Unutrašnji prostor svijeta Vanje Trobić

Mlada, vrijedna i perspektivna umjetnica Vanja Trobić, oduševljava svojim zrelim i vještim prenošenjem svijeta ideja i promišljanja aktualnih pitanja kroz medij slikarstva. Izložbom "Unutrašnji prostor svijeta: Limbo / kristali vremena" koja zadire u najbitnije sfere našeg postojanja, potiče na razmišljanje o pitanjima identiteta, duhovnosti, otuđenosti, tehnofilije i dr. pitanjima koja nas određuju. Izložba je svojevrsno unutarnje putovanje koje otvara prostor za propitivanje našeg vlastitog emocionalnog odnosa prema nama samima, drugima, našem mjestu u svijetu i našem vrednovanju njega samog. 

Izložbe mlade akademske slikarice Vanje Trobić koja se od 20. do 29. rujna održala u galeriji PM u zagrebačkoj Džamiji, bila je odličan povod za zanimljiv i poticajan razgovor o autoričinom unutrašnjem pogledu na svijet u kojem živi i kojeg propituje. U razgovoru saznajemo kakve ideje i na koji način prenosi svojim slikama, kao i mnogo toga što određuje vrlo specifični, vlastiti odnos spram umjetnosti i njegovoj ulozi u podizanju svijesti o pitanjima na kojima se temelje osobni/ unutarnji i kolektivni/vanjski svjetovi.

Reci mi nešto o samom nazivu izložbe, kako je nastao?

Kao većina drugih, i ovaj je naziv nastao spontano, sazrijevajući u spletu promišljanja ideje koja me okupira i inspirativnih rješenja koje nalazim u drugim izvorima (glazbi i književnosti).

Čitajući djela R.M.Rilkea naišla sam na stihove “Kroz bića seže prostor jedinstveni, unutrašnji prostor svijeta“ što me navelo da taj dio uključim u naziv izložbe. Naime Rilke nas upućuje na važnost unutrašnjeg putovanja, što mene posebno zanima. U tom smislu, unutrašnji prostor svijeta naznačuje metafizičku sferu, mitsko mjesto koje nas sve povezuje. Drugi dio naziva – Limbo/ Kristali vremena, naslovi su serija radova koje su okosnica ove izložbe.

Izložba je podjeljena na dva pola, koji se dijele na manje. Prvi je pol predstavljen triptihom Limbo, Mjesto moći te portreti Cosmic dancers. Drugi predstavlja diptih Vizije donjeg svijeta, slike Istočno nebo i U kristalnoj kući. Možeš li reći zašto i na koji način? Serija crteža i kolaža Kristali vremena na cijeli ciklus se nadovezuje i zatvara ga temom vremena i sjećanja. Možeš li reći što pojedini ciklus i slike koje ga predstavljaju sugeriraju kroz slike? Koja je njihova simbolika?

Fire on the mountain

Living on the riverside

Overture to the sun

Triptih Limbo čini središnju cjelinu. Slike koje sadrži temelj su mog promišljanja o prirodi, pojedincu i društvu. Tako slika Fire on the mountain predstavlja opasnost po naše okruženje, naš dom – za svijet kao prostorno-vremensko jedinstvo. Jelen koji je prikazan simbolizira bogatstvo tog svijeta, a njegova rika vapaj za slobodom i upozorenje na prijetnju opasnosti. Sljedeća u nizu, slika Overture to the sun simbolizira naše vječito kretanje ka višem cilju i našu duhovnu dimenziju kojoj se uvijek vraćamo, koliko god ju pokušavali ignorirati (sunce je život, simbol povijesnih dimenzija). Living on the riverside slika je koja zatvara triptih; predstavlja život čovjeka u zajednici, pripadnost kulturnoj cjelini ali i otuđenost.

Limbo se pojavljuje kao simbolički pojam atmosfere i stanja suvremenog čovjeka – bića zatočenog u otjelovljenom kolektivu ljudskog stroja određenog materijalnim sferama, u nemogućnosti individualnog izbora, otuđenog od prirode i vlastitog bitka.

Diptih Vizije donjeg svijeta sljedeća je veća cjelina. U naslovu, donji svijet simbolično predstavlja ono sekularno, zemaljsko, primordijalno u čovjeku. Donji svijet je "mjesto" u našoj svijesti u kojem se individualna psiha susreće s primordijalnim arhetipskim strujama ljudskog postojanja i prirode. Shodno tome, ideja duhovnog limba idejno je povezana s tiv nivoom. Unutar te cjeline, slika Istočno nebo repetira temu povratka prirodi, čistoću prirode u odsutnosti ljudskog postojanja, dok slika U kristalnoj kući prikazuje pojedinca u proispitivanju vlastitog postojanja.

Portreti iz serije Cosmic dancers prikazuju djecu izjednačenu u otuđenosti, bez identiteta svojstvenog pojedincu već novog čovjeka-stroja.

Serija Kristali vremena, nadovezuje se na sve spomenute teme, zaokružuje ih i na svojstven način zatvara temom vremena i sjećanja. Mahom se radi o svijesti koja se više ne problematizira, ona jednostavno jest sama po sebi. Prema Jungu i njegovom suvremeniku Mircea Eliade, to je znanje zapravo drevno, iskonsko iskustvo pohranjeno i preživjelo u nesvjesnom modernoga čovjeka.

Tvoj rad nastaje promišljanjem nekih bitnih pitanja koja se tiču čovjekovih egzistencijalnih pitanja, identiteta, otuđenja, sjećanja? Možeš li reći što te motivira da ih propituješ kroz svoje slike?

Ne mogu objasniti zašto sam odabrala baš medij slike, naprosto to najviše odgovara mom temperamentu. Kao što neki pišu ili kroz neki drugi medij progovaraju, tako ja slikam. Oduvijek sam htjela postići da posredstvom svojih radova progovorim o stvarima za koje mislim da su vrijedne pažnje. Možda zvuči idealistički, no nikad nisam mislila da time mogu „mijenjati svijet“. To je jednostavno način na koji se trenutno najbolje znam izraziti.

Tvoj rad i promišljanja obogaćena su filozofskim načinom sagledavanja svijeta u kojem živimo. Da li je takav način promišljanja potaknut radovima tuđih filozofskih djela (kojih), umjetničnim radovima drugih umjetnika, nekim drugim disciplinama poput psihologije i sociologije?

Naravno, moja su promišljanja potpuno potkrijepljena literaturom, kao i glazbom, mnogočime a da nisam ni svjesna. Ljubitelj sam djela Mircea Eliade i Bele Hamvasa, koje bi izdvojila jer su postavili temelj mog promišljanja i prije nego sam počela slikati. Od tada sam upijala sve srodno, s obzirom da me oduševljava filozofska antropologija, mitologija, povijest kulture i religije, duhovnost od iskona do danas. Također, inspiraciju ponekad tražim i u popularnoj kulturi - glazbi folka i progresivnog rocka 70-ih.

U tvojem radu pojavjuju se tri razine, koje možda najbolje opisuje triptih Limbo. Možeš li malo približiti ideju razina koje s epojavljuju u tvojem radu i navedenog triptiha. Kako je on nastao?

Tema triptiha Limbo triptiha zapravo se provlači i kroz sve druge radove; pojedinom slikom u triptihu prikazujem elemente našeg postojanja – prirode kao našeg okruženja, razvoja pojedinca te života u zajednici. Cjelinu sam oformila jer sam zaključila da su te teme neodjeljive. Možemo ih pojedinačno razmatrati, no neprestano se prepliću te sam ih stoga morala tako i prezentirati.

Unutrašnji prostor svijeta je tvoje mitsko mjesto traganja koje nas sve povezuje. To je mjesto jako bitno u tvojem radu. Možeš li ga malo pobliže objasniti?

Kao što sam već spomenula, donji svijet odnosno unutrašnji prostor svijeta, mjesto je u našoj svijesti. Podrazumijeva se da posjedujemo moć kojom do tog mjesta možemo doprijeti i uspostaviti kontrolu nad vlastitim djelovanjem. Stjecanje samosvijesti i odgovornost pojedinca nešto je što smatram esencijalnim, pa tako traganje predstavlja usmjereno djelovanje.

U djelu Propast zapada Oswald Spengler nas upozorava kako civilizacija neprestano teži i traga za nedostižnim što čovjeka čini ultimativno tragičnom figurom. Koncept traganja odnosi se na „vraćanje“ u iskon, rakapitulaciju našeg postojanja. Mit o vječnom povratku priča je o budućnosti ljudske vrste u okvirima njenog razvoja – povratka prirodi i duhovnom putu, priča projicirana u bezvremenu budućnost, kako Mireca Eliade navodi u svojim razmatranjima fenomena mita. Na taj način i ja razmatram mogućnosti razvoja civilizacije te poziciju čovjeka u krojenju kozmogonije budućnosti.

Tvoje su slike, čini mi se, "očišćene" od viškova, nema prevelike naracije, a forme na slici u funkciji su kodiranja tvojeg pogleda na stvarnost i na stvaranje atmosfere. U prvom planu su jasno prikazani likovi životinja i ljudi te ilustrirani elementi koji podsjećaju na kompjuterski geometrizam, a priroda je neka kulisa koja kao da izmiče u apstraktno, u monokromizam, u blijeđenje i nestajanje. Možeš li nešto reći o navedenom, o tvojem stilu slikanja?

S vremenom sam slike odlučila pročistiti jer smatram da promatrača treba osloboditi tereta informacija kojima je danas svakodnevno okružen, a koje ga sprječavaju da slobodno promišlja i doživljava viđeno. Na taj način nastojim količinu informacija u slici svesti na minimum onih koje su potrebne da potaknu asocijaciju. Smatram da je upravo razliku između sadržaja i informacije potrebno naglasiti, jer često svjedočimo tome da se količinom informacija zamjenjuje ili čak dokida sadržaj. Slike na taj način funkcioniraju poput rebusa, što na svojstven način upotpunjuje atmosferu vizije ili snoviđenja.

Izbjegavanjem mimetičkog, to jest doslovnog opisivanja prostora, pospješuje se „izlaženje iz vremena“, odmak od povijesnog konteksta i prošlosti, što potvrđuje transpovijesni karakter slike. Baš zbog toga prostor sam ne nalikuje ničemu prirodnom. Ljudsko viđenje prirodnog okruženja ionako je određeno fiziološkim ograničenjima oka, to jest pogleda.

Pristup slici njegujem primjenom alegorije i montaže, nemimetičkom strukturom jezika. Tako se u radu tim tehnikama služim kao kolažem - u cjelokupnoj formi slike svi su dijelovi izrazito plošni i neukorijenjeni u prostoru u koji ih smještam, pa osim onih kolažiranih elemenata u tradicionalnom značenju kolaža - ljepljenja printa ili papira u boji na podlogu, na svoje slike gledam kao na megakolaže elemenata koji su porijeklom iz različitih medija i izvorno iz posve nepodudarnih konteksta.

Imam dojam da je u slikarstvu današnjice kombiniranje tehnike jako često među mlađim autorima, te da je na neki način ono nužnost u smislu adekvatnog prikazivanja neke ideje koja progovara o složenom, 4D vremenu u kojem živimo, prepunom suprotnosti, obilja ali i svojevrsnog kaosa koji iz tog istog obilja proizlazi. Tvoje su slike često spoj kombiniranih tehnika, ne koristiš isključivo akvarel, ulje ili neku drugu slikarsku tehniku. Možeš li nešto reći o tehnikama koje najviše voliš koristiti u svojem stvaranju i zašto?

Neovisno o tome služe li se suvremeni slikari tehnologijom današnjice kao alatom ili ju direktno implementiraju u rad, smatram to legitimnim te se slažem da je to odraz vremena u kojem živimo. I s tim ne mislim samo na slikarsku tehnologiju, već i pristup internetu, uporabu kompjuterske grafike i tako dalje...

Neovisno o podlozi, platnu ili papiru, gotovo uvijek kombiniram slikarske i crtaće tehnike – akril, kolaž, ink-jet print transfer i ulje. Od svih bi izdvojila ink-jet print transfer koji je zapravo specifičan za moj rad. Otkrila sam to sasvim slučajno, eksperimentirajući i poigravajući se mogućnostima. Za razliku od tradicionalnog kolaža koji podrazumijeva ljepljenje na površinu, ova mi tehnika omogućuje da na podlogu prenesem (transferiram) samo tintu printa, bez papira.

Reci mi molim te nešto o likovima djece, njihovim pogledima, o vodi s kojom su u kontaktu, u koju su uronjeni, o njihovim jezovitim pogledima i zastavama i rasteriziranom tijelu. Koja je simbolika iza navedenih prikaza?

Polazišna točka mog istraživanja transhistorijski je prostor u kojem djeca, simbol promjene i regeneracije, predstavljaju otuđenog i izgubljenog čovjeka u neprestanoj potrazi za smirajem u kaotičnom svijetu. U opisanim vizijama čovjek je, u odnosu na prostor i predmete u njegovom okruženju bez individualnih specifičnosti, što je naglašeno rasterom koji se doima rasplinutim i neopipljivim. Tako portretirane osobe svedene su na isti nazivnik, a pojam identiteta postavljen u prvi plan. Kao kontrast tome, motivi neljudske prirode, životinje ili predmeti, opisani su precizno. Zastave koje djeca nose predstavljaju njihov poriv da se ipak identificiraju u zajednici, da ostvare pripadnost. Ne činimo li to svi, na ovaj ili onaj način?

Dječji pogledi, koliko god djelovali iskvareno i jezivo, naglašavaju otuđenost čovjeka, kolektivnu zaslijepljenost koju nas uče prihvatiti još od djetinjstva propisanim načinima djelovanja i življenja.

Dodir s vodom uvijek uključuje obnovu; vode rastvaraju, poništavaju, pročišćuju i obnavljaju. Akvatička simbolika prisutna je u religijskim i svjetovnim tradicijama oduvijek. Na taj način povezujem propitivanje samoga sebe, duhovni i intelektualni rast pojedinca, sa poticanjem kvalitete života i neprestanim obnavljanjem znanja i svijesti o vlastitom postojanju.

Likovi životinja, jelena imaju istaknuto mjesto na nekim slikama. Zašto?

Kao što sam spomenula, u jednom sam trenutku poželjela priču o čovjeku (pojedincu ili zajednici) kontrastirati pogledom na svijet prirode. Motivi životinja simboliziraju bogatstvo prirodnog svijeta, čistoću i nevinost, u doslovnom smislu prirodnost. Također označavaju potrebu za povratkom prirodi - prirodnim resursima i organskim, analognim oblicima života. Ponegdje sam prikazala i ptice i vukove, no s vremenom su prevladali motivi jelena i srna.

Neki od tvojih radova su vrlo velikih proporcija, stječem dojam kao da me pokušavaju uvući u svoj svijet i/ili naglasiti bitnost onoga što prikazuju, na neki način djeluju kao prozor u svijet tvoje vizije stvarnosti odnosno kao njegovo zrcalo. Da li velike formate odabireš spontano ili s posebnom namjerom? Jesu slike velikih dimenzija na neki način povezane sa tvojim street art pogledom na stvarnost, namjerom da se posrednije stvori prisutnost umjetničkog pogleda na stvarnost ispred, oko nas i u samim nama?

Velike formate uglavnom biram s namjerom prezentacije u galerijskom prostoru. Načelno ne pristupam odabiru formata slike zbog iskustva slikanja na zidnim površinama, iako moje street art djelovanje dolazi kao šlag na torti. Te mi prilike dopuštaju intervencije u prostoru i rad na vrlo velikim površinama u čemu izrazito uživam, što ne znači da jednaku pažnju ne posvećujem i manjim formatima slika. Moji radovi variraju od minijatura 15x10 cm do velikih formata 210x180 cm.

Istovremeno mi je drago čuti da veći formati promatrača obuzmu na taj način, prizivajući u svijet koji slikam. To je svakako poželjno jer vjerujem da svi bolje reagiramo i lakše se poistovjećujemo s onim što je u realnim dimenzijama.

S te strane je zahvalno intervenirati u javni prostor, učiniti umjetnost dostupnom svima. Ako ništa drugo, radim to s nadom da će oslikavanje ogoljelih fasada ili derutnih prostora nekome uljepšati svakodnevicu. S vremenom možda približiti i demistificirati umjetnički svijet široj populaciji. Sudjelovanjem u projektima poput Muzeja ulične umjetnosti to se svakako potvrdilo.

Da li tvoje slike nastaju spontano, pa njihov smisao u njima iščitavaš, dekodiraš naknadno ili prethodnim sustavnim promišljam neke problematike ili motiva koji te inspiriraju ili kroz međuodnos spontanog rada i razmišljanja? Kako uopće izgleda tvoj kreativni work flow? Što ga potiče, što ga koči?

Sve su slike do njihovog krajnjeg izgleda pomno planirane, iako nisam sklona raditi skice, bar ne onako kako se to od slikara očekuje. Skice ne crtam, već eventualno pripremam u Photoshop-u kolažiranjem inspirativnih elemenata (uglavnom fotografija) u koje ugrađujem te geometrijske grafizme. To uglavnom činim tek nakon što skupim dovoljno bilješki misli i zaključaka na određenu temu što mi uvelike pomaže stvoriti viziju koju kasnije prenosim u sliku.

Nerijetko se nađem u situaciji da se ne mogu određenoj ideji dovoljno posvetiti, pa me u tom smislu koči niz uobičajenih svakodnevnih obaveza... no zato, kada radim, preferiram izolaciju i cjelodnevnu posvećenost radu. Ponekad to ne uključuje samo slikanje i crtanje, nego proces sazrijevanja ideje promišljanjem i istraživanjem. Radim kod kuće pa sam neprestano okružena time, što je u svakom slučaju dobro, no s vremenom postane nezgodno jer zapravo neprestano radim to jest mislim o tome (smijeh). Slikarstvo je samotnjački posao...

Ova je izloba u jednu ruku nastavak izložbe Vizije donjeg svijeta, koja se u Zaboku održala početkom godine. Paniraš li sljedećom izložbom propitivati pitanja koja su okosnica i ove izložbe u PM Galeriji? Kada možemo očekivati neku novu samostalnu ili grupnu izložbu s tvojim radovima?

Sve izložbe koje sam ove godine izvela - „Vizije donjeg svijeta“, „Mjesta moći / S onu stranu zbilje“ i „Unutrašnji prostor svijeta: Limbo/ Kristali vremena“ – na svojstven su način, poput ciklusa, zatvorile postojeću tematsku cjelinu. Ne mogu govoriti o tome

Time ću se nadalje baviti, jer to tek predstoji, samo znam da će mi trebati dosta vremena da rasčistim um i pripremim nove materijale. Iskreno sam uzbuđena i jedva čekam raditi dalje, iako mi za početak treba kratak predah jer je iza mene godina neprestanog napornog rada i izložbi. Zato daljnje planove ne bi definirala – prepustit ću to vremenu, nikad se ne zna...

Kovači sreće svoje (četvrti dio) - Petrin nenakit

Špenadlasti, apstraktni, amorfni oblici metalnog (ne)nakita. Zatim, kristalići nanizani na ziherice, ili pak metalni oblici na kojima kao da su ostali tragovi neke vunene veste koja se kroz njih provukla. Neki su to od detalja na zanimljivom nakitu, koji to je i nije u isto vrijeme a izrađuju ga zaigrane ruke Petre Podnarčuk.

Petrin metalni (ne)nakit mi je se sviđa jer je otkvačen, odvažan u svojoj zaigranosti, jer priča neke zanimljive priče svojim nazivima, a ukupan dojam koji ostavlja je pozitivna energija. Slijedi intervju s Petrom, koji otkriva nešto više o njenom radu, idejama i motivaciji.

Kako si se odlučila baviti izradom nakita u metalu? Što te je njemu najviše privuklo?

Prije osam godina nenadani višak vremena zalutao mi je u svakodnevnicu te ga odlučih ukrotiti. Na nagovor prijateljice upisala sam tečaj izrade nakita od plemenitih kovina. Ubrzo sam se zaljubila u taj slojeviti, tada neznani proces te preuredila kuhinju u priručni atelje, kupila najbolji brener na svijetu i krenula u rušenje i građenje.

Što te najviše motivira i inspirira u oblikovanju nakita?

Proces izrade (ne)nakita je izrazito slojevit, od ideje preko umnih kombinatorika do same realizacije. Sveprisutne su male eksplozije koje dovode do novog, neistraženog, neznanog.

Na to sve dodajte i utjecaj aktualnih životnih priča i situacija i dobivate dinamiku i nepredvidljivost koji vuku na još.

Sam koncept tvojeg nakita koji stoji iza naziva "Ovo nije nakit" sugerira nekonvencionalan pogled na nakitarstvo. Možeš li malo više približiti glavnu ideju koja stoji iza njega?

"OvoNijeNakit" nastaje igrom slučaja i asocijacijama na nakit kakvog sam prije izrađivala, pomalo robusnih oblika i nedorađenih linija. Međutim, tokom vremena on se profilirao, ime je zaživjelo i sada su nerazdvojni.

Sviđa mi se da "ovoNijeNakit" polako postaje nakit prepoznatljive forme i oblika, ne nužno samo s dekorativnom svrhom. Glavni i odgovorni krivac je pak ljubav za stvaranjem i radom, tako da se prsten ili ogrlica zapravo izgube u prijevodu.

U izradi nakita voljela bih "predstaviti" nakit kakav on tek može postati i time bar malo zamagliti znane stereotipe koje vežemo uz nakit. 

Tvoj metalni nakit ponekad upotpunjuješ neobičnim materijalima poput vune. Efekt je sjajan, no ono što me zanima je problem trajnosti mekših elemenata na nakitu? Da li si razmišljala o tome kako takav nakit treba više pažnje tijekom nošenja i pohranjivanja ili ti trajnost nakita uopće nije bitna? Da li je "igranje" s takvim neobičnim spojevima tvoje propitivanje vrijednosti same izdržljivosti kao kvaliteta koje su sadržane u primjerice zlatu i dr. materijalima koji su "izdržljiviji"?

Da, da! No, ta naoko mala filcana grudica i nije tako “mala” - u potpunosti osvježi hladnu strukturu, ali, s druge strane, iziskuje unaprijed dobro pripremljenu metalnu bazu koja će se za nju "brinuti".

Ona izgleda kao dekor na površini, a zapravo čini cjelinu s unutrašnjom strukturom, što omogućuje i nesmetano nošenje i trajnost nakita.

Propitivanja kako funkcionira spoj neklasičnih, mekanih materijala i metala za sada shvaćam samo kao “igre bez granica”, udovoljavanje znatiželji i nezasitnoj mi mašti koja mora okusiti baš sve.

Suvremeni nakit današnjice je u potpunosti jedna velika individualna ekspresija koja ne koristi samo plemenite kovine ili dragocjeno kamenje, već zavidno pleše s plastikom, tkaninom, smolom, organskim materijalima, papirom, polupanim tanjurima, akrilnim bojama, svilom, porculanom, željezom pa čak i s animalnim “dijelovima”.

Tvoj nakit me podsjeća na jedan veliki playground, polje nebrojenih mogućnosti, zaigrani pogled djeteta koje ima neki svoj pogled na stvarnost i koje je usmjereno na stvaranje nekih drugačijih standarda i vrijednosti nakita? Neki tvoji radovi me podsjećaju na vesele i lake konstrukcije mobila ili ilustracije Joana Miroa. Imaš li neke uzore, primjerice u drugim umjetnicima, ne nužno onima koji se bave izradom nakita?

Mislim da trenutačno nemam omiljenog autora, bar ne za kojeg znam.

Povodim se svime doslovno, mislim da ne mogu točno odrediti nit koja me u nekom određenom radu inspirirala. Stalno učim, listam, gledam, upijam i tražim, i to što stvaram vjerujem da je proizvod sinergije svakojakog đumbusa.

No, voljela bih jednog dana iz te hrpice izvući bitne detalje - pročistiti elemente i sagraditi neku ultraturbomegaspektakularnu seriju.

U čemu najviše uživaš u procesu stvaranja nakita, što ti je najveći izazov?

Kada budući objekt i ja u našom neverbalnom svemiru pronađemo zajednički jezik -

genijalno kliknemo, a svijet to prepozna.

Kakav metalni nakit voliš nositi?

Nisam baš pristaša nošenja nakita. Tu i tamo se zakačim na neke svoje Zihe, no to su uvijek one crne i jednostavne. Znam prošetati i neki svoj prsten i tu moja samopromocija doživljava kraj.

Možeš li izdvojiti primjer nekog komada nakita kojeg si izradila a koji ti je najviše prirastao srcu i objasniti zašto?

Nemam ljubimca, svakom se dam 100% i bezuvjetno. Kao ljubav.

Iako, već mjesecima radim jedan prsten inspiriran crnim, mirnim filozofom dubokog pogleda u formi garavog psa. Zove se Rambo. I pravi je heroj. Želim da i prsten bude takav. Miran, skuliran, stabilan i masivan. I nezaboravan.

Što te u najvećoj mjeri ispunjava osjećajem postignuća ili/i zadovoljstva u svojem stvaralačkom radu?

Kada komad usprkos svojim nepravilnim oblicima i nedorečenim linijama tako divno biva u prostoru da se pitamo kako je uopće bilo bez njega.

Postoje li neke neispunjene želje i planovi vezani za izradu nakita?

Uvijek. Želje i planovi u žena. Kao ime nekog svjetskog bestsellera.

Njih nikada dosta! I, fasciniraju me njihova mnogobrojnost i sposobnost kloniranja. A kada tome nadodam činjenicu kako je svijet velik, pitam se kada ću to sve stići.... 

Kovači sreće svoje - (treći dio) Sandrin metalni chic

Ona obožava njegovu podatnost, njegovu reakciju na vatru, kiselinu i patinu. Fascinira je mogućnost oblikovanja iz hladnog i krutog medija- metala. Sandra Zubčić uživa u izradi "...so chic" umjetničkog metalnog nakita. Njezin moderan i ženstven nakit pruža priliku za uživanje u spoju izvrsne izrade, zaokruženih ideja, lijepog i osobnog stila i emocija koje iz njega proviruju. 

 

Sandra Zubčić izrađuje prekrasne komade nakita koji me oduševljavaju ljepotom, svojim "urednim" izgledom, smislenim spojem kompozicija, tekstura, boja i oblika. Njezin rad me privlači zanimljivim idejama koje u svojem realiziranom metalnom obliku izgledaju sjajno, usklađeno, profinjeno... jednostavno šik! S druge strane, u backstageu, daleko od pogleda nekog budućeg vlasnika, prethodi negraciozan proces rada nevidljiv na lijepo oblikovanom metalu. U njemu je utisnuta "nevidljiva" vrijednost teškog procesa rada i strast prema kreativnim izazovima.

Kako si se odlučila baviti izradom nakita u metalu? Što te je njemu najviše privuklo?

Iskreno, moje namjere su bile sasvim drugačije kada sam odlučila krenuti s metalom. Izradom nakita bavim se već nekoliko godina i, kako to obično biva, krenula s jednim medijem, pa drugim. Uglavnom, tražite se, preispitujete svoje interese i mogućnosti. Kod mene je početak bila polimerna glina a za koju su mi bile potrebne metalne osnove različitih od svih onih dostupnih na tržištu. Zato sam odlučila svoje metalne osnove proizvoditi sama.

Ali upoznavši što metal je brzo sam ga prigrlila kao moj primarni, samostalni medij. Zašto?

Obožavam njegovu podatnost, bez obzira što to možda ne izgleda tako na prvu ruku. Obožavam njegovu reakciju na vatru, kiselinu, patinu. Oblikovati nešto iz tako hladnog i krutog medija, još me uvijek fascinira. I što, bez obzira na to koliko želite vladati procesom nastajanja nekog predmeta obradom metala, uvijek ostane onaj mali element iznenađenja na kraju. Osobno, jako volim snažan i robustan nakit a metal mi to omogućuje.

Što te najviše motivira i inspirira u oblikovanju nakita?

Motiviraju me još uvijek neistraženi načini oblikovanja i izražavanja kroz metal. Ne sramim se reći da sam još uvijek na početku tog puta i svaki trenutak u kojem naučim nešto novo izrađujući neki novi komad za mene je veliki poticaj. A inspiracija? Ona je svugdje oko mene. Ponekad se desi i u najneobičnijem trenutku, pa je dobro da su mi papir i olovka uvijek u blizini. Ili, pogled na hrpu odbačenih metalnih dijelova na radnom stolu koji su se baš nekako zgodno posložili. 

 

Gledajući tvoj moderan i ženstven nakit, uživam u spoju izvrsne izrade, zaokružene ideje, lijepog i osobnog stila i emocije koje iz njega proviruju. U tvom nakitu, ponegdje naslućujem inspiriranost elementima nakita drugih kultura. Možeš li opisati svoj osobni doživljaj svojeg metalnog nakita?

Hvala ti lijepa na ovim komplimentima. Uvijek me iznova iznenadi reakcija na moj nakit

jer ga ja tako još uvijek ne doživljavam. Stvaram ono što mi se čini lijepim bez ikakvih

predumišljaja. Još uvijek na njega gledam kao na neki svoj mali uspjeh, savladanu stepenicu u učenju.

Na koji način si naučila izrađivati metalni nakit i kojim se tehnikama služiš?

Krenula sam s polimernom glinom pa se okušala u pletenju alkica, tzv. chainmaille tehnici izrade nakita. I kod jednog i kod drugog na internetu se može pronaći veliki broj odličnih tutorijala po principu „što-kako-sa čime“, pa je to bio i moj način učenja.

Internet nudi odlične on-line upute i za obradu metala ali se nisam usudila na taj način učiti. Tu se ipak radi s vatrom, kiselinama, alatom ... metal ima svoje specifičnosti koje je bolje upoznati uživo uz nekoga tko vam može prenijeti porebno znanje. Zato sam upisala i završila tečaj oblikovanja suvremenog nakita kojeg na Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu vodi Davor Šuk. Tečaj je trajao nekoliko mjeseci, bio podijeljen u 3 stupnja i po mom mišljenju pružio odličnu podlogu za samostalni rad i razvoj dalje. 

 

U svojem se radu s metalom koristim tradicionalnim tehnikama izrade nakita gdje metal

obrađujem iskucavanjem, jetkanjem …patiniram ga … savijam (tzv. fold forming tehnika). Pri tome se koristim ručnim alatom i jedini alat na struju (ipak nešto) je moja mala bušilica/polirka. Sam nakit izrađujem od mesinga, bakra ili srebra ili kombinacijom nekih od njih.

Postoji li nešto u tvom procesu rada što ne voliš ili što te iscrpljuje?

Definitivno je to fotografiranje gotovog nakita u pripremi za objavu na blogu, FB stranici ili u

druge svrhe. Nije direktno vezano uz samu izradu nakita ali je neki logični slijed svega. Izrada nakita je meni u usporedbi s time, igra. Stvarno mi je naporno improviziranim šatorom za fotografiranje uloviti najbolji kut, najbolju boju, najbolji prikaz .. a da sve ne upropastim na kraju. Pa onda slijedi onaj dosadni ali potreban dio odabira najboljih fotki, prilagođavanja … voljela bi da mi to ne oduzima toliko vremena.

U čemu najviše uživaš u procesu stvaranja nakita, što ti je najveći izazov?

Najbolji trenutak mi je kada zalotane dijelove metala očistim i kada se počnu nazirati konačne konture novog para naušnica ili prstena. Tada mogu prvi puta odahnuti :). Najveći izazov mi predstavlja pretakanje skica ili ideja u glavi u metal. Pri tome paziti i na tehničku stranu, da li je nešto izvedivo ili kako nešto izvesti a da se ne nagrdi cjelokupni dojam. 

Koliko je teško stvarati metalni nakit i koliko ti vremena "oduzima"? Kakakv je osjećaj

nositi ono što izradiš ti, a kakav je osjećaj nositi nakit proizašao ispod tuđeg čekića?

Zna biti jako teških trenutaka. Metal obrađujete turpijanjem, čekićanjem ili pak finim obradama koje zahtijevaju mirnu ruku, koncentraciju. Jer, u protivnom, sav dosadašnji trud ode u vjetar. A dok to sve radite ima situacija kada vam dođe da sve ostavite … jer ste već po stoti put isturpijali nokte do kraja ili vam se puknuta pilica zabila u palac ... ili vam se prsti grče od turpijanja tanke metalne trake koje traje već satima a vi ne vidite kraj. Da, s velikom sigurnošću mogu reći da je izrada nakita obradom metala izuzetno težak posao. Fizički je naporan, bučan, prljav ... a da o mirisu kiselina ne govorim.

Vjerujem da se sada može razumjeti kakav je to osjećaj zadovoljstva kada umornim i umrljanim prstima držite novi, sjajni prsten ili narukvicu. Koji onako lijepo oblikovani na prvi pogled ničime ne odaju sate i sate provedene nad radnom klupom. Slično je i s nošenjem nakita jer se dobro sjećam kako je nastao moj vlastiti ili znam prepoznati trud koji se krije u onom tuđem.

Bez obzira na to voljela bi da mi izrada metalnog nakita oduzme i više vremena jer nisam u

mogućnosti boraviti u radionici onoliko često koliko to želim … i koliko ideja imam u skicama. Imam svoj „normalni“ dnevni posao … obitelj … djecu …. i treba to nekako uskladiti. 

 

Koliko ti se je teško odvojiti od nakita kojeg izradiš?

Uh, još uvijek imam velikih problema s tim i morat ću poraditi na tome  Šalim se, vrlo rado

predajem svoj nakit novim vlasnicima. Pogotovo kad im u očima ili u pismenoj komunikaciji samnom prepoznam iskreno oduševljenje. Moram priznati da mi je drago kada osjetim da osoba nosi moj nakit s jednakom pažnjom s kojom sam ga i ja stvarala. Onda znam da sam napravila nešto dobro i da je u dobrim rukama … pa mi je lakše :)..

Možeš li izdvojiti primjer nekog komada nakita kojeg si izradila a koji ti je najviše

prirastao srcu i objasniti zašto?

To je definitivno „Anin prsten“. Ana je moja 12-godišnja kćer koja me jednog dana zamolila da joj izradim prsten s mašnicom. Rekla sam da može, ali da ga mora sama nacrtati i pomagati mi u radioni. I tako je bilo. Čitav je dan strpljivo sjedila uz mene, mjerila, brusila, čistila. I sada ga s ponosom nosi.

Što te u najvećoj mjeri ispunjava osjećajem postignuća ili/i zadovoljstva u svojem

stvaralačkom radu?

Kada sasvim neočekivano moj prsten osvane na stranicama časopisa posvećenog izradi

umjetničkog nakita. Ili kada mi se obrate osobe i kažu kako su naišle na nakit za kojeg su odmah znale da je moj (pa samo žele provjeriti da nisu u krivu). To me posebno veseli. Znači da sam uspijela nakitu dati svoj potpis.

Svoj nakit izlagala si na izložbama, a izrađivala si ga i za potrebe filma. Tvoj je nakit

prisutan i na webu. Koje su prednosti različitih načina prezentiranja nakita široj publici?

Izložbe su idealan način da se vaš rad vidi uživo, da vas se upozna osobno kao autora. Angažmani poput ovog mojega za film, vjerujem da su dobra preporuka za neki sličan projekt u budućnosti. Internet pak pruža bezbroj, uglavnom, besplatnih oblika predstavljanja koji su vrlo zgodno osmišljeni i dizajnirani. To je i način da se povežete s istomišljenicima s ljudima koji dijele jednake ili slične interese. Pomaže vam to u učenju, radu i, na kraju krajeva, u promociji vašeg rada.

Da, različiti oblici predstavljanja vašeg rada definitivno su neophodni da bi vas se uočilo. Imate veće mogućnosti doprijeti do različitih tipova publike. Kroz njih dobivate i određenu povratnu informaciju o vašem radu pa i kritiku.

Postoje li neke neispunjene želje, težnje vezane za izrađivanje nakita?

Jednog bi dana voljela imati radionicu u blizini stana s malim prostorom za galeriju u kojoj bi s vremena na vrijeme održavala nešto kao „dane otvorene radionice“. Svatko tko bi bio

zainteresiran mogao bi ući, opipati metal, poslušati zvukove rada, upoznati se s nazivima alata i sirovina ili se okušati u npr. iskucavanju bakrene narukvice.

A zapravo mi je jedina želja da i dalje mogu svaki slobodan trenutak provesti u radionici i da me još dugo ne napusti osjećaj zadovoljstva pri pogledu na umrljane nokte. No dobro, kakav zgodan alat ili dva također ne bi odbila :).