petak, 27. rujna 2013.

Kovači sreće svoje - (prvi dio) Božica Konstrukcija





Svatko kuje vlastitu sreću, a Božica Bartolac je kuje u svojoj Kovačnici, mjestu gdje svoju kreativnu slobodu izražava stvarajući metalni nakit. Nakit prve kovačice koju predstavljam u ovoj priči iznenađuje i prkosi ustaljenim pogledima na pojam estetike.

Što znači kovanje metalnog nakita kovaču koji uživa u njegovm oblikovanju? Zašto se mnogi vole kititi metalnim nakitom i uživati u njegovom posebnom zvuku, osjećaju na koži i vizualnim efektima? Kovači stvaranjem metalnog nakita osjećaju sreću i zadovoljstvo iz brojnih razloga. Prijenos užarene energije misli, osjećaja i ideja na komadić metala, oblikovanje osobnog doživljaja stvarnosti u komadiću materije koja ima svoja specifična svojstva, samo su neki od njih.

Kreativna sila koja je pronašla svoj izlaz iz unutarnjeg čovjekolikog svijeta i trajno nastanila svoj odraz u komadu oblikovanog metala, jedan je od razloga zašto ja, kao vjerujem i mnogi drugi, volim nositi metalni nakit. Nošenje komada metalnog nakita ne mora nužno biti posljedica želje za stvaranjem određenog estetskog dojma, puko praćenje trenda, popunjavanje "praznog prostora" na ili u nama. Stvaranje metalnog nakita, kao i njegovo nošenje može imati mnoga zanimljivija značenja. Trenutno mi ne pada na pamet ništa drugo što može biti zanimljivije od stvaranja neke svoje osobne priče koju će netko rado nositi na i u sebi.

Volim nositi metalni nakit. Volim njegovo svjedočenje prisutnosti sveprožimajuće hladnoće zime koja svoje postojanje urezuje poput upozorenja na zimogroznu kožu. Volim što mi skreće pozornost na užareni zrak ljetnog neba, koji vlagu sparnog poslijepodneva poput melase obavija oko svojeg metalnog sjaja i oko mene; mojeg vrata, zapešća, prsta, oko zidina ključnih kosti i na padini površine prsa.

Volim metalne naušnice koje mi kao mali ili veliki podsjetnici, viseći s ušnih resica i opterećujući ih svojom težinom, prenose poruku o manje ili više dojmljivoj lakoći ili težini. Volim njihovu relativnu postojanost boje, temperature i zvučnosti. Impresivna mi je nepromjenjiva ljepota vizualnih, taktilnih, zvukovnih efekata koje stvara u igri s prostorom koji ga okružuje.

Metal oblikovan u komad nekog nakita me podsjeća na životni potencijal koji može biti materijaliziran u oblike prepune osobnih značenja. U rukama koje ga žele preoblikovati prema sebi i svojim zamislima može biti manipuliran na načine koje dozvoljava svojim svojstvima. Može biti savijan, greban, dodavan ili oduziman nekim drugim elementima, koji će zajedno činiti neku smislenu cjelinu. Može biti kao i mi, jednostavan u svojoj pojavnosti, reduciran na osnovne oblike ili ispunjen bogatstvom tragova naše duše, oblikovan vještinom naših ruku.


Božica Bartolac jedna je od kovačica metalnog nakita koja me svojim radom inspirira i iznenađuje, potiče na razmišljanje o stvaranju i uživanju u metalnom nakitu. Njezin je metalni nakit jednostavan i složen u isto vrijeme, ovisno o tome čije ga oči gledaju. Slijedi otvaranje prozora u svijet "Kovačnice" kojim vlada znatiželjni i nekonvencionalni kreativni duh kovačice Božice.

Što te najviše motivira i inspirira u oblikovanju tvojeg nakita? 

Najveća motivacija mi je znatiželja da vidim kako ću nešto izvesti, do kojeg riješenja doći. Inspiracija je jako vezana uz tu znatiželju, a dolazi zajedno s nekim inatom, koji me vuče da razradim neku svoju blesavu misao i bacim se u eksperiment. Pa sam tako, dok sam gledala noćnog leptira, baš u trenutku kada sam pomislila da je toliko ružan da nikada ne bi mogao biti inspiracija za neki komad nakita, osmislila malu kolekciju u kombinaciji bakra i mesinga, koju sam nazvala U potrazi za izgubljenom ljepotom noćnog leptira. Drugom sam prilikom, tražeći inspiraciju, baš u trenutku kada sam se izrugivala nekim ustaljenim frazama tipa: Inspiraciju možeš pronaći svugdje, pogledala na svoj radni stol, na kojem je bila jedna velika metalna konstrukcija u koju sam neuredno nabacala žice i cijevi, i shvatila da izgleda kao da je unutra uletio i zaglavio komet. Tada su nastale ukrasne igle i naušnice Kometi. Na jednako blesav način su nastale naušnice Dagnje, jer sam baš htjela napraviti komad nakita posvećen toj krajnje običnoj i neuglednoj školjci. Mislim da nitko tko je skupljao školjke nije skupljao dagnje. Pa sam se ja zainatila i povela borbu protiv šminkerskih školjki, te sam baš na temu dagnji napravila dražesne naušnice. Volim kao temu uzeti nešto svakodnevno iz okoline, nešto pokraj čega ljudi  prolaze, nikada mu nedajući neko estetsko pravo, niti pravo da inspirira, i od toga napraviti predmet kojemu je u njegovoj biti da bude lijep, primijećen, da ukrašava. Iz te ideje je proizašla i kolekcija srebrnog prstenja nazvana Konstrukcije, a inspirirana je napuštenom željezarijom na baušteli.





Gledajući tvoj nakit iza njega se naslućuje duh tvoje osobnosti, sklonost jasnom stilu, okrenuta si prije svega suvremenim rješenjima, minimalističkim formama. Možeš li reći zašto oblikuješ nakit na određen način?

Vau, ovo je veliki kompliment, ali, nisam sigurna da je moj stil jasan, barem ne meni:) Naime, ja još uvijek imam osjećaj da se na veliko tražim, a nadam se da će tako još dugo biti. Moram priznati da kada pričamo o stilu i prepoznatljivosti, da me malo plaši kada netko gleda moj nakit i kaže: Da, to si ti, tu se ne može fulati. Ne zato što sam skromna, već možda baš zato što sam tašta;) Odnosno, volim iznenađivati. I kada si umislim da sam to i uspjela, onda sam jako, jako sretna:)
Minimalizam? Da. Trenutno da. I kolikogod da volim iznenađivati, drago mi je da si to prepoznala. Jer to znači da sam možda i uspjela u realizaciji svog trenutnog koncepta i pogleda na oblikovanje nakita. Trenutno osjećam da mi je veliki izazov izraziti se kroz minimum forme. Jer, kada ti se u glavi roji tisuću i jedna zamisao i niz riješenja, onda se čovjek zagrcne, misli da ih sve treba upotrijebiti i to odmah. I onda u jednom trenutku, kada sve izbaciš, počneš uklanjati višak. A to nije nimalo lako. Očistiti sve, ostaviti samo element ili dva i na taj način pokušati reći sve. Nedavno sam pročitala da nije savršenstvo kada se nema što dodati, već kada se nema što oduzeti. I to mi se jako svidjelo. Barem na način na koji sam ja tu misao shvatila:)
Moja osobnost? Haha! Mislim da je moja osobnost neusporediva s minimalizmom, jer sam uvijek prepre. Prenabrijana, prebrbljava, previše toga želim u malo vremena, možda mi je baš zato taj minimalizam takav izazov u stvaranju nakita. Ono, ako ne možeš oblikovati sebe, oblikuj prsten:D Ali, inat kao osnovni stvaralački princip, da to sam definitivno ja:D Samo čekam dan kada ću se probuditi i odlučiti napraviti naušnice mrkve ili žvakaće gume ili nešto takvo blesavo, čime bih malo promućkala uvriježene predodžbe o inspiraciji i tradicionalni odabir motiva u izradi nakita.


Kako si izučila i kako izučavaš svoj hobistički zanat?

Išla sam na tečaj oblikovanja nakita u Centar za kulturu Pučkog otvorenog učilišta. Voditelj je bio Davor Šuk, čovjek koji je izučio većinu onih koji se danas bave oblikovanjem nakita iz metala, a koji nisu  prošli kroz neku regularnu edukaciju u tom ili sličnom području. I na tomu sam mu beskrajno zahvalna, kao i mnogi drugi, uostalom. Naučiti nekoga da radi s metalom nije nimalo lako. A učiti ga  tako da mu daš šansu za razvoj vlastitog stila, to zaista mogu rijetki. A upravo je u tome Davor fantastičan.
Učim odasvud, najviše kroz postupak pokušaja i pogrešaka, konzultacija s kolegama nakitarima i nešto malo preko interneta. Ali, osnovni recept je raditi i razmišljati o tome što i kako radiš. I provjeravati sam sebe svako malo - kada prođe neko vrijeme pogledati stare radove i sam si znati reći što ti se sviđa, što ne, što je vrijedno dalje razvijati, a što moraš popraviti.  Volim ići i na radionice, osobito na one na kojima se radi sa materijalima koje ne poznajem. To mi stvara fundus informacija i iskustava koje će sigurno jednog dana naći svoju formu i sadržaj. Radionice su također odličan način da se upoznaju ljudi koji razmišljaju drugačije od tebe, a to inspirira i zabavlja.

Postoji li nešto u tvom procesu rada što ti nije milo, što te nervira poput kreativnih blokada, nemogućnosti da neku ideju realiziraš iz bilo kojeg razloga i sl.?

Postoji najgora blokada od svih, a to je nedostatak vremena. I tu se često iznerviram, ali, kada opet krene lupa u radioni, onda kreće i sreća najveća. Zapravo, ne odmah na početku rada, jer to mi isto nije milo, jer svaki put moraš probiti  barijeru i ući u svijet stvaranja. Zvuči kao neka filozofija, ali, zapravo se radi o psihološkom procesu s kojim se svi susrećemo, a koji mnogi nikada ne prođu, barem ne kada se radi o poslu koji "ne moraš raditi". Znaš ono kada ljudi počnu nešto raditi, kao iz vlastitog gušta, pa čim naiđu na prvu prepreku kažu: Ma neda mi se s time sada zafrkavati. Ući u svijet stvaranja znači biti uporan i koncentriran do maksimuma. I svaki dan treba ponovno ući u to stanje. A taj početak je upravo najneugodniji. Ali tješi to da taj osjećaj počinjem prihvaćati kao normalan dio procesa stvaranja i kada ga prolazim, osjećam se na neki način sigurno, jer znam da sam na pravom putu.  


U čemu najviše uživaš u procesu stvaranja nakita, što ti je najveći izazov?

Najveći izazov mi je napraviti nešto bolje od onog što sam zamislila. Razraditi ideju u hodu, usavršiti je i na kraju imati gotov komad nakita za koji si mogu reći: Danas si puno toga otkrila. Isto tako, uživam kada imam neku ideju i moram razmisliti kako da to realiziram, ali da nikoga ne pitam i da ne škicam tutoriale. Jer samo tako daješ onaj najbolji dio sebe. Naravno, uvijek me odušavljava kada me netko iznenadi svojim riješenjem, ali mi je drago imati i nešto čime mogu uzvratiti jednakom vrijednošću.


Koliko je teško stvarati metalni nakit i koliko ti vremena "oduzima"?

Izrada nakita iz metala oduzima jako puno vremena. Ali, izrada bilo čega u čemu želiš biti dobar i konstantno se poboljšavati, uvijek oduzima puno vremena. Što se tiče nekog minimuma, shvatila sam da ne treba ulaziti u radionu ako nemaš više od pet sati vremena za prepustiti se. Jer, kada se forsiraš da u kratkom vremenu napraviš puno, jedino što napraviš je puno grešaka. Kod izrade nakita iz metala većina postupaka ima svoje određeno trajanje i to se ne može požuriti. Čiščenje oskidiranog metala u kiselini ima svoje trajanje, nema smisla vaditi iz kiseline neočišćen metal, turpijati i piliti treba pažljivo, jer ako pretjeraš, za rezultat dobiješ neuredan komad nakita koji možeš staviti na hrpu za reciklažu. A to su samo dva, od čitavog niza sličnih primjera. Također, ne treba zaboraviti da izrada nakita nije samo fizički proces, već da je tu puno vremena i truda uloženo razradu i usavršavanje same ideje, bez čega nema kvalitetne realizacije. 



Kakakv je osjećaj nositi ono što izradiš ti, a kakav je osjećaj nositi nakit proizašao ispod tuđeg čekića?

Nošenje nakita? Hm...otkako sam počela raditi nakit, jako ga rijetko nosim...Često me pitaju zašto ne nosim svoj nakit. Teško je na to pitanje odgovoriti, ali, odgovor najbliži istini bi bio taj da, kada završim neki komad, za mene je ta priča gotova. Tu sam se istrošila, i želim ići dalje. Razmišljati o nečem novom, drugačijem. A ako bih nosila svoj nakit, onda bi me on na neki način sputavao da napustim jedan proces, stanje, period i krenem u novi. Isto tako, kada radiš nakit u mediju poput ovoga, gdje ima niz različitih alata s kojima moraš pažljivo rukovati, nekako ti postane navika da ne nosiš nakit, kao da uvijek želiš biti spreman baciti se na posao:) No, jako me veseli staviti nešto u funkciju nakita. Tako sam jednom "posudila" par elektrodi koje sam nosila par dana, svaki put na drugačiji način. A ono što sam osmislila još čeka na papiru svoje vrijeme:) Svjesna sam da ljudi očekuju da nosim svoj nakit, dosta razmišljam o tome, tako da se možda i to jednom promijeni, ali, pod mojim uvjetima:)

Da li bi jednog dana voljela živjeti isključivo od izrade nakita? Možeš li na neki način opisati razliku stvaranja nakita za sebe iz čistog užitka i stvaranja nakita kojeg namjeravaš prodati?

Bilo bi divno jednoga dana živjeti od izrade nakita. Ali, to me u ovom trenutku i malo plaši, jer se ne bih voljela naći u poziciji da moram raditi bilo kakav nakit. Zato se i ne vidim kao netko tko živi isključivo od same izrade nakita, već možda više kao netko tko bi mogao živjeti radeći u više različitih područja koji su vezani uz nakit, ne nužno se vezujući samo uz izradu. I u ovom trenutku ne radim samo nakit, već sudjelujem u osmišljavanju i organizaciji izložbi te približavanju suvremenog nakita našoj publici. Uglavnom, mogućnost posvećivanja nakitu vidim kao niz srodnih elemenata koji bi zaokupljali moju pažnju.
Nikada nisam napravila komad nakita samo za prodaju. Ne znam kako se to radi. Mislim da je besmisleno raditi nakit za prodaju, radiš ga iz gušta, bilo po vlastitom šmeku ili zamišljajući idealnu osobu za određeni komad nakita. I to funkcionira. To jedino ima smisla. I to jedino vrijedi. A kupac...on će doći. Neki komadi čekaju duže, neki se prodaju odmah. Još uvijek ne znam ima li nekog pravila pri tome. No, kada ne radiš u serijama tj. kada ne radiš puno ponavljanja, onda to i nije važno. Važno je da se krećeš, mijenjaš i iznenađuješ. Jer tako se razvija kvalitetna publika, a s time dolaze i kupci koji znaju prepoznati vrijednost onoga što stvaraš i zašto stvaraš.


Koliko ti se je teško odvojiti od nakita kojeg izradiš?

Pa malo je teško, priznajem. Lažem, užasno mi je teško:) Pogotovo kada je friško. I onda kada ga osoba proba, i tako joj dobro stoji, onda postanem jako ljubomorna. I onda se jako zainatim i odlučim da moram napraviti još bolji komad nakita:) I tako u krug:D Čudan je to način za biti sretan, ali taj paradoks je totalno održiv!



Možeš li izdvojiti primjer nekog komada nakita kojeg si izradila a koji ti je najviše prirastao srcu i objasniti zašto?

Imam. To je jedan od mojih prvih radova, broš koji sam izradila na radionici Davora Šuka, a koji predstavlja stari kotač. Drag mi je zato što sam se tada usudila po prvi put napravit komad nakita inspiriran nečim što baš  i nije reprezentativan primjerak ljepote i motiva za ukrašavanje. I dan danas kada ga uzmem, osjetim taj prkos:) 



Član si Kluba Prijatelja Nakita. Da li u druženjima članova kluba razmjenjujete svoje ideje na neki posredniji način. Da li primjerice, poput članova rock benda zapičite u neku "garažu" gdje zajednički"svirate" po metalu sa svojim alatom? Kako izgledaju vaša druženja, gdje i koliko često se okupljate?

Na druženjima uvijek razmijenjujemo iskustva i to je ono zbog čega je Klub zaista poseban. Jer, poznato je da su zlatari škrto čuvali svoje majstorske tajne. A mi radimo upravo suprotno i to je fantastično. Zna se dogoditi da se manji broj natiska u nečiju radionu, ali, s obzirom da dosta nas po pitanju radione na neki način improvizira, ne radimo to toliko često i u tako velikom broju koliko bismo htjeli. Ali, jednom kada dobijemo vlastiti prostor, tih jam sessiona će sigurno biti puno više:) Za sada se okupljamo jednom tjedno, četvrtkom od 18 sati u Klovićevim dvorima. Ovisno o tome što spremamo, periodi okupljanja znaju biti više ili manje radno intenzivni.

Svoj nakit izlagala si na izložbama. Koja izložba ti je bila najdraža i zašto? Što ti donosi predstavljanje tvojeg rada široj publici?

Do sada sam izlagala na tri izložbe, pa mi je teško reći koja mi je najdraža. Mali svjedoci privatnih prostora mi je draga jer je bila prva, Vizija crvene niti mi je draga jer mi je to bila prva izložba u kojoj sam sudjelovala i u samoj pripremi izložbe i to s kolegama iz Kluba, a sudjelovanje na Minijaturama me je veselilo jer mi je to bila prva žirirana izložba i prva izložba koja nije bila vezana samo uz nakit. Također, ona mi je draga jer sam za nju morala razmišljati o nakitu kao o skulpturi, što je zaista vrijedno iskustvo.

Postoje li neke neispunjene želje, težnje vezane za izrađivanje nakita?

Da, puno njih, a kada se ispune, imam još puno njih spremnih. I želim da tako uvijek bude:)


četvrtak, 19. rujna 2013.

Snovolovka Gretinog ateliera




Kakav život želimo živjeti? Koje misli i osjećaje želimo pretvarati u osobnu stvarnost, potom i u stvarnost onih koji su s nama u doticaju? U našem najintimnijem centru, našem srcu, duši, što je to što nas zaista ispunjava osjećajima sreće i zadovoljstva? Što je to što nas pokreće, gradi, širi prostor percepcije u nama, rasteže osmjeh na našem licu, grije nam nutrinu, ispunjva nas osjećajem da smo tamo gdje trebamo biti?


Zašto mi je pogled skrenuo na tu "običnu" stupnjevito-plavo pofarbanu dasku na kojoj zagasito-crvenom bojom piše Atelier u Ulici Braće Vidulića na broju 41, u Malom Lošinju? Namamila me je kao moljca na svijetlo :)! U potrazi za lijepim, toplim, osobnim, pozitivnim daškom umjetnosti skrenula sam s tipično turističke pravocrtne rute tipa "drito na rivu". Bolje sam se zagledala u najobičniju fasadu na kojoj je atelier čuvala jedna suncem okupana sasvim neobična maca. Baš kao svaka prava domaća mačka i ova je imala sva obilježja mačjeg klana, djelovala je mačkasto, samodostatno, ljupko. No to nije bilo ono što me je privuklo u prostor čija vrata čuva. Prije je to postigla njena prekrasna drvenkasta tekstura, plava od glave do pete kao da je u lovu za Jerryjem upala u kantu punu indigo boje u kojoj se namače hrpa tekstila spremnog za daljnju obradu. Iz te priče, na prvi pogled maca je izvukla deblji kraj, ali s obzirom koliko je mene razveselila i koliko će, uvjerena sam, uveseljavati druge, mislim da je ispala baš onakva kakva treba biti.


Što da kažem više? Promolivši glavu u njezin atelje, čudnovati i snoviti svijet pulsko-lošinjske umjetnice Grete Catele ispunio me je Apsolutnom radošću. Možda zvuči klišejasto i pretjerano oduševljeno, možda je i uvod u priču o mojem osobnom doživljaju Gretinog umjetničkog svijeta malo čunga-lungasto predugačak. No, kako bih stala u svoju obranu, probat ću eventualno pretjerivanje u izražavanju opravdati osjećajima koje je Gretin rad u meni probudio- osjećaj radosti, sreće, ushita, topline. Osjećaje koje mogu usporediti s onim koje bi vjerovatno pobudio jedan možda nekoć stvaran ili pak imaginarni scenarij koji bi postao stvarnost- poskrivečko zavlačenje ruku u vitrinu s bombonjerom "za ići u goste", šuškanje njenih fensi zlatnih papirića koje odmataju inače nevine ruke moje malenkosti i preplavljenost čoko-milinom zabranjenog "voća"; nošenje roze boje od glave do pete na hladan zimski dan; slušanje Tajči mjuze nakon vrtića na starom tatinom gramafonu; igranje gumi-gumija u omiljenom parkiću; hruskanje kikirikija presvučenog u debelo odjelo karamele u čoko-kekso-sneku i pijenje sokića iz mini tetrapaka na slamku na prekrasan proljetni dan nakon što sam dobila 5+ iz školskog sastavka o tome što želim biti kad odrastem; skakanje u novim tenesicama između loptica skočkica koje se odbijaju svugdje ponaokolo; slavljenje ročkasa u društvu dvije naj-frendice iz osnovnjaka; prisjećanje na činjenicu da me nakon kišnog i hladnog jesenskog dana provedenog u školi doma čeka mama s mirišljavim jabukama s cimetom koje se puše u pećnici i cvrlje pjevajući "zgrabi me promrzlim prstima, rastopi me gladnim ustima"; slušnje snježne tišine na vrhu snjegom zametenog brda kod bake na selu dok kristalići snijega nježno sipe, stvarajući prozirne biserčiće na prugastoj vunenoj kapici i vrhu nezinog raskošnog i šarenog debelog cofleka; sjećanje na toplinu u srcu dok me baka u kuhinjici, pokraj peći na drva, čeka s velikom toplom šalicom domaćeg čaja od nevena i majčine dušice koji su ukrašavali njezin ljetni vrt. Itd.


Mogla bih nabrajati do preksutra sve lijepe osjećaje, misli i nizati slobodne asocijacije koje u meni budi rad zaigranih ruku mlade umjetnice Grete Catele. Osim što sam željela podijeliti svoje oduševljenje njezinim dijelima, htjela bih malo konkretnije približiti nju, njezin umjetnički svijet i njezina djela. Osim zavirivanja u fotogaleriju s njezinim prekrasnim radovima predlažem vam da pročitate intervju s umjetnicom.


---------------

Reci mi Greta molim te kako nastaju tvoja dijela, što ih inspirira?

Mislim da bi najtočnije bilo kada bi rekla da moja dijela nastaju svakodnevno. Ipak, možda najviše dok šetam sama sa svojim psom ili sjedim uz more i gledam daljinu i slušam tišinu, zvuk valova... Tada se u meni događaju neopisivi osjećaji. Dolazi neki osjećaj mira ili pak nemira koji sa sobom nosi misli ispunjene daljinom, pitanja; što postoji iza svega, kuda putuju oni brodovi, danas su tu, a sutra, a more tako duboko, beskrajno, kakve tajne skriva...


Pročitala sam na jednom mjestu na webu da inspiraciju za djela pronalaziš u djetinjstvu, prošlosti, davnim vremenima... Čini mi se da taj prekrasan, rekla bih savršen, jako lijep, nježan i osjećajan svijet tvojih sjećanja i imaginacije nedostaje u svakodnevnom životu, koji je okrenut prizemnim potrebama i interesima, egzistencijalnim problemima koji osobe otuđuju od njihovih istinskih potreba i skladnih odnosa sa sobom, drugima i svijetom općenito. Da li te i u kojoj mjeri inspirira sadašnjost, neki njezini momenti, pojave, ljudi?



Današnje vrijeme, svakodnevni život, ljudi u njemu, kad izađem na ulicu osjećam kao da se izgubim u nekom kaosu. Svi jure, žure negdje, pričaju na mobitele, traže nešto, ali što to zapravo ni sami ne znaju. Toliko puta u mnoštvu ljudi, ja se osjećam sama. Moje misli otputuju na neko mirno, daleko mjesto. No ipak postoje momenti u svakome danu koje poželim stisnuti u šaku i zadržati u sebi zauvijek. Trenutak jeseni, kada lišće pleše na vjetru prije nego legne na tlo, bljesak sunca na moru, kao listići zlata koji svjetlucaju... Toliko ima ljepote oko nas, samo ako malo zastanemo i pogledamo oko sebe.




Zašto biraš kao medij u svojem radu drvo? Koje materijale i likovne tehnike koristiš za svoje sliko-skulpture i koje su ti najdraže?

Drvo biram jer je toplo, nježno. Naplavljeno drvo od kojeg radim gotovo sva svoja dijela biram jer je ono za mene posebno, poetično, drvo kojeg je more svojim "rukama" obradilo, drvo koje ima svoju priču. Putovalo je dugo da ga ja na nekoj plaži pronađem, odnesem kući i udahnem mu novi život. Što se tiče drva kao materijala za moj rad, tu stvarno postoji cijela priča.
Oduvijek se osjećam jako povezna s morem. Ponekad mislim da je more učinilo od mene ovakvu sanjarsku osobu kakva jesam... a kroz ta stara, odbačena drva ja dio tog sanjarskog svijeta mogu približiti svim ljudima.
Ne želim stvarati neku umjetnost o kojoj će pojedinci moći filozofirati, a neki ništa neće razumjeti. Ja želim stvoriti svoju umjetnost, a to znači da želim svoj život, svoja najljepša sjećanja, svoju radost zaustaviti na tren u svojim radovima.

Uz stvaranje svojih umjetničkih djela baviš se i predavanjem vezanim za umjetnost. Postoji li za tebe život izvan umjetnosti? Što radiš kada se ne baviš umjetnošću? Kako si odlučila baviti se ovime čime se baviš? Koje je tvoje formalno umjetničko obrazovanje?

Za mene ne postoji život izvan umjetnosti. Ne smatram da je umjetnost ili rad na nekom radu posao u klasičnom smislu riječi, jer onda bi to bio posao od 24 sata dnevno. Ja ako ne radim na nekom radu, onda smišljam ideje za neki novi. Obožavam raditi ovo što radim. Osjećam da mi to daje neki smisao, gledam na stvari iz druge perspektive, promišljam o svijetu, o stvarima koje me okružuju. To nije posao, to sam ja. Mislim da zaista nisam ja ta koja se odlučila baviti ovim, već je to nešto što je oduvijek bilo u meni.
Moj je izbor sljedio srce, nakon osnovne škole upisala sam srednju školu primijenjenih umjetnosti i dizajna, koju sam završila kao kiparska dizajnerica, a potom je odmah usljedila akademija primijenjenih umjetnosti koju sam završila kao profesorica likovne kulture.

U jednom sam intervjuu pročitala da ti je jedna od najdražih izložbi bila ona Marca Chagalla. Zašto? Možeš li podjeliti svoje misli vezane za još neke umjetnike koje cijeniš, voliš, koji te intrigiraju, inspiriraju i sl.?

Izložba Marca Chagalla bila mi je zaista posebna. Volim njegov rad, a naći se uživo među njegovim djelima neopisiv je osjećaj. Njegove su slike nekako sjetne, prožete jakim osjećajem, pomalo nadrealističke, pričaju neku priču koju svatko može pročitati kako želi, ali samo umjetnik zna kako ona zapravo ide. Jednostavno predivno!
Naravno tu je i Van Gogh i njegov ekspresionizam, ti brzi, nemirni potezi kista, debeli nanosi boje, svako platno kao da je premalo za energiju koja vrišti sa slike. Pomalo je teško izdvojiti nekog umjetnika, jer svaki je uveo nešto svoje, neku novinu koja je ostala inspiracija umjetnicima do današnjih dana.

Lijepa u svojoj jednostavnosti mi je tvoja poruka "slijedi svoje srce". Zašto baš srce a ne razum ili nešto treće?

Kada nas vodi samo razum, obuhvaćamo situaciju oko nas racionalno, realno, razmišljajući o situacijama i monolozima pokušavamo predvidjeti svoje i tuđe reakcije, testiramo sve moguće opcije, biramo lakše puteve, a zaboravljamo da su naši osjećaji smješteni u grudima. U našem malom srcu sve počinje. Svaki osjećaj. Tu stanuju toplina, ljubav i mir, ali i tuga i bol. Ne možemo uvijek biti sretni, i tuga nas oblikuje. Mislim da bismo trebali biti u kontaktu s onim što zaista osjećamo, kako bi mogli pronaći svoj put i ići prema onom što nas stvarno čini sretnima.


Koliko ti je bitno imati svoj atelje, prostor u kojemu radiš i izlažeš svoja djela? Kako je došlo do njegovog nedavnog otvaranja u Malom Lošinju? Nakon 14. rujna atelje zatvara svoja vrata. Kakvi su ti daljnji planovi vazani za izlaganje tvojih radova, gdje ćemo ih moći vidjeti?

Ovo je prva godina da sam otvorila svoj vlastiti atelje u kućici moje najdraže none u kojoj sada živim ja. Presretna sam radi toga! To je bio moj san. Imati jedan mali prostorčić u kojem će moji radovi dobiti svoje mjesto, biti svi na okupu i stavljati osmijeh na lice ljudima koji ih dođu vidjeti. Sada, kako se polako približava jesen, atelje se zatvara, kako bi ja, polako mogla realizirati sve nove ideje, jer volim da se svakom radu posvetim kao da je prvi kojeg stvaram. Zimi se moji radovi mogu pronaći u nekim galerijama u Puli i Rijeci, a uskoro možda i u Zagrebu.

Primjetila sam da dosta izlažeš na handmade festivalima, no tvoji radovi bili su izloženi i na izložbama. Možeš li prenjeti djelić svojih dojmova vezanih za jedan i drugi vid izlaganja radova?

Pa i jedno i drugo ima svojih čari. Na handmade festivalima upoznate puno ljudi, raznih kreativaca, razmijenite ideje, to je ukratko doza kreativnosti na jednom mjestu. Mislim da bi takvi festivali trebali biti češći.
Izložbe su drugačije, ali osjećaj je divan. Izložbu duže spremam, pokušavam stvoriti neku svoju priču, da radovi prate jedan drugog, a kada sve to vidite postavljeno u jednom prostoru pod reflektorima, jedan rad do drugog, e tada se osjećam potpuno, kao da sam uspjela napraviti svoju vlastitu bajku koju mogu predstaviti ljudima. Kao da time mogu reći, život može biti san!

Što misliš o prezentaciji umjetnosti općenito preko weba?

Mislim da se danas previše toga stavlja na internet, nisam baš pobornik toga. Ima puno ljudi koji nemaju vlastite ideje pa gledaju fotografije tuđih radova i kopiraju u komercijalne svrhe, Nažalost, danas isto tako ako nisi na internetu, kao da te nema uopće, ali mislim da onaj tko želi doći do tebe pronaći će način da te nađe bilo kako.


Da li ti je teško odvojiti se od rada koji prodaješ?

Jako, jako mi je teško odvojiti se od rada koji mora ići dalje. Stvarno je. Svaki rad je prilično intiman, u svakog unesem dio sebe, dio mojih sjećanja, osjećaja, svaki ima svoju priču... Zato mi je još više drago što sada u svom ateljeu mogu upoznati osobu koja ga kupuje, pa promatram kako se netko odluči uzeti baš taj ili onaj drugi, kao da se pomalo zaljubi u njega, podsjeti ga na nešto i to mi olakšava prodaju. Kada znam da moj rad odlazi u neki topli dom, dragih ljudi. Tada osjećam mir.

Za sada si izlagala, ako se ne varam, u Istri i u Malom Lošinju. Da li će i šira hrvatska publika imati priliku upoznati se s tvojim radom na nekoj izložbi, primjerice u Zagrebu?

Do sada sam se kroz izložbe imala priliku predstaviti Istri i Primorju, a nadam se da ću krajem ove ili kroz sljedeću godinu moći i Zagreb upoznati sa svojim radom.

Mislim da bi se tvoji radovi osim na zidovima kuća i stanova jako lijepo uklopili i na zidovima vrtića, škola, igraonica, na trgovima, ulicama, na dječjim odjelima bolnica, u dječjim domovima, u knjižnicama, u izlozima knižara, kao scenografija na kazališnim daskama i sl. Što misliš o ideji da umjetnost bude više djelom svakodnevnog života, prostora kojima se krećemo? Na kojim mjestima bi se, po tvojem mišljenju, tvoji radovi najbolje uklapali i koliko ti je uopće bitno gdje svoj novi dom nalaze tvoja kupljena djela?



Svakako bi umjetnost trebala više biti dio našeg svakodnevnog života. Pa ona čini život ljepšim.
Mislim da bi se moji radovi jako dobro uklopili u navedenim mjestima. I kao što sam već rekla jako mi je bitno da pronađu neki dragi dom, jer stvoreni su da odvedu ljude, bar na tren, u neke ljepše dane.

I za kraj, postoje li neke neispunjene želje glede tvojeg umjetničkog stvaranja?

Želje uvijek postoje. Na nama je da ih pokušamo ispuniti sami sebi. To nas vodi svakoga dana naprijed.



petak, 26. srpnja 2013.

Tomaž Pandur - Copy / paste dječaci




Je li je moguć spoj teatra i likovnosti i kako oni međusobno utječu jedan na drugi? Što ih spaja a što razdvaja? Što umjetnik redateljskog kova želi postići svojim likovnim izražavanjem? Što njegov rad govori o njegovom redateljskom pogledu, a što o likovnom? Što to govori o novoj generaciji umjetnika i vremenu u kojem stvaraju?- To su neka od pitanja koja se otvaraju izložbom poznatog slovenskog redatelja Tomaža Pandura, koja nosi naziv Dječaci.


U središtu izložbe nalaze se slike Tomaža Pandura, na koje se tematski veže video instalacija Dorijana Kolundžije koja je ispunjena pokretnim slikama iz predstave "Medeja". Na samom otvaranju izložbe održan je i performans "Zlatno runo" iz istoimene predstave u Pandurovoj režiji. Iz navedenog je vidljiva jasna simbioza teatra i likovnosti koju je u Laubi moguće vidjeti do rujna ove godine.



Centralni dio izložbe prezentiran je u obliku labirinta od panoa na kojima je izloženo tridesetak slika velikog formata. Sadržaj prvog i većeg dijela labirinta čine slike koje prikazuju dječake koji su sami ili u društvu uronjeni u vodu. Položaj njihovih tjela prikazuje levitiranje, propinjanje, zgrčenost u fetalnom položaju ili neki slobodan položaj oslobođen pokreta. Voda može simbolizirati prostor bezgranične slobode i podsvjesti, a uronjenost likova u nju može oslikavati mjesto i osjećaje suvremenog čovjeka. Čovjek je slobodan od rođenja, ima slobodnu volju, ali u današnjem vremenu brojnih informacija i mogućnosti njegova moć slobodnog izbora se smanjuje jer je sve teže donjeti odluku, opredjeliti se i pronaći stvarni smisao, pronaći bit. Tako se zapravo na današnje vrijeme slobode može gledati kao na vrijeme neslobode, pa sloboda postaje njezina suprotnost. Koja je posljedica navedenog za suvremenog čovjeka?




Pandurove slike podcrtavaju osjećaj izgubljenosti, nevezanosti za konktetno. "Slobodna" stvarnost koju može reprezentirati voda postaje "more mogućnosti" a čovjek koji je uronjen u njega u njemu se osjeća izgubljeno- pa levitira, u njemu osjeća bremenitost potrebe da se pronađe- pa se propinje, ili bježi u san- u fetalni položaj koji nudi prividnu sigurnost i naslućuje potisnutu želju za vraćanjem u skučenost majčine utrobe koja nudi stvarnu sigurnost.


Navedene slike su realizirane kombinacijom printova kadrova iz Kolundžijinog video rada, preko kojih je Pandur nanjeo slojeve akrila. Široki potezi boje kreću se unutar okvira plave, bijele i crne boje, koji printove pretvaraju u sugestibilne slike. Kao da se određenost i realističnost koju nudi fotografija ili zamrznuti kadrovi video rada ponovno redefiniraju nanosima boje, pokušavajući istaknuti emociju, iluziju, bit. U tom smislu, vidim vrijednost Pandurovog rada. Njegove slike same po sebi, u formalnom smislu ne predstavljaju neko impresivno djelo koje zadivljuje likovnim umjećem, jer ono nije vidljivo. Kako njegova prezentacija vjerovatno i nije poanta priče Pandurovih dječaka, smisao izložbe pronalazim u onome što njegovi dječaci reprezentiraju.


Labirint koji čine slike dječaka završava slikom velikog formata koja podsjeća na školsku ploču. Na njoj je prikazan kaos fragmenata- kaos sačinjen od riječi i brojeva ispisanih kredom, bijelih tragova boje koji sjeku crnilo ploče i zaljepljenih dijelova Caravaggiovih slika. Nestajanje u prostoru slobode koji prikazuje prvi dio izložbe kao da završava u kaosu mogućnosti, informacija i emocija. Preko puta te velike slike koja kao da prikazuje defragmentiranu stvarnost u kojoj je cijelovitost izgubljena u kaosu, nalaze se dvije velike crne "ploče" koje kao da pružaju mogućnost stvaranja dodatnog značenja- stvaranja smisla i izvođenja biti iz kaotičnog prikaza s druge stane zrcala.






















"Što je bilo prvo, kokoš ili jaje"- pitanje je koje bi se moglo preformulirati u pitanje da li je kokoš jaje? Ili, da li je bit kokoši kokoš ili jaje? Da li je stvarnost iluzija? Da li je bit stvarnosti stvarnost ili iluzija? Da li teatar može biti slika? Izložba oslikava mogućnosti današnjeg vremena novih medija i novih mogućnosti, što samo po sebi predstavlja prostor slobode. No možda je ključan dio izložbe pitanje smislenosti takve slobode i njezine stvarne vrijednosti. Opipljiva realnost svoj najbolji iskaz možda najbolje može pronaći u teatru koji se odvija ovdje i sada, u realnom vremenu. Njegova trodimenzionalnost i ograničena mogućnost reprodukcije čini ga u jednu ruku jedinstvenim i neponovljivim iskustvom. Takva relanost može se doimati "neuhvatljivom", pa drugi vidovi umjetnosti poput videa, potom fotografije i na kraju slike, mogu upotpuniti teatar, njegov realizam ali i iluzionizam. Smisao takve stvarnosti pa onda i Pandurove izložbe postaje propitivanje granica medija i istraživanje najboljeg načina za prijenos biti tj. emocije.

Je li moguć spoj teatra i likovnosti i kako oni međusobno utječu jedan na drugi? Što ih spaja a što razdvaja? Što umjetnik redateljskog kova želi postići svojim likovnim izražavanjem? Što njegov rad govori o njegovom redateljskom pogledu, a što o likovnom? Što to govori o novoj generaciji umjetnika i vremenu u kojem stvaraju?- To su neka od pitanja koja se otvaraju izložbom poznatog slovenskog redatelja Tomaža Pandura, koja nosi naziv Dječaci. - See more at: http://www.transmeet.tv/tomaz-pandur-copypaste-djecaci/#sthash.e8HmwYbF.dpuf
Je li moguć spoj teatra i likovnosti i kako oni međusobno utječu jedan na drugi? Što ih spaja a što razdvaja? Što umjetnik redateljskog kova želi postići svojim likovnim izražavanjem? Što njegov rad govori o njegovom redateljskom pogledu, a što o likovnom? Što to govori o novoj generaciji umjetnika i vremenu u kojem stvaraju?- To su neka od pitanja koja se otvaraju izložbom poznatog slovenskog redatelja Tomaža Pandura, koja nosi naziv Dječaci. - See more at: http://www.transmeet.tv/tomaz-pandur-copypaste-djecaci/#sthash.6vcwBzqK.dpuf

utorak, 2. srpnja 2013.

Picasso u Zagrebu - Mašta koja je radila svašta




Nadrealno dugački redovi pred Klovićevim dvorima na zagrebačkom Gornjem gradu na otvaranju izložbe Pabla Picassa daju naslutiti da postoji glad za umjetnošću i prestižem koji posjetitelji galerija žele utažiti. U kojoj mjeri je riječ o gladi za umjetničkim ostvarenjima a u kojoj mjeri o proždrljivosti zadovoljenja potrebe ega mislim da nema prevelike potrebe debatirati. Ne pamtim kada je zadnji put neka izložba pobudila toliki interes javnosti. Ono što me još više iznenađuje nije toliko društveni kontekst u kojem se rađa takav interes, niti zašto baš Picasso, nego sumanuta potreba da se odmah i sada, dakle na samom otvorenju, “uživa” u djelima velikog umjetnika. Kojeg, ruku na srce, malo tko razumije.




No dobro, možda sam ja propustila neki ekstatičko-nezaboravni doživljaj koji nudi dobitna kombinacija disanja na škrge, znojnog “rukovanja” ramenima, splet ekstravagantnih parfema i prizemnijih tjelesnih mirisa, dok mi oči uživaju u unašanju u dubinu začudnih umjetničkih dijela. Konzumiranje umjetnosti očito nikada nije bilo na većoj cijeni. Doduše mogući razlog gužvama uoči otvorenja je i besplatan ulaz, no za većinu nadobudnih posjetioca nekako sumnjam da je to slučaj.



Izložba djela Pabla Picassa iz pariškog Muzeja Picasso u Klovićevim dvorima rezultat je putujuće izložbe, koja je posjetila Aziju, Australiju, SAD, Bliski Istok i Europu. Izložba na kojoj su izložene njegove slike, skulpture i fotografije iz umjetničkog i privatnog života, nudi uvid u razmjere Picassovog talenta, njegovu stilsku raznolikost, kontekst vremena u kojem je stvarao i u njegove umjetničke preokupacije. Nudi priliku da se sagleda u čemu je njegov značaj za razvoj suvremene umjetnosti.




 Izložba je postavljena kronološki, dajući uvid u razvojne periode ovog umjetnika od tinejdžerskog doba pa sve do smrti. Između slike s početka izložbe “Bosonoge djevojčice” koja je nastala u maniri tradicionalnog slikarstva pa do njegove posljednje ekspresivne slike “Nedjelja” koju je završio prije smrti, prikazan je presjek raznih stilskih perioda; plavog i ružičastog razdoblja, protokubizma i sintetičkog kubizma, faze Afričkih utjecaja, klasičnog razdoblja, nadrealističke faze pa sve do njegovih kasnijih radova.



Dodatna zanimljivost izložbe sadržana je u činjenici da svakome od nas, manjem ili većem poznavaocu Picassa, ujedno daje mogućnost da vlastitim asocijativnim krivudanjima pronađemo neki naš osobni smisao i pogled na njegova djela. A taj je prostor slobode upravo ono što je, između ostaloga, Picasso ostavio čovječanstvu.


U svakom slučaju propustiti pogledati ili bar promisliti o fenomenu Picassa bila bi šteta, budući da se za rijetko kojeg umjetnika modernog doba može reći da je pobudio gotovo bezvremenski
interes javnosti, no s druge strane i dosta nerazumjevanja. Umjetnik je koji je oduševljavao i dan danas oduševljava iz brojnih razloga. Tvorac je kubizma, kolaža i ono najbitnije, novog pogleda na umjetnost i umjetničko stvaranje uopće. Stvaralačku vitalnost nije gubio niti u posljednjim godinama života, već je radio s još većim i do tada neviđenim elanom i slikarskom slobodom.



Riječ je o iznimno plodnom autoru koji je bio iznimno svestran, talentiran, revolucionaran i iznimno nekonvencionalan. Njegova ostavština broji najmanje 50 tisuća dijela, pa se radi vjerovatno o jednom od najproduktivnijih umjetnika uopće. No ta brojka sama po sebi ne bi mnogo značila da nije potkrijepljena svim elementima koji njegovu umjetnost čine vrijednim dokumentom u povijesti umjetnosti.



Njegov talent vidljiv je od najranije dobi kada je s lakoćom slikao u maniri tradicionalnog slikarstva, pokazujući vještinu slikarskog ovladavanja stvarnošću. Prikazi koje je već tada slikao karakterizira realističnost prikaza, vješto vladanje perspektivom, proporcijama itd. Prikazi tema koje je 14-godišlji Picasso naslikao odišu ozbiljnošću i gotovo sugeriraju da je autor slika ozbiljan, stari majstor koji je svoj zanat pekao cijeli život. Da je umjetnik tada ostao na platformi akademskog klasičnog slikarstva, povijest umjetnosti vjerovatno bi ga pamtila kao još jednog talentiranog slikara koji hoda više ili manje utabanim stazama nekih njegovih prehodnika i uzora.



No put ovog umjetnika predstavljao je put u osvajanje još neotkrivene zemlje- promjenjive, sveobuhvatne i istovremeno vrlo osobne percepcije stvarnosti u koju je uvijek bio uronjen. Neki umjetnici vještije ili manje vješto nastoje reproducirati stvarnost vidljivu prosječnom oku gledatelja. Stilskim konformizmom, većom ili manjom realističnošću prikaza, manipuliranjem simbolikom slikarskih elemenata ili na neki drugi način, često se dodvoravaju vlastitom egu i egu konzumenta umjetničkih dijela. “Objektivna” preslika stvarnosti nudi prividno shvatljivu, mainstream istinu koja umjetniku i gledatelju pruža užitak koji proizlazi iz sigurnosti, nepropitivanja i nepomicanja granica vidljivog, shvatljivog, imaginativnog.



Picasso je operirao na jednoj drugačijoj frekvenciji. Imao je svoju filozofiju koja je u sebi utjelovljavala atribute otvorenosti, radoznalosti, fleksibilnosti, bujne imaginacije, nekonvencionalnosti. Oni su morali rezultirati nečim do tada neviđenim i posebnim – novom umjetnošću koja je dinamična i sveobuhvatna, čija estetika proizlazi iz totalno drugačije filozofije stvaranja i prikazivanja svijeta ideja, stvarnosti i njihovih biti.



Sredinom prošlog stoljeća jednom je prilikom za svoj način slikanja koji je teško razumljiv publici rekao da je on rezultat njegovih misli. Pritom je dodao kako bi podilaženje publici u svrhu uživanja u činjenici da bude shvaćen predstavljala uvredu za tu istu publiku. Za njega slika nije unaprijed osmišljena i određena. “Dok je stvaraš, ona slijedi tvoje misaone procese. Jednom kada je napravljena, mjenja se još više, ovisno o stanju uma gledatelja. Slika živi svojim životom poput živog bića, proživljavajući promjene koje nameće svakodnevica. To je u potpunosti prirodno budući da slika živi jedino kada je neka osoba gleda.” To je njegov pogled na proces slikanja i njegov rezultat. Riječ je o dinamičnom procesu punom iznenađenja, nepredvidivih smjerova i slobode.



Slika kao rezultat takvih procesa ne nameće neki svoj smisao, formu i estetiku, već je ona sadržana u oku promatrača, tj. njegovoj subjektivnoj interpretaciji koja može varirati i mijenjati se. U tom načinu pogleda na kreativni proces moguće je uvidjeti Picassovu širinu i nekonvencionalnost pogleda na bit slikarstva ali i cjelokupno njegovo stvaralaštvo.


Nadrealno dugački redovi pred Klovićevim dvorima na zagrebačkom Gornjem gradu na otvaranju izložbe Pabla Picassa daju naslutiti da postoji glad za umjetnošću i prestižem koji posjetitelji galerija žele utažiti. U kojoj mjeri je riječ o gladi za umjetničkim ostvarenjima a u kojoj mjeri o proždrljivosti zadovoljenja potrebe ega mislim da nema prevelike potrebe debatirati. Ne pamtim kada je zadnji put neka izložba pobudila toliki interes javnosti. Ono što me još više iznenađuje nije toliko društveni kontekst u kojem se rađa takav interes, niti zašto baš Picasso, nego sumanuta potreba da se odmah i sada, dakle na samom otvorenju, “uživa” u djelima velikog umjetnika. Kojeg, ruku na srce, malo tko razumije. - See more at: http://www.transmeet.tv/picasso-u-zagrebu-masta-koja-je-radila-svasta/#sthash.ezfinnVT.dpuf
Nadrealno dugački redovi pred Klovićevim dvorima na zagrebačkom Gornjem gradu na otvaranju izložbe Pabla Picassa daju naslutiti da postoji glad za umjetnošću i prestižem koji posjetitelji galerija žele utažiti. U kojoj mjeri je riječ o gladi za umjetničkim ostvarenjima a u kojoj mjeri o proždrljivosti zadovoljenja potrebe ega mislim da nema prevelike potrebe debatirati. Ne pamtim kada je zadnji put neka izložba pobudila toliki interes javnosti. Ono što me još više iznenađuje nije toliko društveni kontekst u kojem se rađa takav interes, niti zašto baš Picasso, nego sumanuta potreba da se odmah i sada, dakle na samom otvorenju, “uživa” u djelima velikog umjetnika. Kojeg, ruku na srce, malo tko razumije. - See more at: http://www.transmeet.tv/picasso-u-zagrebu-masta-koja-je-radila-svasta/#sthash.ezfinnVT.dpuf

nedjelja, 12. kolovoza 2012.

Mark Demsteader


Mark Demsteader je umjetnik koji živi i radi u Manchesteru. Studirao je osnove umjetnosti na Rochdale college i Oldham college. Znanje iz crtanja i slikanja u većoj mjeri je stekao samostalno, godinama se baveći proučavanjem figure na satovima s modelom. Svoj karakterističan stil izgradio je kroz detaljno promatranje forme ljudskog tijela.



Mark je ljubitelj figurativnog slikarstva u kojem dominiraju ženski likovi, a u radu najradije koristi pastel i gvaš. Kontrastna rasvjeta, figure čija forma se često gubi u nedovršenim linijama i pozadini slika i crteža karakteristike su njegovih radova. Umjetnikov prikaz ženskih figura odaje romantični dojam; figure su čeznutljive, mistične, zamišljene i uronjene u neki svoj umjetnikov svijet imaginacije.







Izvor: http://demsteader.com/exhibitions-2012/