sugeriraju da je autor slika ozbiljan, stari majstor koji je svoj zanat pekao cijeli život. Da je umjetnik tada ostao na platformi akademskog klasičnog slikarstva, povijest umjetnosti vjerovatno bi ga pamtila kao još jednog talentiranog slikara koji hoda više ili manje utabanim stazama nekih njegovih prehodnika i uzora.

No put ovog umjetnika predstavljao je put u osvajanje još neotkrivene zemlje- promjenjive, sveobuhvatne i istovremeno vrlo osobne percepcije stvarnosti u koju je uvijek bio uronjen. Neki umjetnici vještije ili manje vješto nastoje reproducirati stvarnost vidljivu prosječnom oku gledatelja. Stilskim konformizmom, većom ili manjom realističnošću prikaza, manipuliranjem simbolikom slikarskih elemenata ili na neki drugi način, često se dodvoravaju vlastitom egu i egu konzumenta umjetničkih dijela. “Objektivna” preslika stvarnosti nudi prividno shvatljivu, mainstream istinu koja umjetniku i gledatelju pruža užitak koji proizlazi iz sigurnosti, nepropitivanja i nepomicanja granica vidljivog, shvatljivog, imaginativnog.

Picasso je operirao na jednoj drugačijoj frekvenciji. Imao je svoju filozofiju koja je u sebi utjelovljavala atribute otvorenosti, radoznalosti, fleksibilnosti, bujne imaginacije, nekonvencionalnosti. Oni su morali rezultirati nečim do tada neviđenim i posebnim – novom umjetnošću koja je dinamična i sveobuhvatna, čija estetika proizlazi iz totalno drugačije filozofije stvaranja i prikazivanja svijeta ideja, stvarnosti i njihovih biti.

Sredinom prošlog stoljeća jednom je prilikom za svoj način slikanja koji je teško razumljiv publici rekao da je on rezultat njegovih misli. Pritom je dodao kako bi podilaženje publici u svrhu uživanja u činjenici da bude shvaćen predstavljala uvredu za tu istu publiku. Za njega slika nije unaprijed osmišljena i određena. “Dok je stvaraš, ona slijedi tvoje misaone procese. Jednom kada je napravljena, mjenja se još više, ovisno o stanju uma gledatelja. Slika živi svojim životom poput živog bića, proživljavajući promjene koje nameće svakodnevica. To je u potpunosti prirodno budući da slika živi jedino kada je neka osoba gleda.” To je njegov pogled na proces slikanja i njegov rezultat. Riječ je o dinamičnom procesu punom iznenađenja, nepredvidivih smjerova i slobode.

Slika kao rezultat takvih procesa ne nameće neki svoj smisao, formu i estetiku, već je ona sadržana u oku promatrača, tj. njegovoj subjektivnoj interpretaciji koja može varirati i mijenjati se. U tom načinu pogleda na kreativni proces moguće je uvidjeti Picassovu širinu i nekonvencionalnost pogleda na bit slikarstva ali i cjelokupno njegovo stvaralaštvo.

Nadrealno dugački redovi pred Klovićevim dvorima na zagrebačkom Gornjem gradu na otvaranju izložbe Pabla Picassa daju naslutiti da postoji glad za umjetnošću i prestižem koji posjetitelji galerija žele utažiti. U kojoj mjeri je riječ o gladi za umjetničkim ostvarenjima a u kojoj mjeri o proždrljivosti zadovoljenja potrebe ega mislim da nema prevelike potrebe debatirati. Ne pamtim kada je zadnji put neka izložba pobudila toliki interes javnosti. Ono što me još više iznenađuje nije toliko društveni kontekst u kojem se rađa takav interes, niti zašto baš Picasso, nego sumanuta potreba da se odmah i sada, dakle na samom otvorenju, “uživa” u djelima velikog umjetnika. Kojeg, ruku na srce, malo tko razumije. - See more at: http://www.transmeet.tv/picasso-u-zagrebu-masta-koja-je-radila-svasta/#sthash.ezfinnVT.dpuf

Nadrealno dugački redovi pred Klovićevim dvorima na zagrebačkom Gornjem gradu na otvaranju izložbe Pabla Picassa daju naslutiti da postoji glad za umjetnošću i prestižem koji posjetitelji galerija žele utažiti. U kojoj mjeri je riječ o gladi za umjetničkim ostvarenjima a u kojoj mjeri o proždrljivosti zadovoljenja potrebe ega mislim da nema prevelike potrebe debatirati. Ne pamtim kada je zadnji put neka izložba pobudila toliki interes javnosti. Ono što me još više iznenađuje nije toliko društveni kontekst u kojem se rađa takav interes, niti zašto baš Picasso, nego sumanuta potreba da se odmah i sada, dakle na samom otvorenju, “uživa” u djelima velikog umjetnika. Kojeg, ruku na srce, malo tko razumije. - See more at: http://www.transmeet.tv/picasso-u-zagrebu-masta-koja-je-radila-svasta/#sthash.ezfinnVT.dpuf