 |
Što znači kovanje metalnog nakita kovaču koji uživa u njegovm oblikovanju? Zašto se mnogi vole kititi metalnim nakitom i uživati u njegovom posebnom zvuku, osjećaju na koži i vizualnim efektima? Kovači stvaranjem metalnog nakita osjećaju sreću i zadovoljstvo iz brojnih razloga. Prijenos užarene energije misli, osjećaja i ideja na komadić metala, oblikovanje osobnog doživljaja stvarnosti u komadiću materije koja ima svoja specifična svojstva, samo su neki od njih.
Kreativna sila koja je pronašla svoj
izlaz iz unutarnjeg čovjekolikog svijeta i trajno nastanila svoj
odraz u komadu oblikovanog metala, jedan je od razloga zašto ja, kao
vjerujem i mnogi drugi, volim nositi metalni nakit. Nošenje komada
metalnog nakita ne mora nužno biti posljedica želje za stvaranjem
određenog estetskog dojma, puko praćenje trenda, popunjavanje
"praznog prostora" na ili u nama. Stvaranje metalnog
nakita, kao i njegovo nošenje može imati mnoga zanimljivija
značenja. Trenutno mi ne pada na pamet ništa drugo što može biti
zanimljivije od stvaranja neke svoje osobne priče koju će netko
rado nositi na i u sebi.
Volim nositi metalni nakit. Volim
njegovo svjedočenje prisutnosti sveprožimajuće hladnoće zime koja
svoje postojanje urezuje poput upozorenja na zimogroznu kožu. Volim
što mi skreće pozornost na užareni zrak ljetnog neba, koji vlagu
sparnog poslijepodneva poput melase obavija oko svojeg metalnog sjaja
i oko mene; mojeg vrata, zapešća, prsta, oko zidina ključnih kosti
i na padini površine prsa.
Volim metalne naušnice koje mi kao
mali ili veliki podsjetnici, viseći s ušnih resica i opterećujući
ih svojom težinom, prenose poruku o manje ili više dojmljivoj
lakoći ili težini. Volim njihovu relativnu postojanost boje,
temperature i zvučnosti. Impresivna mi je nepromjenjiva ljepota
vizualnih, taktilnih, zvukovnih efekata koje stvara u igri s
prostorom koji ga okružuje.
Metal oblikovan u komad nekog nakita me
podsjeća na životni potencijal koji može biti materijaliziran u
oblike prepune osobnih značenja. U rukama koje ga žele
preoblikovati prema sebi i svojim zamislima može biti manipuliran na
načine koje dozvoljava svojim svojstvima. Može biti savijan,
greban, dodavan ili oduziman nekim drugim elementima, koji će
zajedno činiti neku smislenu cjelinu. Može biti kao i mi,
jednostavan u svojoj pojavnosti, reduciran na osnovne oblike ili
ispunjen bogatstvom tragova naše duše, oblikovan vještinom naših
ruku.
Božica Bartolac jedna je od kovačica
metalnog nakita koja me svojim radom inspirira i iznenađuje, potiče
na razmišljanje o stvaranju i uživanju u metalnom nakitu. Njezin je
metalni nakit jednostavan i složen u isto vrijeme, ovisno o tome
čije ga oči gledaju. Slijedi otvaranje prozora u svijet "Kovačnice"
kojim vlada znatiželjni i nekonvencionalni kreativni duh kovačice
Božice.
Što te najviše motivira i inspirira u oblikovanju tvojeg nakita?
Najveća motivacija mi je znatiželja da vidim kako ću nešto izvesti, do kojeg riješenja doći. Inspiracija je jako vezana uz tu znatiželju, a dolazi zajedno s nekim inatom, koji me vuče da razradim neku svoju blesavu misao i bacim se u eksperiment. Pa sam tako, dok sam gledala noćnog leptira, baš u trenutku kada sam pomislila da je toliko ružan da nikada ne bi mogao biti inspiracija za neki komad nakita, osmislila malu kolekciju u kombinaciji bakra i mesinga, koju sam nazvala U potrazi za izgubljenom ljepotom noćnog leptira. Drugom sam prilikom, tražeći inspiraciju, baš u trenutku kada sam se izrugivala nekim ustaljenim frazama tipa: Inspiraciju možeš pronaći svugdje, pogledala na svoj radni stol, na kojem je bila jedna velika metalna konstrukcija u koju sam neuredno nabacala žice i cijevi, i shvatila da izgleda kao da je unutra uletio i zaglavio komet. Tada su nastale ukrasne igle i naušnice Kometi. Na jednako blesav način su nastale naušnice Dagnje, jer sam baš htjela napraviti komad nakita posvećen toj krajnje običnoj i neuglednoj školjci. Mislim da nitko tko je skupljao školjke nije skupljao dagnje. Pa sam se ja zainatila i povela borbu protiv šminkerskih školjki, te sam baš na temu dagnji napravila dražesne naušnice. Volim kao temu uzeti nešto svakodnevno iz okoline, nešto pokraj čega ljudi prolaze, nikada mu nedajući neko estetsko pravo, niti pravo da inspirira, i od toga napraviti predmet kojemu je u njegovoj biti da bude lijep, primijećen, da ukrašava. Iz te ideje je proizašla i kolekcija srebrnog prstenja nazvana Konstrukcije, a inspirirana je napuštenom željezarijom na baušteli.
Gledajući tvoj nakit iza njega se naslućuje duh tvoje osobnosti, sklonost jasnom stilu, okrenuta si prije svega suvremenim rješenjima, minimalističkim formama. Možeš li reći zašto oblikuješ nakit na određen način?
Vau, ovo je veliki kompliment, ali, nisam sigurna da je moj stil jasan, barem ne meni:) Naime, ja još uvijek imam osjećaj da se na veliko tražim, a nadam se da će tako još dugo biti. Moram priznati da kada pričamo o stilu i prepoznatljivosti, da me malo plaši kada netko gleda moj nakit i kaže: Da, to si ti, tu se ne može fulati. Ne zato što sam skromna, već možda baš zato što sam tašta;) Odnosno, volim iznenađivati. I kada si umislim da sam to i uspjela, onda sam jako, jako sretna:)Minimalizam? Da. Trenutno da. I kolikogod da volim iznenađivati, drago mi je da si to prepoznala. Jer to znači da sam možda i uspjela u realizaciji svog trenutnog koncepta i pogleda na oblikovanje nakita. Trenutno osjećam da mi je veliki izazov izraziti se kroz minimum forme. Jer, kada ti se u glavi roji tisuću i jedna zamisao i niz riješenja, onda se čovjek zagrcne, misli da ih sve treba upotrijebiti i to odmah. I onda u jednom trenutku, kada sve izbaciš, počneš uklanjati višak. A to nije nimalo lako. Očistiti sve, ostaviti samo element ili dva i na taj način pokušati reći sve. Nedavno sam pročitala da nije savršenstvo kada se nema što dodati, već kada se nema što oduzeti. I to mi se jako svidjelo. Barem na način na koji sam ja tu misao shvatila:)
Moja osobnost? Haha! Mislim da je moja osobnost neusporediva s minimalizmom, jer sam uvijek prepre. Prenabrijana, prebrbljava, previše toga želim u malo vremena, možda mi je baš zato taj minimalizam takav izazov u stvaranju nakita. Ono, ako ne možeš oblikovati sebe, oblikuj prsten:D Ali, inat kao osnovni stvaralački princip, da to sam definitivno ja:D Samo čekam dan kada ću se probuditi i odlučiti napraviti naušnice mrkve ili žvakaće gume ili nešto takvo blesavo, čime bih malo promućkala uvriježene predodžbe o inspiraciji i tradicionalni odabir motiva u izradi nakita.
Kako si izučila i kako izučavaš svoj hobistički zanat?
Išla sam na tečaj oblikovanja nakita u Centar za kulturu Pučkog otvorenog učilišta. Voditelj je bio Davor Šuk, čovjek koji je izučio većinu onih koji se danas bave oblikovanjem nakita iz metala, a koji nisu prošli kroz neku regularnu edukaciju u tom ili sličnom području. I na tomu sam mu beskrajno zahvalna, kao i mnogi drugi, uostalom. Naučiti nekoga da radi s metalom nije nimalo lako. A učiti ga tako da mu daš šansu za razvoj vlastitog stila, to zaista mogu rijetki. A upravo je u tome Davor fantastičan.
Učim odasvud, najviše kroz postupak pokušaja i pogrešaka, konzultacija s kolegama nakitarima i nešto malo preko interneta. Ali, osnovni recept je raditi i razmišljati o tome što i kako radiš. I provjeravati sam sebe svako malo - kada prođe neko vrijeme pogledati stare radove i sam si znati reći što ti se sviđa, što ne, što je vrijedno dalje razvijati, a što moraš popraviti. Volim ići i na radionice, osobito na one na kojima se radi sa materijalima koje ne poznajem. To mi stvara fundus informacija i iskustava koje će sigurno jednog dana naći svoju formu i sadržaj. Radionice su također odličan način da se upoznaju ljudi koji razmišljaju drugačije od tebe, a to inspirira i zabavlja.
Postoji li nešto u tvom procesu rada što ti nije milo, što te nervira poput kreativnih blokada, nemogućnosti da neku ideju realiziraš iz bilo kojeg razloga i sl.?
Postoji najgora blokada od svih, a to je nedostatak vremena. I tu se često iznerviram, ali, kada opet krene lupa u radioni, onda kreće i sreća najveća. Zapravo, ne odmah na početku rada, jer to mi isto nije milo, jer svaki put moraš probiti barijeru i ući u svijet stvaranja. Zvuči kao neka filozofija, ali, zapravo se radi o psihološkom procesu s kojim se svi susrećemo, a koji mnogi nikada ne prođu, barem ne kada se radi o poslu koji "ne moraš raditi". Znaš ono kada ljudi počnu nešto raditi, kao iz vlastitog gušta, pa čim naiđu na prvu prepreku kažu: Ma neda mi se s time sada zafrkavati. Ući u svijet stvaranja znači biti uporan i koncentriran do maksimuma. I svaki dan treba ponovno ući u to stanje. A taj početak je upravo najneugodniji. Ali tješi to da taj osjećaj počinjem prihvaćati kao normalan dio procesa stvaranja i kada ga prolazim, osjećam se na neki način sigurno, jer znam da sam na pravom putu.
U čemu najviše uživaš u procesu stvaranja nakita, što ti je najveći izazov?
Najveći izazov mi je napraviti nešto bolje od onog što sam zamislila. Razraditi ideju u hodu, usavršiti je i na kraju imati gotov komad nakita za koji si mogu reći: Danas si puno toga otkrila. Isto tako, uživam kada imam neku ideju i moram razmisliti kako da to realiziram, ali da nikoga ne pitam i da ne škicam tutoriale. Jer samo tako daješ onaj najbolji dio sebe. Naravno, uvijek me odušavljava kada me netko iznenadi svojim riješenjem, ali mi je drago imati i nešto čime mogu uzvratiti jednakom vrijednošću.
Koliko je teško stvarati metalni nakit i koliko ti vremena "oduzima"?
Izrada nakita iz metala oduzima jako puno vremena. Ali, izrada bilo čega u čemu želiš biti dobar i konstantno se poboljšavati, uvijek oduzima puno vremena. Što se tiče nekog minimuma, shvatila sam da ne treba ulaziti u radionu ako nemaš više od pet sati vremena za prepustiti se. Jer, kada se forsiraš da u kratkom vremenu napraviš puno, jedino što napraviš je puno grešaka. Kod izrade nakita iz metala većina postupaka ima svoje određeno trajanje i to se ne može požuriti. Čiščenje oskidiranog metala u kiselini ima svoje trajanje, nema smisla vaditi iz kiseline neočišćen metal, turpijati i piliti treba pažljivo, jer ako pretjeraš, za rezultat dobiješ neuredan komad nakita koji možeš staviti na hrpu za reciklažu. A to su samo dva, od čitavog niza sličnih primjera. Također, ne treba zaboraviti da izrada nakita nije samo fizički proces, već da je tu puno vremena i truda uloženo razradu i usavršavanje same ideje, bez čega nema kvalitetne realizacije.
Kakakv je osjećaj nositi ono što izradiš ti, a kakav je osjećaj nositi nakit proizašao ispod tuđeg čekića?
Nošenje nakita? Hm...otkako sam počela raditi nakit, jako ga rijetko nosim...Često me pitaju zašto ne nosim svoj nakit. Teško je na to pitanje odgovoriti, ali, odgovor najbliži istini bi bio taj da, kada završim neki komad, za mene je ta priča gotova. Tu sam se istrošila, i želim ići dalje. Razmišljati o nečem novom, drugačijem. A ako bih nosila svoj nakit, onda bi me on na neki način sputavao da napustim jedan proces, stanje, period i krenem u novi. Isto tako, kada radiš nakit u mediju poput ovoga, gdje ima niz različitih alata s kojima moraš pažljivo rukovati, nekako ti postane navika da ne nosiš nakit, kao da uvijek želiš biti spreman baciti se na posao:) No, jako me veseli staviti nešto u funkciju nakita. Tako sam jednom "posudila" par elektrodi koje sam nosila par dana, svaki put na drugačiji način. A ono što sam osmislila još čeka na papiru svoje vrijeme:) Svjesna sam da ljudi očekuju da nosim svoj nakit, dosta razmišljam o tome, tako da se možda i to jednom promijeni, ali, pod mojim uvjetima:)
Da li bi jednog dana voljela živjeti isključivo od izrade nakita? Možeš li na neki način opisati razliku stvaranja nakita za sebe iz čistog užitka i stvaranja nakita kojeg namjeravaš prodati?
Bilo bi divno jednoga dana živjeti od izrade nakita. Ali, to me u ovom trenutku i malo plaši, jer se ne bih voljela naći u poziciji da moram raditi bilo kakav nakit. Zato se i ne vidim kao netko tko živi isključivo od same izrade nakita, već možda više kao netko tko bi mogao živjeti radeći u više različitih područja koji su vezani uz nakit, ne nužno se vezujući samo uz izradu. I u ovom trenutku ne radim samo nakit, već sudjelujem u osmišljavanju i organizaciji izložbi te približavanju suvremenog nakita našoj publici. Uglavnom, mogućnost posvećivanja nakitu vidim kao niz srodnih elemenata koji bi zaokupljali moju pažnju.
Nikada nisam napravila komad nakita samo za prodaju. Ne znam kako se to radi. Mislim da je besmisleno raditi nakit za prodaju, radiš ga iz gušta, bilo po vlastitom šmeku ili zamišljajući idealnu osobu za određeni komad nakita. I to funkcionira. To jedino ima smisla. I to jedino vrijedi. A kupac...on će doći. Neki komadi čekaju duže, neki se prodaju odmah. Još uvijek ne znam ima li nekog pravila pri tome. No, kada ne radiš u serijama tj. kada ne radiš puno ponavljanja, onda to i nije važno. Važno je da se krećeš, mijenjaš i iznenađuješ. Jer tako se razvija kvalitetna publika, a s time dolaze i kupci koji znaju prepoznati vrijednost onoga što stvaraš i zašto stvaraš.
Koliko ti se je teško odvojiti od nakita kojeg izradiš?
Pa malo je teško, priznajem. Lažem, užasno mi je teško:) Pogotovo kada je friško. I onda kada ga osoba proba, i tako joj dobro stoji, onda postanem jako ljubomorna. I onda se jako zainatim i odlučim da moram napraviti još bolji komad nakita:) I tako u krug:D Čudan je to način za biti sretan, ali taj paradoks je totalno održiv!
Možeš li izdvojiti primjer nekog komada nakita kojeg si izradila a koji ti je najviše prirastao srcu i objasniti zašto?
Imam. To je jedan od mojih prvih radova, broš koji sam izradila na radionici Davora Šuka, a koji predstavlja stari kotač. Drag mi je zato što sam se tada usudila po prvi put napravit komad nakita inspiriran nečim što baš i nije reprezentativan primjerak ljepote i motiva za ukrašavanje. I dan danas kada ga uzmem, osjetim taj prkos:)
Član si Kluba Prijatelja Nakita. Da li u druženjima članova kluba razmjenjujete svoje ideje na neki posredniji način. Da li primjerice, poput članova rock benda zapičite u neku "garažu" gdje zajednički"svirate" po metalu sa svojim alatom? Kako izgledaju vaša druženja, gdje i koliko često se okupljate?
Na druženjima uvijek razmijenjujemo iskustva i to je ono zbog čega je Klub zaista poseban. Jer, poznato je da su zlatari škrto čuvali svoje majstorske tajne. A mi radimo upravo suprotno i to je fantastično. Zna se dogoditi da se manji broj natiska u nečiju radionu, ali, s obzirom da dosta nas po pitanju radione na neki način improvizira, ne radimo to toliko često i u tako velikom broju koliko bismo htjeli. Ali, jednom kada dobijemo vlastiti prostor, tih jam sessiona će sigurno biti puno više:) Za sada se okupljamo jednom tjedno, četvrtkom od 18 sati u Klovićevim dvorima. Ovisno o tome što spremamo, periodi okupljanja znaju biti više ili manje radno intenzivni.
Svoj nakit izlagala si na izložbama. Koja izložba ti je bila najdraža i zašto? Što ti donosi predstavljanje tvojeg rada široj publici?
Do sada sam izlagala na tri izložbe, pa mi je teško reći koja mi je najdraža. Mali svjedoci privatnih prostora mi je draga jer je bila prva, Vizija crvene niti mi je draga jer mi je to bila prva izložba u kojoj sam sudjelovala i u samoj pripremi izložbe i to s kolegama iz Kluba, a sudjelovanje na Minijaturama me je veselilo jer mi je to bila prva žirirana izložba i prva izložba koja nije bila vezana samo uz nakit. Također, ona mi je draga jer sam za nju morala razmišljati o nakitu kao o skulpturi, što je zaista vrijedno iskustvo. Postoje li neke neispunjene želje, težnje vezane za izrađivanje nakita?
Da, puno njih, a kada se ispune, imam još puno njih spremnih. I želim da tako uvijek bude:)
