Sanja Rešček- eksplozija sanjivog kolorita

Sanja Rešček rođena je u Zagrebu 1978. godine. Poslije završene Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2001. godine, u klasi primijenjene grafike, profesora Zdravka Tišljara dobivši Rektorovu nagradu, kao i nagradu za najboljeg diplomanta grafičkog odjela koju dodjeljuje Akademija likovnih umjetnosti. 

U konkurenciji od četrdeset i sedam priznatih umjetnika, Sanja je dobila nagradu "Grigor Vitez" kao najbolji ilustrator dječjih knjiga za 2003. godinu. Dobitnica je i nagrade "Welcome" za ilustraciju koju dodjeljuje ULUPUH, te nagrade publike na Interliberu 2004. godine. Objavljeno je više od dvadeset i pet njezinih slikovnica u Hrvatskoj, Kanadi, Americi, Engleskoj i Švicarskoj.
 

Njeni radovi krase slikovnice koje su objavljene na 12 jezika, autorica je više od 15 poštanskih maraka koje su obišle svijet, njezine ilustracije našle su se osim na čestitkama UNICEF-a i na brojnim drugim čestitkama izdavača kao što su American Greetings, Roger La Borde, Papyrus ili pak slikovnicama izdavačkih kuća Random House, Macmillan, Scholastic i mnogim drugima, kao i u časopisima poput Ellea, Vivea, Globusa i Večernjeg lista.*

Interes i ljubav prema umjetnosti krenula je od najranije dobi. "Stalno sam bila okružena bojicama, flomasterima i papirima, a u pauzi od crtanja gradila sam kuće od lego kocaka, valjda od tuda i kasnija dilema oko studiranja grafičkog dizajna, slikarstva i arhitekture". Prvu zaradu bilježi još u srednjoj školi kad je započela ilustrirati knjige. Slijedeći posao ilustriranja slikovnice odredio je u kojem će se smjeru razvijati njena daljnja karijera. Na slikovnicama radi oko deset godina, a priznaje da je najponosnija na svoje radove za UNICEF i za dječju pravobraniteljicu. "Ti su mi poslovi bili najdraži jer imate osjećaj da ste napravili nešto korisno. Prekrasno je raditi slikovnice za djecu, no ovo je ipak nešto posebno". *

O novcu govori tek u crticama, priznajući da se od ilustriranja može pristojno živjeti, no sve ovisi o tome koliko se posla može odraditi. Radije će istaknuti svu silu prednosti zarađivanja za život od ovog tipa umjetnosti. "Imate slobodu da odaberete projekt na kojem želite raditi, samostalno isplanirate slobodno vrijeme, upoznate različite ljude i možete stalno usavršavati ono što radite", nabraja Rešček prednosti, dodajući da ilustracija kao umjetnički medij nudi izrazito široko polje djelovanja. "Tako sam imala priliku raditi na sasvim različitim projektima osim slikovnica, poput čestitki za UNICEF, poštanskih maraka, puzzli ili ilustracija za Elle, pa do kampanja za trgovačke centre koje su stilski sasvim drukčije. Ali to smatram velikom prednošću ove profesije - istraživanje novih mogućnosti i tehnika u ilustraciji, a ne stajanje na mjestu, godinama radeći na isti način, istim tehnikama, ne napredujući", kaže Rešček.

Vezano za stvaranje radova pomoću novih tehnologija kaže- "Uglavnom radim na računalu u posebnom programu jer mi istraživanje tih novih tehnologija predstavlja pravi izazov i uživam u tome".*

* Izvor: http://www.poslovni.hr/vijesti/zivot-u-paralelnom-svijetu-173413.aspx

Ruth Barcan- Kulturna anatomija golotinje

Neodjeveno ljudsko tijelo ili ono odjeveno čini se da oduvijek intrigira ljudsku maštu. Potiče nebrojena pitanja koja se odnose na osobne vrijednosti, društveni status, moral, dobar ukus itd. Na svako od tih pitanja moguće je dati u potpunosti različite odgovore. Pritom, njihov sadržaj ovisi o tome koji kut gledišta zauzimamo dok razmatramo značenje golog tijela.

Ruth Barcan radi na Odsjeku za rodne studije na sveučilištu u Sydneyu, a njeno uže područje interesa joj je nagost i nudizam, feministički kulturni studij o tjelesnome, alternativne terapije i praksa new agea te pedagogija. U svojoj knjizi "Golo/nago: Kulturna anatomija" ona zauzima neke od najzanimljivijih perspektiva prilikom analiziranja ljudske golotinje. Rezultat toga je zanimljiva zbirka kulturnih okvira koji su formirali način shvaćanja, procjenjivanja i kontroliranja golotinje. Njezina knjiga pogledu iscrpno izlaže često suprotna tumačenja golotinje koja su uvjetovana društvenim kontekstom. Elementi neprihvatljivog izgleda u jednom društvu postaju elementi prihvatljivog, štoviše poželjnog.

Barcan se u svojem istraživanju dotaknula mišljenja raznolikih društvenih skupina i pojedinaca, koji daju svoj doprinos boljem razumijevanju golotinje. Njegovo dubinsko shvaćanje autorica pruža zahvaljujući korištenju brojnih primjera iz  književnosti, filozofije, religije, prošlosti i sadašnjosti.

Kao primjer suprotnih pogleda na golotinju autorica navodi židovsku i grčku tradiciju. One su kaže "u temelju kršćanske metaforike, izvorište metaforičkog temelja za dvije vrlo široke grupacije simboličkih značenja golotinje: one povezane s prisutnošću (autentičnost, istina, izvor, narav, jednostavnost) i one povezane s odsutnošću (lišavanje, degradacija, ranjivost, izloženost, kazna). Ovi široki obrasci su u interakciji s ambivalencijom glede ljudske prirode: u jednoj varijanti, ogoljela ljudskost smatra se nečim pozitivnim (čisto podrijetlo, čista prisutnost), a u drugoj varijanti nedostatkom nečeg pozitivnog (recimo civilizacije, kulture, božanstva)."

Čini se da je golotinja pojam, pojava i "prirodno stanje" koje je prepuno oštrih opozicija, a kao takav višeznačno određen, ostaje trajnom inspiracijom današnjim i budućim društvima za stvaranje novih i ukidanje, preoblikovanje, nadogradnju ili reinterpretaciju starih značenja koja se za njega vežu.

Četvrti hrvatski biennale ilustracije

Shaun Tan- "Ponosni roditelji"

Novi bienale ilustracije ponovno se smjestio u Galeriji Klovićevi dvori. Izložbi su se odazvali autori iz cijelog svijeta od Australije, preko češke pa sve do Urugvaja. Među njima su australski umjetnik Shaun Tan dobitnik memorijalne nagrade Astrid Lindgren za 2011. godinu, Renáta Fučíková, češka ilustratorica i sudionica simpozija posvećenog ilustraciji u Bratislavi 2011. godine, Iku Dekune japanska ilustratorica koja živi i radi u Pragu,  dobitnica nagrade BIB-a 2003. godine, Linda Wolfsgruber iz Beča, Eva Montanari iz Riminija, te mnogi drugi.

Prema riječima autorice izložbe Koraljke Jurčec Kos, ove godine se, među ostalim pitanjima procjene kvalitete i broja poslanih radova, prosudbenoj komisiji nametnulo i pitanje analize socijalnog konteksta u kojem neki prijedlog za ilustraciju nastaje -  bio to prijedlog za knjigu, dječju, novinsku ili reklamnu ilustraciju, ili pak realizacija umjetničkog koncepta.

Prosudbena komisija od oko tristo pristiglih radova (80 autora prijavilo se iz Hrvatske) odabrala je 105 autora iz cijelog svijeta, i njihove najbolje predložene radove u različitim tehnikama. Među izabranim autorima ponovo se istaknuo velik broj mladih umjetnika, čiji trenutni profesionalni status nije isključivo vezan uz ilustraciju, niti uz određenu nacionalnu selekciju.

Nikolina Novosel- "Zebra u kadi"

Jedna od članica prosudbene komisije Ranka Javor u povodu žiriranja zapisala je da je 4. HBI, s 80 prijavljenih hrvatskih autora potvrdio da interes hrvatskih umjetnika za izložbu ne jenjava i da se uz već afirmirane autore, svake godine javlja i veći broj mladih. Tome je prema njenom mišljenju znatno doprinijela koncepcija biennala na koji se ilustratori mogu prijaviti sa radovima koji ne moraju biti objavljeni, a zastupljene su sve vrste ilustracije: dječja, knjižna, novinska i reklamna ilustracija. Tvrdi da kao važnu značajku HBI treba istaknuti sveobuhvatno sagledavanje  i valorizaciju hrvatske ilustratorske scene”.

* Izvor: http://www.galerijaklovic.hr/izlozba.aspx?id=58

Caitlin Hackett - Propitivanje granica ljudskog i životinjskog

Caitlin Hackett u svojim radovima najrađe koristi kemijsku olovku i vodene boje, stvarajući začudne crteže pune nadrealne simbolike. Radove karakterizira detaljistički prikaz strukturnih linija, prigušeni vodeni kolorit s ponekim akcentom, a bogatstvo mašte koje stvara simboliku mračnog prizvuka upućuje na jedno od temeljnih pitanja koja umjetnica postavlja: "Dok se sve više nastojimo udaljiti od naše primarne prirode, da li ćemo i dalje biti sposobni vidjeti i razumjeti važnost drugih životinja i našeg odnosa prema njima?"*

 

Hackett od ranog djetinjstva naučila je cijeniti svijet prirode, a njena ljubav prema 

prirodi, mitologiji i životinjama vidljiva je i u njezinom radu. Za svoj rad umjetnica tvrdi da

ukazuje na granice koje razdvajaju ljude od životinja, fizički i metafizički i na to su te kako

granice obavijene novim znanstvenim podatcima, mitologijom, povješću, i religijskim uvjerenjima

bliske, zamagljujući granice između nas dok se znanost, religija i kultura sukobljavaju oko toga

što je to što određuje čovjeka, što nas odvaja od životinja u divljini.*

Hackett je fascinirana načinom na koji ljudi personificiraju ili objektiviziraju životinje. Načinom na koji ljudi gledaju na životinje može ih pretvoriti u objekt od koristi, u vjernog pratioca ili u čudovište, unatoč pravoj prirodi tih bića.*

Umjetnica tvrdi kako svojim radovima nastoji otkriti upravo tu podvojenost, "stvarnu" životinju naspram apstraktnoj životinji koju stvara ljudski um, životinju koja je rezultat mutacije u jednakoj mjeri društvenih konstrukcija i mitologije.*

Simbolično značenje koje je pridodano različitim vrstama vezano je za način na koji se ljudi prema njima odnose u stvarnosti, tj. za to da li su te vrste zaštićene ili nisu, koje su podcijenjene, a koje obožavane, koje su zanemarivane- tvrdi Hackett.*

Umjetnica tvrdi da ljudima nije najvažnija činjenica da li su simbolična značenja koja je ljudska vrsta dala pojedinim vrstama realna. Ono što je bitno, tvrdi Hackett, je simbolizam, odnosno mogućnost korištenja životinja za zadovoljenje vlastitih potreba. "Mi koristimo granice između "nas" i "njih" kako bi odredili izvornu vrijedost životinja, što se temelji na našim željama. Navedeni proces transformacije životinja inspirira moj rad, što mu često daje mračne tonove.*

*Izvor: http://caitlinhackett.carbonmade.com/

Shintaro Ohata - Urbane sliko-skulpture

Shintaro Ohata je umjetnik novije generacije (rođen 1975., Hirošima) koji svojim radovima prikazuje isječke iz svakodnevice, čiji prikazi podsjećaju na zamrznute kadrove filmskih scena. Prepoznaljiv je zahvaljujući svojem karakterističnom likovnom stilu- sliko-skulpturama. Skulpture smješta ispred slika, a oni zajedno tvore cjelinu sastavljenu od spoja dvodimenzionalnosti i treće dimenzije.*

Ohata je na ideju za svoje radove prvi puta došao kada je počeo razmišljati o tome kako atmosferu i dinamiku svojih slika prikazati na drugačiji način isticanjem skulptura ispred slika. *

Mnogi gledatelji bili su skloni uvjerenju kako Ohatine radove osvjetljavaju neki posebni izvori svjetlosti uklopljeni u njih same, zbog izraženog svijetla na njegovim skulpturama. *

Njegov je rad postao sve zamjećeniji paralelno s njegovim predstavljanjem široj publici putem brojnih inozemnih medija.*

Njegove sliko-skulpture podsjećaju na kadrove iz filmske ili animirane umjetnosti, ljudske skulpture su vretenaste, krhke muskulature, lica koja su gotovo bezizražajna i apstrahiranih linija. Prikazi su puni kontrastne rasvjete, svijetla, kojemu su izvor simboli grada, njegove repetativnosti, ubrzanosti, funkcionalnosti  - dućani, ulice, fast food restorani i dr. To su svojevrsne urbane kulise ispred kojih su uklopljene, a istovremeno i odvojene figure osoba.

Prizori u pozadini figurama u prvom planu daju kontekst, ali same figure istovremeno tvore neki svoj poseban svijet tišine, izdvojenosti, anonimnosti i uronjenosti u neku svakodnevnu aktivnost kao što je slušanje muzike, vožnja biciklom, hod po ogradi.

Sadržaj pozadine kao prizor masovne kulture i potreba koje oblikuju grad prikazan je dvodimenzionalno, dok je u "nama bližoj" tj. 3-ćoj dimenziji dat prostor za ljudske figure. Izdvajanjem ljudskog lika od plošnosti okvira koji ga u jednoj mjeri određuje, umjetnik gotovo jasno usmjerava pažnju na prikaz čovjeka i njegovu radnju.

Pozadina poprima apstraktne obrise, pretvarajući se u fragmentiranu cijelinu, koja kao da je sastavljena od vidljivih piksela neke fotografske slike.

* Izvor: http://yukari-art.jp/en/shintaro_ohata_en

Miljenko Bengez - Pogled kroz happy kaleidoskop

Miljenko Bengez, rođen je 1954. g. u Zagrebu. Slikarstvom se počinje baviti 80-ih godina. Od 1984. do 1989.g. suradnik je u ateljeu prof. Vilima Svečnjaka. Prvi puta samostalno izlaže u Ljubljani 1987.g. u "Klubu kulturnih i znanstvenih radnika". Od 1990.g. boravi u Firenzi u "Campo del Restauro - Lorenzo de Medici" i kod prof. Leonarda Passeria izučava restauriranje slika štafelajnog slikarstva. Po završetku školovanja odlazi u New York i počinje suradnju s galerijom "S.E. Feinman Fine Arts". U New Yorku boravi do 1995g. i naizmjenično izlaže u SAD-u, Italiji i Hrvatskoj.*

Od 1997. surađuje sa milanskom galerijom "L'Incisione" koja mu nakon brojnih izdanja grafičkih listova, 2001.g. tiska monografiju pod naslovom "Bengez". Od 2001.g. galerija "Free Art" organizira samostalne izložbe Miljenka Bengeza diljem Italije kojima ga afirmira i na talijanskoj likovnoj sceni. Do danas, izlagao je na preko 50-tak samostalnih izlozbi. Bengezove slike nalaze se u brojnim kolekcijama u Europi, SAD-u i Japanu. Od 1994.g. clan je HDLU-a.*

Lucija Orešić- "Bengezov likovni jezik iznimna je sinteza suvremenog europskog slikarstva i u njegovoj osobnoj sintaksi prepoznat cemo i Cezannea, Kandinskog, Feiningera, Kleea, ali i Svečnjaka i Tartagliu. Osobna, kreativna parafraza svih navedenih autora uvijek će otkriti autentičnog autora Miljenka Bengeza. Bengezovi gradovi nastaju mimo mnogih suvremenih trendova i posebna su likovna vrijednost koja je našla svoje mjesto u galerijama i kolekcijama Europe, Amerike i u posljednje vrijeme Azije."

Zoran Ferić- "Ono što svakako intenzivira fascinaciju Bengezovim gradovima jest jedna igriva vedrina, šarena na lijep način, a prije svega zavodljiva do te mjere da čak niti ne želimo ući u te malene kleeovske labirinte, istraživati pročelja ili zamišljati kakav se život vodi iza prozirnih opni zatvorenih prozora. Ne. Bengezove gradove uživamo gledati s nekog brežuljka, promatrati njihovu neobienu panoramu, kao ljudi koji su do njih došli nakon dugog pješačenja, gladni i žedni i sada ih vide kao obećanje, kao mogućnost odmora, kao lijepu neobavezujuću zbrku koja je ipak podređena nekom redu, nekom svom vlastitom suludom urbanitetu. Podsjećaju te urbane strukture i na Borgesov alogieni grad besmrtnika, ali su lišene borhesovske težine i osjećaja apsurda. Ako se ovdje i radi o alogičnosti ili apsurdu on je vedar i ne plaši nas nego privlači, poput igre u kojoj se pravila izmišljaju tokom samog igranja..."

* Preuzeto s http://www.bengez-art.com/

Terry Eagleton - O zlu

Dobro i Zlo, ili Zlo protiv Dobrog. Veliki i zanimljivi pojmovi iza kojih se krije mnoštvo značenja, a koji su od uvijek inspiracija brojnim raspravama. Neke od njih završavaju u konstatacijama kako je zlo nešto nadnaravno, neshvatljivo, besmisleno i vrlo moćno.

Da navedeni atributi imaju smisla pomaže nam shvatiti poznati britanski teoretičar književnosti Terry Eagleton, koji pojam zla trančira koristeći se primjerima iz književnosti. Što je samo zlo, što ga motivira, koje su njegove odrednice i sl. pitanja su ona na koja Eagleton daje odgovor u vrlo inteligentnom razmatranju jednog od najintrigantnijeg pojma ljudskog postojanja, ili bolje rečeno nestajanja.

Eagleton u procesu raskrinkavanja zla, postepeno doprinosi sve dubljem razumjevanju navedene pojave, pa ono postaje materija koja iz sfera nesvjesnog, apstraktnog i neulovljivog prelazi u područje ljudskih karakteristika, postupaka, dakle u sferu opipljivog, shvatljivog i definiranog.

Pojmove zla i dobra vrlo je lako relativizirati i gurnuti preko ruba racionalne rasprave u ponor moralizatorskih kriterija koji bi navedene pojmove dočekali s oduševljenjem. Pri tome bi iz prvog pojma istjerivali razno razne đavle, a obilježja drugog uzdizali bi u nebesa.U raspravi "O Zlu" nema skretanja od racionalnog razmatranja navedenog pojma.

Bogatstvo termina koji izviru od ili tvore sam pojam zla, čine segmente rasprave koji zajedno tvore "kliničku sliku" zla. Razložno objašnjeni pojmovi antisemitizma, komunizma, sadizma, mazohizma, nihilizma i mnogi drugi dopridonose efektu usidravanja zla na čvrstu podlogu, kako ne bi izmaklo njegovom promatranju i razumnom shvaćanju.

Zlo može imati više kategorija i može se raznoliko tumačiti, a Eagleton neke od kategorija pojašnjava primjerima iz filmske umjetnosti ili književnosti, a konkretnije primjere prikazuje kroz razmatranje društvenih praksa, tj. primjerima iz povijesti.

Da li možemo biti isključivo dobri ili zli. Da li jedno isključuje drugo, da li smo sačinjeni od božanskog ili vražjeg materijala, i može li se priča jednoznačno odrediti neka su od intrigantnih pitanja koja Eagleton vješto razrađuje.

Već u samom uvodu Eagelton ističe kako je zlo nerazumljivo. "To je stvar sama po sebi, kao kad se netko ukrcava u prepun prigradski vlak noseći sa sobom ogromnu bou. Ne postoji kontekst kojim bi se to moglo objasniti." Osim toga "što ima manje smisla, to je više zlo. Zlo se ne odnosi ni na što izvan sebe sama, isto kao i povod." Tu činjenicu upravo i objašnjava u prvom dijelu knjige navodeći, između ostalog, argument kako premda je subekte zla nemoguće zamisliti izvan društvenog konteksta i uvjetovanosti, oni nisu presudni za razvoj zla. Možemo naime odrastati u idealnim uvjetima, bez nasilja, loših materijalnih uvjeta, bez loših uzora, pa ipak izrastamo u monstrume ili ne baš toliko uzorne i moralne pripadnike društva. Prema Eagletonu "zlo podrazumijeva nepostojanje uzroka ili da je ono uzrok samome sebi." To je, kako kaže jedna od nekoliko podudarnosti zla s dobrim. " Osim zla, još se jedino za Boga kaže da je samome sebi uzrok."

Eagelton razmatra i pitanje odgovornosti za zlo. Smatra da "uvijek postoje oni koji vjeruju u zlu krv ili zlokobne gene. Ako se neki ljudi doista rađaju zli, oni ipak nisu ništa više odgovorni za to stanje od onih koji su rođeni s cističnom fibrozom." Isto smatra i za tzv. "opsjednute" demonskim snagama, koje prema njegovom mišljenju treba žaliti a ne osuđivati. Možda najintrigantnije, samo po sebi i u odnosu na druge vrste zla, je posebna vrsta zla koju Eagelton razmatra. Riječ je o onima koji su zli po svojoj vlastitoj volji, koji bez obzira na okolnosti, imaju mogućnost biranja. Ta sloboda izbor koju ne uvjetuju okolnosti, jer okolnosti pojedinac može različito interpretirati, povlači i pitanje odgovornosti za ono što činimo.

Naravno, kao društvena bića uvijek smo u određenoj mjeri uvjetovani. "Ni jedno od našeg izrazito ljudskog ponašanja nije slobodno u smislu da je oslobođeno društvene determinacije..." Ono što je ključno u odnosu slobode i odgovornosti čini se da je slijedeća činjenica: "Biti odgovoran ne znači biti lišen društvenih utjecaja, već odnositi se spram tih utjecaja na određeni način. To znači biti više od njihove marionete."

Prema Eagletonu ljudi mogu postići određeni stupanj samoodređenja, "ali to mogu učiniti jedino u kontekstu dublje ovisnosti o drugima svoje vrste, ovisnosti koja ih uopće čini ljudima." Autor knjige pritom tvrdi kako je navedeno upravoono što zlo poriče, dodajući kako se zlo zasniva na potpunoj autonomiji. Potom dodaje i kako je zlo povezano s osjećajem beskorisnosti i beznačajnosti.

U svojoj knjizi autor tvrdi "da zlo u osnovi nije tajanstveno, iako prekoračuje svakodnevnu društvenu determinaciju. Zlo je, kako ga ja vidim, doista metafizičko, u smislu da zauzima stav naspram bića kao takvog, ne samo prema ovom ili onom dijelu njega. Ono ga nastoji u bitnom smislu iskorijeniti. Ali to ne znači da je ovo pretpostavka da je zlo obvezno nadnaravno ili da mu nedostaje ljudske kauzalnosti. Mnoge stvari - umjetnost i jezik, na primjer - više su od puke refleksije njihovih društvenih okolnosti, ali to ne znači da su pale s neba. Isto vrijedi i za ljudska bića općenito."

Teorija zla koju Eagleton razlaže u svojoj knjizi u velikoj mjeri oslanja se kako kaže na Freudovoj misli i na njegovoj ideji nagona smrti. Smatra kako se u svojoj konačnici, zlo u potpunosti svodi na smrt i to na smrt počinitelja zla isto kao i onih koje želi uništiti.