Caitlin Hackett - Propitivanje granica ljudskog i životinjskog

Caitlin Hackett u svojim radovima najrađe koristi kemijsku olovku i vodene boje, stvarajući začudne crteže pune nadrealne simbolike. Radove karakterizira detaljistički prikaz strukturnih linija, prigušeni vodeni kolorit s ponekim akcentom, a bogatstvo mašte koje stvara simboliku mračnog prizvuka upućuje na jedno od temeljnih pitanja koja umjetnica postavlja: "Dok se sve više nastojimo udaljiti od naše primarne prirode, da li ćemo i dalje biti sposobni vidjeti i razumjeti važnost drugih životinja i našeg odnosa prema njima?"*

 

Hackett od ranog djetinjstva naučila je cijeniti svijet prirode, a njena ljubav prema 

prirodi, mitologiji i životinjama vidljiva je i u njezinom radu. Za svoj rad umjetnica tvrdi da

ukazuje na granice koje razdvajaju ljude od životinja, fizički i metafizički i na to su te kako

granice obavijene novim znanstvenim podatcima, mitologijom, povješću, i religijskim uvjerenjima

bliske, zamagljujući granice između nas dok se znanost, religija i kultura sukobljavaju oko toga

što je to što određuje čovjeka, što nas odvaja od životinja u divljini.*

Hackett je fascinirana načinom na koji ljudi personificiraju ili objektiviziraju životinje. Načinom na koji ljudi gledaju na životinje može ih pretvoriti u objekt od koristi, u vjernog pratioca ili u čudovište, unatoč pravoj prirodi tih bića.*

Umjetnica tvrdi kako svojim radovima nastoji otkriti upravo tu podvojenost, "stvarnu" životinju naspram apstraktnoj životinji koju stvara ljudski um, životinju koja je rezultat mutacije u jednakoj mjeri društvenih konstrukcija i mitologije.*

Simbolično značenje koje je pridodano različitim vrstama vezano je za način na koji se ljudi prema njima odnose u stvarnosti, tj. za to da li su te vrste zaštićene ili nisu, koje su podcijenjene, a koje obožavane, koje su zanemarivane- tvrdi Hackett.*

Umjetnica tvrdi da ljudima nije najvažnija činjenica da li su simbolična značenja koja je ljudska vrsta dala pojedinim vrstama realna. Ono što je bitno, tvrdi Hackett, je simbolizam, odnosno mogućnost korištenja životinja za zadovoljenje vlastitih potreba. "Mi koristimo granice između "nas" i "njih" kako bi odredili izvornu vrijedost životinja, što se temelji na našim željama. Navedeni proces transformacije životinja inspirira moj rad, što mu često daje mračne tonove.*

*Izvor: http://caitlinhackett.carbonmade.com/

Shintaro Ohata - Urbane sliko-skulpture

Shintaro Ohata je umjetnik novije generacije (rođen 1975., Hirošima) koji svojim radovima prikazuje isječke iz svakodnevice, čiji prikazi podsjećaju na zamrznute kadrove filmskih scena. Prepoznaljiv je zahvaljujući svojem karakterističnom likovnom stilu- sliko-skulpturama. Skulpture smješta ispred slika, a oni zajedno tvore cjelinu sastavljenu od spoja dvodimenzionalnosti i treće dimenzije.*

Ohata je na ideju za svoje radove prvi puta došao kada je počeo razmišljati o tome kako atmosferu i dinamiku svojih slika prikazati na drugačiji način isticanjem skulptura ispred slika. *

Mnogi gledatelji bili su skloni uvjerenju kako Ohatine radove osvjetljavaju neki posebni izvori svjetlosti uklopljeni u njih same, zbog izraženog svijetla na njegovim skulpturama. *

Njegov je rad postao sve zamjećeniji paralelno s njegovim predstavljanjem široj publici putem brojnih inozemnih medija.*

Njegove sliko-skulpture podsjećaju na kadrove iz filmske ili animirane umjetnosti, ljudske skulpture su vretenaste, krhke muskulature, lica koja su gotovo bezizražajna i apstrahiranih linija. Prikazi su puni kontrastne rasvjete, svijetla, kojemu su izvor simboli grada, njegove repetativnosti, ubrzanosti, funkcionalnosti  - dućani, ulice, fast food restorani i dr. To su svojevrsne urbane kulise ispred kojih su uklopljene, a istovremeno i odvojene figure osoba.

Prizori u pozadini figurama u prvom planu daju kontekst, ali same figure istovremeno tvore neki svoj poseban svijet tišine, izdvojenosti, anonimnosti i uronjenosti u neku svakodnevnu aktivnost kao što je slušanje muzike, vožnja biciklom, hod po ogradi.

Sadržaj pozadine kao prizor masovne kulture i potreba koje oblikuju grad prikazan je dvodimenzionalno, dok je u "nama bližoj" tj. 3-ćoj dimenziji dat prostor za ljudske figure. Izdvajanjem ljudskog lika od plošnosti okvira koji ga u jednoj mjeri određuje, umjetnik gotovo jasno usmjerava pažnju na prikaz čovjeka i njegovu radnju.

Pozadina poprima apstraktne obrise, pretvarajući se u fragmentiranu cijelinu, koja kao da je sastavljena od vidljivih piksela neke fotografske slike.

* Izvor: http://yukari-art.jp/en/shintaro_ohata_en

Miljenko Bengez - Pogled kroz happy kaleidoskop

Miljenko Bengez, rođen je 1954. g. u Zagrebu. Slikarstvom se počinje baviti 80-ih godina. Od 1984. do 1989.g. suradnik je u ateljeu prof. Vilima Svečnjaka. Prvi puta samostalno izlaže u Ljubljani 1987.g. u "Klubu kulturnih i znanstvenih radnika". Od 1990.g. boravi u Firenzi u "Campo del Restauro - Lorenzo de Medici" i kod prof. Leonarda Passeria izučava restauriranje slika štafelajnog slikarstva. Po završetku školovanja odlazi u New York i počinje suradnju s galerijom "S.E. Feinman Fine Arts". U New Yorku boravi do 1995g. i naizmjenično izlaže u SAD-u, Italiji i Hrvatskoj.*

Od 1997. surađuje sa milanskom galerijom "L'Incisione" koja mu nakon brojnih izdanja grafičkih listova, 2001.g. tiska monografiju pod naslovom "Bengez". Od 2001.g. galerija "Free Art" organizira samostalne izložbe Miljenka Bengeza diljem Italije kojima ga afirmira i na talijanskoj likovnoj sceni. Do danas, izlagao je na preko 50-tak samostalnih izlozbi. Bengezove slike nalaze se u brojnim kolekcijama u Europi, SAD-u i Japanu. Od 1994.g. clan je HDLU-a.*

Lucija Orešić- "Bengezov likovni jezik iznimna je sinteza suvremenog europskog slikarstva i u njegovoj osobnoj sintaksi prepoznat cemo i Cezannea, Kandinskog, Feiningera, Kleea, ali i Svečnjaka i Tartagliu. Osobna, kreativna parafraza svih navedenih autora uvijek će otkriti autentičnog autora Miljenka Bengeza. Bengezovi gradovi nastaju mimo mnogih suvremenih trendova i posebna su likovna vrijednost koja je našla svoje mjesto u galerijama i kolekcijama Europe, Amerike i u posljednje vrijeme Azije."

Zoran Ferić- "Ono što svakako intenzivira fascinaciju Bengezovim gradovima jest jedna igriva vedrina, šarena na lijep način, a prije svega zavodljiva do te mjere da čak niti ne želimo ući u te malene kleeovske labirinte, istraživati pročelja ili zamišljati kakav se život vodi iza prozirnih opni zatvorenih prozora. Ne. Bengezove gradove uživamo gledati s nekog brežuljka, promatrati njihovu neobienu panoramu, kao ljudi koji su do njih došli nakon dugog pješačenja, gladni i žedni i sada ih vide kao obećanje, kao mogućnost odmora, kao lijepu neobavezujuću zbrku koja je ipak podređena nekom redu, nekom svom vlastitom suludom urbanitetu. Podsjećaju te urbane strukture i na Borgesov alogieni grad besmrtnika, ali su lišene borhesovske težine i osjećaja apsurda. Ako se ovdje i radi o alogičnosti ili apsurdu on je vedar i ne plaši nas nego privlači, poput igre u kojoj se pravila izmišljaju tokom samog igranja..."

* Preuzeto s http://www.bengez-art.com/

Terry Eagleton - O zlu

Dobro i Zlo, ili Zlo protiv Dobrog. Veliki i zanimljivi pojmovi iza kojih se krije mnoštvo značenja, a koji su od uvijek inspiracija brojnim raspravama. Neke od njih završavaju u konstatacijama kako je zlo nešto nadnaravno, neshvatljivo, besmisleno i vrlo moćno.

Da navedeni atributi imaju smisla pomaže nam shvatiti poznati britanski teoretičar književnosti Terry Eagleton, koji pojam zla trančira koristeći se primjerima iz književnosti. Što je samo zlo, što ga motivira, koje su njegove odrednice i sl. pitanja su ona na koja Eagleton daje odgovor u vrlo inteligentnom razmatranju jednog od najintrigantnijeg pojma ljudskog postojanja, ili bolje rečeno nestajanja.

Eagleton u procesu raskrinkavanja zla, postepeno doprinosi sve dubljem razumjevanju navedene pojave, pa ono postaje materija koja iz sfera nesvjesnog, apstraktnog i neulovljivog prelazi u područje ljudskih karakteristika, postupaka, dakle u sferu opipljivog, shvatljivog i definiranog.

Pojmove zla i dobra vrlo je lako relativizirati i gurnuti preko ruba racionalne rasprave u ponor moralizatorskih kriterija koji bi navedene pojmove dočekali s oduševljenjem. Pri tome bi iz prvog pojma istjerivali razno razne đavle, a obilježja drugog uzdizali bi u nebesa.U raspravi "O Zlu" nema skretanja od racionalnog razmatranja navedenog pojma.

Bogatstvo termina koji izviru od ili tvore sam pojam zla, čine segmente rasprave koji zajedno tvore "kliničku sliku" zla. Razložno objašnjeni pojmovi antisemitizma, komunizma, sadizma, mazohizma, nihilizma i mnogi drugi dopridonose efektu usidravanja zla na čvrstu podlogu, kako ne bi izmaklo njegovom promatranju i razumnom shvaćanju.

Zlo može imati više kategorija i može se raznoliko tumačiti, a Eagleton neke od kategorija pojašnjava primjerima iz filmske umjetnosti ili književnosti, a konkretnije primjere prikazuje kroz razmatranje društvenih praksa, tj. primjerima iz povijesti.

Da li možemo biti isključivo dobri ili zli. Da li jedno isključuje drugo, da li smo sačinjeni od božanskog ili vražjeg materijala, i može li se priča jednoznačno odrediti neka su od intrigantnih pitanja koja Eagleton vješto razrađuje.

Već u samom uvodu Eagelton ističe kako je zlo nerazumljivo. "To je stvar sama po sebi, kao kad se netko ukrcava u prepun prigradski vlak noseći sa sobom ogromnu bou. Ne postoji kontekst kojim bi se to moglo objasniti." Osim toga "što ima manje smisla, to je više zlo. Zlo se ne odnosi ni na što izvan sebe sama, isto kao i povod." Tu činjenicu upravo i objašnjava u prvom dijelu knjige navodeći, između ostalog, argument kako premda je subekte zla nemoguće zamisliti izvan društvenog konteksta i uvjetovanosti, oni nisu presudni za razvoj zla. Možemo naime odrastati u idealnim uvjetima, bez nasilja, loših materijalnih uvjeta, bez loših uzora, pa ipak izrastamo u monstrume ili ne baš toliko uzorne i moralne pripadnike društva. Prema Eagletonu "zlo podrazumijeva nepostojanje uzroka ili da je ono uzrok samome sebi." To je, kako kaže jedna od nekoliko podudarnosti zla s dobrim. " Osim zla, još se jedino za Boga kaže da je samome sebi uzrok."

Eagelton razmatra i pitanje odgovornosti za zlo. Smatra da "uvijek postoje oni koji vjeruju u zlu krv ili zlokobne gene. Ako se neki ljudi doista rađaju zli, oni ipak nisu ništa više odgovorni za to stanje od onih koji su rođeni s cističnom fibrozom." Isto smatra i za tzv. "opsjednute" demonskim snagama, koje prema njegovom mišljenju treba žaliti a ne osuđivati. Možda najintrigantnije, samo po sebi i u odnosu na druge vrste zla, je posebna vrsta zla koju Eagelton razmatra. Riječ je o onima koji su zli po svojoj vlastitoj volji, koji bez obzira na okolnosti, imaju mogućnost biranja. Ta sloboda izbor koju ne uvjetuju okolnosti, jer okolnosti pojedinac može različito interpretirati, povlači i pitanje odgovornosti za ono što činimo.

Naravno, kao društvena bića uvijek smo u određenoj mjeri uvjetovani. "Ni jedno od našeg izrazito ljudskog ponašanja nije slobodno u smislu da je oslobođeno društvene determinacije..." Ono što je ključno u odnosu slobode i odgovornosti čini se da je slijedeća činjenica: "Biti odgovoran ne znači biti lišen društvenih utjecaja, već odnositi se spram tih utjecaja na određeni način. To znači biti više od njihove marionete."

Prema Eagletonu ljudi mogu postići određeni stupanj samoodređenja, "ali to mogu učiniti jedino u kontekstu dublje ovisnosti o drugima svoje vrste, ovisnosti koja ih uopće čini ljudima." Autor knjige pritom tvrdi kako je navedeno upravoono što zlo poriče, dodajući kako se zlo zasniva na potpunoj autonomiji. Potom dodaje i kako je zlo povezano s osjećajem beskorisnosti i beznačajnosti.

U svojoj knjizi autor tvrdi "da zlo u osnovi nije tajanstveno, iako prekoračuje svakodnevnu društvenu determinaciju. Zlo je, kako ga ja vidim, doista metafizičko, u smislu da zauzima stav naspram bića kao takvog, ne samo prema ovom ili onom dijelu njega. Ono ga nastoji u bitnom smislu iskorijeniti. Ali to ne znači da je ovo pretpostavka da je zlo obvezno nadnaravno ili da mu nedostaje ljudske kauzalnosti. Mnoge stvari - umjetnost i jezik, na primjer - više su od puke refleksije njihovih društvenih okolnosti, ali to ne znači da su pale s neba. Isto vrijedi i za ljudska bića općenito."

Teorija zla koju Eagleton razlaže u svojoj knjizi u velikoj mjeri oslanja se kako kaže na Freudovoj misli i na njegovoj ideji nagona smrti. Smatra kako se u svojoj konačnici, zlo u potpunosti svodi na smrt i to na smrt počinitelja zla isto kao i onih koje želi uništiti.

Mate Celestin Medović - Retrospektiva

Medovićeve slike koje se moglo pogledati na retrospektivi u Klovićevim dvorima do 12. veljače mogu se podijeliti na one sakralne i svjetovne tematike. Sakralni motivi, kao npr. žrtva Abrahama, Sv. Franjo Asiški, Sv. Jeronim i mnogi drugi biblijski motivi. Drugu kategoriju slika čine portreti, od kojih neki više naginju realizmu dok druge karakterizira impresionistički potez kistom. S jedne strane detaljna preslika karakternih crta lica, teksture kože i kose, a s druge strane impresionistički zaigrani prikazi lica punih razgrađenih poteza kista, puni svjetlosti, nejasnih kontura.

Pejzaži koji odišu romantičnom mediteranskom atmosferom, sa simbolističkim i impresionističkim karakteristikama, prikazuju kamene morske obale prekrivene vrijesom, smiljem, agavama i dr. mediteranskim biljem. S druge strane "opipljiva" mrtva priroda.

Monumentalna platna velikih dimenzija prikazuju povijesne trenutke poput dolaska Hrvata, Cetinskog sabora, bitke na Grobničkom polju i dr.

Medovićevu izložbu osim temetske različitosti karakterizira i različitost tehnika- uglavom su izložena ulja na platnu, ali ima i primjera akvarela i crteža u ugljenu, kredi i olovci. Crteži svjedoče izvrsno baratanje crtačkom jednako kao i slikarskom tehnikom, stvarajući uglavnom realistične aktove, profile, ljudske figure u različitim kompozijama.


Medović je slikarsko umjeće brusio na studija u Firenzi, Rimu i Munchenu, no uvijek se vraćao motivima rodnog kraja na poluotoku Pelješcu, gdje su nastali jedni od najlijepših pejzažnih slika hrvatskog modernog slikarstva, slike prepune sentimentalnosti.

Igor Zidić, autor izložbe, smatra kako je slikarstvo Mate Celestina Medovića, posebno ako promatramo tematsku cjelinu krajolika, nezaobilazna karika u proučavanju i identifikaciji hrvatskih doprinosa impresionizmu, divizionizmu, ali i simbolizmu. Iz navedenog razloga Zidić smatra da Medovića kroz prizmu stilskog pluralizma unutar Moderne treba promatrati i kao inovatora, tj. kao rodonačelnika modernoga hrvatskog pejzažnog slikarstva.

Mato Celestin Medović - kratka biograija* (preuzeto s http://www.remek-djela.com/aktivnosti/izlozba-medovic/izlozba-medovic.html)


Potječe iz težačke obitelji te je svoje prvo obrazovanje dobio kod fratara u obližnjem franjevačkom samostanu. Godine 1868. odlazi u Dubrovnik u franjevačko sjemenište, gdje 1874. polaže zavjet te uzima ime Celestin. Tamo je zamijećen njegov umjetnički talent te je godine 1880. pozvan u Rim. Stavili su ga u samostan Saint Isidoro, koji je prije bio poznat po aktivnostima slikara Nazarenaca. Dali su mu učitelja Lodovica Seitza, Nazarenca za njegovog učitelja. Kao odlučan i tvrdoglav mladić odbio je prihvatiti krut zastarjeli stil Nazarenaca te je tražio drugog učitelja. To je bio Giuseppe Grandi, moćan eklektik Talijanskog Ottocenta. Zbog nekih nesuglasica sa svojim nadređenima, godine 1883. je otišao iz Rima i pošao je u Firenzu u privatnu školu Antonia Ciseria u kojoj je boravio devet mjeseci. Njegovo slikanje u nekoliko Franjevačkih samostana (Fuccechio, Faenza, Cesena) je prekinulo njegov cijelu "Talijansku fazu" (1880–1886), pa njegovo učenje nije bilo ni sistematično niti stalno. Štoviše, budući da nijedan od njegovih učitelja nije bio dovoljno jaka umjetnička ličnost, Medović nije postigao željeni rezultat.

Godine 1886. poglavar franjevačkog reda ga je poslao nazad u Dubrovnik. Međutim, na urgiranje Venecijanskog slikara Emil Jacob Schindlera, koji je potvrđivao Medovićev nepobitan talent i također neke njegove nedostatke, dubrovački intelektualci su ga uspjeli poslati na Akademiju u Munchenu. U Munchenu je Medovic bio podučavan u duhu nakićenih povijesnih slika Karla Piloty. Sa svojoj završnom slikom "Bakanal" je doživio neočekivani uspjeh ne samo na izložbi Glaspalast nego i u mnogim Europskim gradovima.

Celestin je bio nesretan kada se 1893. vratio u Dubrovnik jer više nije vidio nikakvu mogućnost daljnjeg umjetničkog napredovanja. Dr. Franjo Racki (član HAZU) i Dr. Iso Krsnjavi (šef odjela za kulturu) pozvali su ga u Zagreb da se pridruži umjetničkoj koloniji koja se okupljala oko Vlaha Bukovca, koji je bio upravo napustio Pariz i smjestio se u Zagreb. Željeli su da proširi umjetnički život u glavnom gradu Hrvatske. Medović je zatražio sekularizaciju, napustio je franjevački red i nastanio se u Zagrebu 1895. godine. Za vrijeme "Zagrebačke faze" (1895–1907) slikao je brojna religijska djela u sjeverohrvatskim crkvama (Križevci, Požega, Nova Gradiška) i povijesne kompozicije bazirane na hrvatskoj povijesti.

Godine 1898. je dao izgraditi kuću u Kuni, te ljetnikovac u Crkvicama 1901. te je provodio dio godine na jugu zaokupljajući se slikanjem u prirodi. 1901. godine je izlagao sa Otonom Ivekovićem, manja retrospektivna izložba u kojoj je predstavio svoj cijeli zagrebački opus. Do godine 1907. Medović je bio zaposlen u Zagrebu odredbama vlade te je izlagao sa hrvatskim umjetnicima (Budimpešta, Copenhagen, Pariz, Prag, Beograd, Sofia i Zagreb). Imao je svoj studio kojeg je izgubio 1907. godine po vladinoj uredbi koja je poticana, po Medoviću, od Kršnjavog kada je duže ostao u Dalmaciji. Napustio je Zagreb, prekinuo je sve veze s umjetnicima kojima je pripadao.

Poslije 1908. Medović je stalno boravio na Pelješcu. Živio je sam te je neumorno slikao. Promijenio je žanr te je slikao mrtvu prirodu, morske pejzaže, pejzaže i svojim je bojama dodao svjetlost i nježne sjene. Potkraj prvog desetljeća je bio umoran od svoje izolacije, trebao je poticaj iz nekog većeg umjetničkog središta. Otišao je iz Hrvatske i boravio je u Beču (1912–1914). Taj boravak nije mnogo utjecalo na njegov rad osim što je možda unijeo više zanosa. Godine 1914. je imao izložbu u Opatiji gdje je prodao sve svoje slike. Kada je počeo rat otišao je u Kunu gdje je sa mještanima živio u teškim uvjetima. Kada je rat završio Medović se iscrpljen i zaboravljen razbolio, a ubrzo i umro.

Bela Čikoš Sesija - Rretrospektiva

Bela Čikoš Sesija (Osijek, 1864.- Zagreb, 1931.), jedan od najznačajnijih hrvatskih slikara s prijelaza 19. u 20. stoljeće, konačno je predstavljen na mjestu čiju je povijest obilježio- Umjetničkom paviljonu. Veliki predstavnik modernih tendencija, koji je možda, za to vrijeme, na najosobniji način prikazao doživljaj  duhovnosti, stanja podsvjesti, svijeta iznad materijalističke izvjesnosti i krute određenosti pojavnog svijeta.

"Saloma"

Smatra se jednim od značajnih predstavnika hrvatskog modernog slikarstva, čiji radovi na značajan način svjedoče utjecaj simbolizma i secesije. Sesijina retrospektiva svjedok je jednog odmaka prema svjetu duhovnosti i transcedentnosti, koja se osim u tematskim odrednicama očituje u slikarskom izrazu kojim dominiraju sredstva koja na vješt način prikazuju atmosferu, magličastim, rastvorenim svjetlosnim oblicima, zamućenim bojama, zanimljivim gradiranjem kolorita, oslobođenim potezom kista.

"Odisej ubija prosce"

U prikazima arhitekture "Bosco tre case", slikama koje su nastale u Italiji vide se veće moderne tendencije. Krutost u oblikovanju bojom i linijom je oslobođena, potezi slobodniji, a u određenim segmentima naginjanje apstraktnijem prikazu.

"Psiha"

Kod Sesije je zanimljiva njegova svestranost, bogatstvo u pristupu likovnom izražavanju. Sesija primjerice u slici "Uzburkano more" pokazuje mogućnost vještog izražavanja mračnim, monokronim koloritom, debelim namazima boje, da bi u drugom trenutku, kao primjerice u slici "Pri obali" koja je nastala samo dvije godine poslije pokazao sasvim različiti umjetnički senzibilitet, gdje slikajući akvarelom stvara prozračne motive morskog pejzaža, isječak iz krajobraza čiji nježni kolorit nestaje u zasljepljujućoj osvjetljenosti.

"Valpurgina noć"

Zanimljivi su i slikarevi dosezi u grafici i crtačkim tehnikama. Pet monotipija iz 1893. godine, u crno-bijelim tonovima prikazuju kuće u pejzažu, prilično realistične i moderne prikaze. Litografija "Mladost" koja je nastala 1898. godine pokazuje umjeće stilizacije u secesijskom stilu. Crteži u olovci kojom je nacrtao izložena pejzaže s drvećem iz 1890. godine pokazuju vještinu realističkog oblikovanja, vješto baratanje crtačkom tehnikom, prikazujući lijepe prikaze koje tvore kontrastne linije, tankoćutni potezi, gradacije sijena i u određenim dijelovima preciznost u prikazu detalja. U radovima koji su nastali u tehnici tuša i sepije nastali su realistični prikazi bečkih uličnih prikaza, koji s izraženim detaljima podsjećaju na razglednice.

"Pieta"

Najznačajniji dio izložbe čine uglavnom uljene slike s mitološkim, biblijskim, povijesnim i prikazima iz književnosti u kojima se vidi svo bogatstvo modernističkog slikarskog senzibiliteta ovog umjetnika. Slike poput "Anđeoskog poljubca" (1921.), "Anđela apokalipse" (1920.), "Piete" (1922./23.), "Sapho" (1908.),  "Penelope" (1895.), "Salome" (1909.) i dr. Pieta iz 1897. samo je jedna od impresivnih simbolističkih ulja na platnu, velikih dimenzija. Radi se o slici u kojoj dominiraju tonovi zlatno-smeđe boje, a čije kontrastno osvjetljenje, teatralnost sadržaja i kompozicije su ujedno i većinske značajke ostalih simbolističkih slika. Neke od njih odlikuje difuzna rasvjeta i u manjoj ili većoj mjeri bogat kolorit, ali one stilske značajke ostaju na neki način vjerne Sesijinom umjetničkom senzibilitetu. 

"Penelopa"

Izložba pokazuje i zanimljivu seriju akvarela, malu seriju cvijeća, crteže nastale u olovci u boji, ugljenu i drugim likovnim tehnikama.

"Inocencija"

"Inocencija" iz 1927. i "Na obali rijeke" iz 1898. godine prikazi su izraženije secesijske note s vretenastim, gotovo eteričnim ljudskim figurama, mističnom prirodom, a odaju dojam sličan svijetu podsvjesti i duhovnosti, te predstavljaju još jedan primjer Sesijine elegancije likovnog izražaja.

Niz aktova pokazuju virtuoznost u prikazu kvalitete ljudske kože, gotovo opipljive kvalitete različitih tkanina koje obavijaju prikazana tijela, kakvoću okolnih površina.

Izloženi portreti mogu se podijeliti u dvije kategorije tj. na one koji su hermetičniji i tradicionalniji u likovnom izrazu, čvršćih poteza, definiranijih kontura, realističnijih linija i kolorita, te na drugu skupinu portreta koji pokazuju veću naklonost prema modernističkom oblikovanju, koje naginje impresionističkom, s više stilizacije i oslobođenijih titravih poteza, punih raznolikog kolorita. Jedan od portreta koji pripada drugoj kategoriji je "Portret supruge Justine Csikos" iz 1893. godine, koji podsjeća na Manetov likovni stil.

Mapa erotskih crteža od 12 radova još je jedan prilično zanimljiv svjedok jednog vremena u kojem je Sesija stvarao, ali i njegove crtalačke sposobnosti i imaginacije.


Izložbom Bele Čikoša Sesije koja je otvorena 19. siječnja, Umjetnički paviljon nastavlja predstavljati predstavnike hrvatske moderne umjetnosti. Na izložbi izloženi su radovi iz svih Sesijnih stvaralačkih faza, a posuđeni su iz hrvatskih muzeja i galerija te privatnih zbirki, a izložene su i slike iz Zlatne dvorane i palače u Opatičkoj 10 na zagrebačkom Gornjem gradu. Neki radovi ovom su izložbom javnosti predstavljeni prvi put, a povjesničar umjetnosti Tonko Maroević zaslužan je za njenu realizaciju. Sesija, koji je svoje je umjetničko formiranje ostvario u Beču i Münchenu i u Italiji, u povjesti hrvatske likovne umjetnosti ostao je zapamćen i kao jedan od osnivača sustavne likovne nastave, iz koje se razvila zagrebačka Akademija likovnih umjetnosti.