Terry Eagleton - O zlu

Dobro i Zlo, ili Zlo protiv Dobrog. Veliki i zanimljivi pojmovi iza kojih se krije mnoštvo značenja, a koji su od uvijek inspiracija brojnim raspravama. Neke od njih završavaju u konstatacijama kako je zlo nešto nadnaravno, neshvatljivo, besmisleno i vrlo moćno.

Da navedeni atributi imaju smisla pomaže nam shvatiti poznati britanski teoretičar književnosti Terry Eagleton, koji pojam zla trančira koristeći se primjerima iz književnosti. Što je samo zlo, što ga motivira, koje su njegove odrednice i sl. pitanja su ona na koja Eagleton daje odgovor u vrlo inteligentnom razmatranju jednog od najintrigantnijeg pojma ljudskog postojanja, ili bolje rečeno nestajanja.

Eagleton u procesu raskrinkavanja zla, postepeno doprinosi sve dubljem razumjevanju navedene pojave, pa ono postaje materija koja iz sfera nesvjesnog, apstraktnog i neulovljivog prelazi u područje ljudskih karakteristika, postupaka, dakle u sferu opipljivog, shvatljivog i definiranog.

Pojmove zla i dobra vrlo je lako relativizirati i gurnuti preko ruba racionalne rasprave u ponor moralizatorskih kriterija koji bi navedene pojmove dočekali s oduševljenjem. Pri tome bi iz prvog pojma istjerivali razno razne đavle, a obilježja drugog uzdizali bi u nebesa.U raspravi "O Zlu" nema skretanja od racionalnog razmatranja navedenog pojma.

Bogatstvo termina koji izviru od ili tvore sam pojam zla, čine segmente rasprave koji zajedno tvore "kliničku sliku" zla. Razložno objašnjeni pojmovi antisemitizma, komunizma, sadizma, mazohizma, nihilizma i mnogi drugi dopridonose efektu usidravanja zla na čvrstu podlogu, kako ne bi izmaklo njegovom promatranju i razumnom shvaćanju.

Zlo može imati više kategorija i može se raznoliko tumačiti, a Eagleton neke od kategorija pojašnjava primjerima iz filmske umjetnosti ili književnosti, a konkretnije primjere prikazuje kroz razmatranje društvenih praksa, tj. primjerima iz povijesti.

Da li možemo biti isključivo dobri ili zli. Da li jedno isključuje drugo, da li smo sačinjeni od božanskog ili vražjeg materijala, i može li se priča jednoznačno odrediti neka su od intrigantnih pitanja koja Eagleton vješto razrađuje.

Već u samom uvodu Eagelton ističe kako je zlo nerazumljivo. "To je stvar sama po sebi, kao kad se netko ukrcava u prepun prigradski vlak noseći sa sobom ogromnu bou. Ne postoji kontekst kojim bi se to moglo objasniti." Osim toga "što ima manje smisla, to je više zlo. Zlo se ne odnosi ni na što izvan sebe sama, isto kao i povod." Tu činjenicu upravo i objašnjava u prvom dijelu knjige navodeći, između ostalog, argument kako premda je subekte zla nemoguće zamisliti izvan društvenog konteksta i uvjetovanosti, oni nisu presudni za razvoj zla. Možemo naime odrastati u idealnim uvjetima, bez nasilja, loših materijalnih uvjeta, bez loših uzora, pa ipak izrastamo u monstrume ili ne baš toliko uzorne i moralne pripadnike društva. Prema Eagletonu "zlo podrazumijeva nepostojanje uzroka ili da je ono uzrok samome sebi." To je, kako kaže jedna od nekoliko podudarnosti zla s dobrim. " Osim zla, još se jedino za Boga kaže da je samome sebi uzrok."

Eagelton razmatra i pitanje odgovornosti za zlo. Smatra da "uvijek postoje oni koji vjeruju u zlu krv ili zlokobne gene. Ako se neki ljudi doista rađaju zli, oni ipak nisu ništa više odgovorni za to stanje od onih koji su rođeni s cističnom fibrozom." Isto smatra i za tzv. "opsjednute" demonskim snagama, koje prema njegovom mišljenju treba žaliti a ne osuđivati. Možda najintrigantnije, samo po sebi i u odnosu na druge vrste zla, je posebna vrsta zla koju Eagelton razmatra. Riječ je o onima koji su zli po svojoj vlastitoj volji, koji bez obzira na okolnosti, imaju mogućnost biranja. Ta sloboda izbor koju ne uvjetuju okolnosti, jer okolnosti pojedinac može različito interpretirati, povlači i pitanje odgovornosti za ono što činimo.

Naravno, kao društvena bića uvijek smo u određenoj mjeri uvjetovani. "Ni jedno od našeg izrazito ljudskog ponašanja nije slobodno u smislu da je oslobođeno društvene determinacije..." Ono što je ključno u odnosu slobode i odgovornosti čini se da je slijedeća činjenica: "Biti odgovoran ne znači biti lišen društvenih utjecaja, već odnositi se spram tih utjecaja na određeni način. To znači biti više od njihove marionete."

Prema Eagletonu ljudi mogu postići određeni stupanj samoodređenja, "ali to mogu učiniti jedino u kontekstu dublje ovisnosti o drugima svoje vrste, ovisnosti koja ih uopće čini ljudima." Autor knjige pritom tvrdi kako je navedeno upravoono što zlo poriče, dodajući kako se zlo zasniva na potpunoj autonomiji. Potom dodaje i kako je zlo povezano s osjećajem beskorisnosti i beznačajnosti.

U svojoj knjizi autor tvrdi "da zlo u osnovi nije tajanstveno, iako prekoračuje svakodnevnu društvenu determinaciju. Zlo je, kako ga ja vidim, doista metafizičko, u smislu da zauzima stav naspram bića kao takvog, ne samo prema ovom ili onom dijelu njega. Ono ga nastoji u bitnom smislu iskorijeniti. Ali to ne znači da je ovo pretpostavka da je zlo obvezno nadnaravno ili da mu nedostaje ljudske kauzalnosti. Mnoge stvari - umjetnost i jezik, na primjer - više su od puke refleksije njihovih društvenih okolnosti, ali to ne znači da su pale s neba. Isto vrijedi i za ljudska bića općenito."

Teorija zla koju Eagleton razlaže u svojoj knjizi u velikoj mjeri oslanja se kako kaže na Freudovoj misli i na njegovoj ideji nagona smrti. Smatra kako se u svojoj konačnici, zlo u potpunosti svodi na smrt i to na smrt počinitelja zla isto kao i onih koje želi uništiti.

Mate Celestin Medović - Retrospektiva

Medovićeve slike koje se moglo pogledati na retrospektivi u Klovićevim dvorima do 12. veljače mogu se podijeliti na one sakralne i svjetovne tematike. Sakralni motivi, kao npr. žrtva Abrahama, Sv. Franjo Asiški, Sv. Jeronim i mnogi drugi biblijski motivi. Drugu kategoriju slika čine portreti, od kojih neki više naginju realizmu dok druge karakterizira impresionistički potez kistom. S jedne strane detaljna preslika karakternih crta lica, teksture kože i kose, a s druge strane impresionistički zaigrani prikazi lica punih razgrađenih poteza kista, puni svjetlosti, nejasnih kontura.

Pejzaži koji odišu romantičnom mediteranskom atmosferom, sa simbolističkim i impresionističkim karakteristikama, prikazuju kamene morske obale prekrivene vrijesom, smiljem, agavama i dr. mediteranskim biljem. S druge strane "opipljiva" mrtva priroda.

Monumentalna platna velikih dimenzija prikazuju povijesne trenutke poput dolaska Hrvata, Cetinskog sabora, bitke na Grobničkom polju i dr.

Medovićevu izložbu osim temetske različitosti karakterizira i različitost tehnika- uglavom su izložena ulja na platnu, ali ima i primjera akvarela i crteža u ugljenu, kredi i olovci. Crteži svjedoče izvrsno baratanje crtačkom jednako kao i slikarskom tehnikom, stvarajući uglavnom realistične aktove, profile, ljudske figure u različitim kompozijama.


Medović je slikarsko umjeće brusio na studija u Firenzi, Rimu i Munchenu, no uvijek se vraćao motivima rodnog kraja na poluotoku Pelješcu, gdje su nastali jedni od najlijepših pejzažnih slika hrvatskog modernog slikarstva, slike prepune sentimentalnosti.

Igor Zidić, autor izložbe, smatra kako je slikarstvo Mate Celestina Medovića, posebno ako promatramo tematsku cjelinu krajolika, nezaobilazna karika u proučavanju i identifikaciji hrvatskih doprinosa impresionizmu, divizionizmu, ali i simbolizmu. Iz navedenog razloga Zidić smatra da Medovića kroz prizmu stilskog pluralizma unutar Moderne treba promatrati i kao inovatora, tj. kao rodonačelnika modernoga hrvatskog pejzažnog slikarstva.

Mato Celestin Medović - kratka biograija* (preuzeto s http://www.remek-djela.com/aktivnosti/izlozba-medovic/izlozba-medovic.html)


Potječe iz težačke obitelji te je svoje prvo obrazovanje dobio kod fratara u obližnjem franjevačkom samostanu. Godine 1868. odlazi u Dubrovnik u franjevačko sjemenište, gdje 1874. polaže zavjet te uzima ime Celestin. Tamo je zamijećen njegov umjetnički talent te je godine 1880. pozvan u Rim. Stavili su ga u samostan Saint Isidoro, koji je prije bio poznat po aktivnostima slikara Nazarenaca. Dali su mu učitelja Lodovica Seitza, Nazarenca za njegovog učitelja. Kao odlučan i tvrdoglav mladić odbio je prihvatiti krut zastarjeli stil Nazarenaca te je tražio drugog učitelja. To je bio Giuseppe Grandi, moćan eklektik Talijanskog Ottocenta. Zbog nekih nesuglasica sa svojim nadređenima, godine 1883. je otišao iz Rima i pošao je u Firenzu u privatnu školu Antonia Ciseria u kojoj je boravio devet mjeseci. Njegovo slikanje u nekoliko Franjevačkih samostana (Fuccechio, Faenza, Cesena) je prekinulo njegov cijelu "Talijansku fazu" (1880–1886), pa njegovo učenje nije bilo ni sistematično niti stalno. Štoviše, budući da nijedan od njegovih učitelja nije bio dovoljno jaka umjetnička ličnost, Medović nije postigao željeni rezultat.

Godine 1886. poglavar franjevačkog reda ga je poslao nazad u Dubrovnik. Međutim, na urgiranje Venecijanskog slikara Emil Jacob Schindlera, koji je potvrđivao Medovićev nepobitan talent i također neke njegove nedostatke, dubrovački intelektualci su ga uspjeli poslati na Akademiju u Munchenu. U Munchenu je Medovic bio podučavan u duhu nakićenih povijesnih slika Karla Piloty. Sa svojoj završnom slikom "Bakanal" je doživio neočekivani uspjeh ne samo na izložbi Glaspalast nego i u mnogim Europskim gradovima.

Celestin je bio nesretan kada se 1893. vratio u Dubrovnik jer više nije vidio nikakvu mogućnost daljnjeg umjetničkog napredovanja. Dr. Franjo Racki (član HAZU) i Dr. Iso Krsnjavi (šef odjela za kulturu) pozvali su ga u Zagreb da se pridruži umjetničkoj koloniji koja se okupljala oko Vlaha Bukovca, koji je bio upravo napustio Pariz i smjestio se u Zagreb. Željeli su da proširi umjetnički život u glavnom gradu Hrvatske. Medović je zatražio sekularizaciju, napustio je franjevački red i nastanio se u Zagrebu 1895. godine. Za vrijeme "Zagrebačke faze" (1895–1907) slikao je brojna religijska djela u sjeverohrvatskim crkvama (Križevci, Požega, Nova Gradiška) i povijesne kompozicije bazirane na hrvatskoj povijesti.

Godine 1898. je dao izgraditi kuću u Kuni, te ljetnikovac u Crkvicama 1901. te je provodio dio godine na jugu zaokupljajući se slikanjem u prirodi. 1901. godine je izlagao sa Otonom Ivekovićem, manja retrospektivna izložba u kojoj je predstavio svoj cijeli zagrebački opus. Do godine 1907. Medović je bio zaposlen u Zagrebu odredbama vlade te je izlagao sa hrvatskim umjetnicima (Budimpešta, Copenhagen, Pariz, Prag, Beograd, Sofia i Zagreb). Imao je svoj studio kojeg je izgubio 1907. godine po vladinoj uredbi koja je poticana, po Medoviću, od Kršnjavog kada je duže ostao u Dalmaciji. Napustio je Zagreb, prekinuo je sve veze s umjetnicima kojima je pripadao.

Poslije 1908. Medović je stalno boravio na Pelješcu. Živio je sam te je neumorno slikao. Promijenio je žanr te je slikao mrtvu prirodu, morske pejzaže, pejzaže i svojim je bojama dodao svjetlost i nježne sjene. Potkraj prvog desetljeća je bio umoran od svoje izolacije, trebao je poticaj iz nekog većeg umjetničkog središta. Otišao je iz Hrvatske i boravio je u Beču (1912–1914). Taj boravak nije mnogo utjecalo na njegov rad osim što je možda unijeo više zanosa. Godine 1914. je imao izložbu u Opatiji gdje je prodao sve svoje slike. Kada je počeo rat otišao je u Kunu gdje je sa mještanima živio u teškim uvjetima. Kada je rat završio Medović se iscrpljen i zaboravljen razbolio, a ubrzo i umro.