Medovićeve slike koje se moglo pogledati na retrospektivi u Klovićevim dvorima do 12. veljače mogu se podijeliti na one sakralne i svjetovne tematike. Sakralni motivi, kao npr. žrtva Abrahama, Sv. Franjo Asiški, Sv. Jeronim i mnogi drugi biblijski motivi. Drugu kategoriju slika čine portreti, od kojih neki više naginju realizmu dok druge karakterizira impresionistički potez kistom. S jedne strane detaljna preslika karakternih crta lica, teksture kože i kose, a s druge strane impresionistički zaigrani prikazi lica punih razgrađenih poteza kista, puni svjetlosti, nejasnih kontura.
Pejzaži koji odišu romantičnom mediteranskom atmosferom, sa simbolističkim i impresionističkim karakteristikama, prikazuju kamene morske obale prekrivene vrijesom, smiljem, agavama i dr. mediteranskim biljem. S druge strane "opipljiva" mrtva priroda.
Medovićevu izložbu osim temetske različitosti karakterizira i različitost tehnika- uglavom su izložena ulja na platnu, ali ima i primjera akvarela i crteža u ugljenu, kredi i olovci. Crteži svjedoče izvrsno baratanje crtačkom jednako kao i slikarskom tehnikom, stvarajući uglavnom realistične aktove, profile, ljudske figure u različitim kompozijama.
Medović je slikarsko umjeće brusio na studija u Firenzi, Rimu i Munchenu, no uvijek se vraćao motivima rodnog kraja na poluotoku Pelješcu, gdje su nastali jedni od najlijepših pejzažnih slika hrvatskog modernog slikarstva, slike prepune sentimentalnosti.
Medović je slikarsko umjeće brusio na studija u Firenzi, Rimu i Munchenu, no uvijek se vraćao motivima rodnog kraja na poluotoku Pelješcu, gdje su nastali jedni od najlijepših pejzažnih slika hrvatskog modernog slikarstva, slike prepune sentimentalnosti.
Igor Zidić, autor izložbe, smatra kako je slikarstvo Mate Celestina Medovića, posebno ako promatramo tematsku cjelinu krajolika, nezaobilazna karika u proučavanju
i identifikaciji hrvatskih doprinosa impresionizmu, divizionizmu, ali
i simbolizmu. Iz navedenog razloga Zidić smatra da Medovića kroz prizmu stilskog pluralizma unutar Moderne
treba promatrati i kao inovatora, tj. kao rodonačelnika modernoga hrvatskog pejzažnog slikarstva.
Mato Celestin Medović - kratka biograija* (preuzeto s http://www.remek-djela.com/aktivnosti/izlozba-medovic/izlozba-medovic.html)
Potječe iz težačke obitelji te je svoje prvo obrazovanje dobio kod fratara u obližnjem franjevačkom samostanu. Godine 1868. odlazi u Dubrovnik u franjevačko sjemenište, gdje 1874. polaže zavjet te uzima ime Celestin. Tamo je zamijećen njegov umjetnički talent te je godine 1880. pozvan u Rim. Stavili su ga u samostan Saint Isidoro, koji je prije bio poznat po aktivnostima slikara Nazarenaca. Dali su mu učitelja Lodovica Seitza, Nazarenca za njegovog učitelja. Kao odlučan i tvrdoglav mladić odbio je prihvatiti krut zastarjeli stil Nazarenaca te je tražio drugog učitelja. To je bio Giuseppe Grandi, moćan eklektik Talijanskog Ottocenta. Zbog nekih nesuglasica sa svojim nadređenima, godine 1883. je otišao iz Rima i pošao je u Firenzu u privatnu školu Antonia Ciseria u kojoj je boravio devet mjeseci. Njegovo slikanje u nekoliko Franjevačkih samostana (Fuccechio, Faenza, Cesena) je prekinulo njegov cijelu "Talijansku fazu" (1880–1886), pa njegovo učenje nije bilo ni sistematično niti stalno. Štoviše, budući da nijedan od njegovih učitelja nije bio dovoljno jaka umjetnička ličnost, Medović nije postigao željeni rezultat.
Godine 1886. poglavar franjevačkog reda ga je poslao nazad u Dubrovnik. Međutim, na urgiranje Venecijanskog slikara Emil Jacob Schindlera, koji je potvrđivao Medovićev nepobitan talent i također neke njegove nedostatke, dubrovački intelektualci su ga uspjeli poslati na Akademiju u Munchenu. U Munchenu je Medovic bio podučavan u duhu nakićenih povijesnih slika Karla Piloty. Sa svojoj završnom slikom "Bakanal" je doživio neočekivani uspjeh ne samo na izložbi Glaspalast nego i u mnogim Europskim gradovima.
Celestin je bio nesretan kada se 1893. vratio u Dubrovnik jer više nije vidio nikakvu mogućnost daljnjeg umjetničkog napredovanja. Dr. Franjo Racki (član HAZU) i Dr. Iso Krsnjavi (šef odjela za kulturu) pozvali su ga u Zagreb da se pridruži umjetničkoj koloniji koja se okupljala oko Vlaha Bukovca, koji je bio upravo napustio Pariz i smjestio se u Zagreb. Željeli su da proširi umjetnički život u glavnom gradu Hrvatske. Medović je zatražio sekularizaciju, napustio je franjevački red i nastanio se u Zagrebu 1895. godine. Za vrijeme "Zagrebačke faze" (1895–1907) slikao je brojna religijska djela u sjeverohrvatskim crkvama (Križevci, Požega, Nova Gradiška) i povijesne kompozicije bazirane na hrvatskoj povijesti.
Godine 1898. je dao izgraditi kuću u Kuni, te ljetnikovac u Crkvicama 1901. te je provodio dio godine na jugu zaokupljajući se slikanjem u prirodi. 1901. godine je izlagao sa Otonom Ivekovićem, manja retrospektivna izložba u kojoj je predstavio svoj cijeli zagrebački opus. Do godine 1907. Medović je bio zaposlen u Zagrebu odredbama vlade te je izlagao sa hrvatskim umjetnicima (Budimpešta, Copenhagen, Pariz, Prag, Beograd, Sofia i Zagreb). Imao je svoj studio kojeg je izgubio 1907. godine po vladinoj uredbi koja je poticana, po Medoviću, od Kršnjavog kada je duže ostao u Dalmaciji. Napustio je Zagreb, prekinuo je sve veze s umjetnicima kojima je pripadao.
Poslije 1908. Medović je stalno boravio na Pelješcu. Živio je sam te je neumorno slikao. Promijenio je žanr te je slikao mrtvu prirodu, morske pejzaže, pejzaže i svojim je bojama dodao svjetlost i nježne sjene. Potkraj prvog desetljeća je bio umoran od svoje izolacije, trebao je poticaj iz nekog većeg umjetničkog središta. Otišao je iz Hrvatske i boravio je u Beču (1912–1914). Taj boravak nije mnogo utjecalo na njegov rad osim što je možda unijeo više zanosa. Godine 1914. je imao izložbu u Opatiji gdje je prodao sve svoje slike. Kada je počeo rat otišao je u Kunu gdje je sa mještanima živio u teškim uvjetima. Kada je rat završio Medović se iscrpljen i zaboravljen razbolio, a ubrzo i umro.
Mato Celestin Medović - kratka biograija* (preuzeto s http://www.remek-djela.com/aktivnosti/izlozba-medovic/izlozba-medovic.html)
Potječe iz težačke obitelji te je svoje prvo obrazovanje dobio kod fratara u obližnjem franjevačkom samostanu. Godine 1868. odlazi u Dubrovnik u franjevačko sjemenište, gdje 1874. polaže zavjet te uzima ime Celestin. Tamo je zamijećen njegov umjetnički talent te je godine 1880. pozvan u Rim. Stavili su ga u samostan Saint Isidoro, koji je prije bio poznat po aktivnostima slikara Nazarenaca. Dali su mu učitelja Lodovica Seitza, Nazarenca za njegovog učitelja. Kao odlučan i tvrdoglav mladić odbio je prihvatiti krut zastarjeli stil Nazarenaca te je tražio drugog učitelja. To je bio Giuseppe Grandi, moćan eklektik Talijanskog Ottocenta. Zbog nekih nesuglasica sa svojim nadređenima, godine 1883. je otišao iz Rima i pošao je u Firenzu u privatnu školu Antonia Ciseria u kojoj je boravio devet mjeseci. Njegovo slikanje u nekoliko Franjevačkih samostana (Fuccechio, Faenza, Cesena) je prekinulo njegov cijelu "Talijansku fazu" (1880–1886), pa njegovo učenje nije bilo ni sistematično niti stalno. Štoviše, budući da nijedan od njegovih učitelja nije bio dovoljno jaka umjetnička ličnost, Medović nije postigao željeni rezultat.
Godine 1886. poglavar franjevačkog reda ga je poslao nazad u Dubrovnik. Međutim, na urgiranje Venecijanskog slikara Emil Jacob Schindlera, koji je potvrđivao Medovićev nepobitan talent i također neke njegove nedostatke, dubrovački intelektualci su ga uspjeli poslati na Akademiju u Munchenu. U Munchenu je Medovic bio podučavan u duhu nakićenih povijesnih slika Karla Piloty. Sa svojoj završnom slikom "Bakanal" je doživio neočekivani uspjeh ne samo na izložbi Glaspalast nego i u mnogim Europskim gradovima.
Celestin je bio nesretan kada se 1893. vratio u Dubrovnik jer više nije vidio nikakvu mogućnost daljnjeg umjetničkog napredovanja. Dr. Franjo Racki (član HAZU) i Dr. Iso Krsnjavi (šef odjela za kulturu) pozvali su ga u Zagreb da se pridruži umjetničkoj koloniji koja se okupljala oko Vlaha Bukovca, koji je bio upravo napustio Pariz i smjestio se u Zagreb. Željeli su da proširi umjetnički život u glavnom gradu Hrvatske. Medović je zatražio sekularizaciju, napustio je franjevački red i nastanio se u Zagrebu 1895. godine. Za vrijeme "Zagrebačke faze" (1895–1907) slikao je brojna religijska djela u sjeverohrvatskim crkvama (Križevci, Požega, Nova Gradiška) i povijesne kompozicije bazirane na hrvatskoj povijesti.
Godine 1898. je dao izgraditi kuću u Kuni, te ljetnikovac u Crkvicama 1901. te je provodio dio godine na jugu zaokupljajući se slikanjem u prirodi. 1901. godine je izlagao sa Otonom Ivekovićem, manja retrospektivna izložba u kojoj je predstavio svoj cijeli zagrebački opus. Do godine 1907. Medović je bio zaposlen u Zagrebu odredbama vlade te je izlagao sa hrvatskim umjetnicima (Budimpešta, Copenhagen, Pariz, Prag, Beograd, Sofia i Zagreb). Imao je svoj studio kojeg je izgubio 1907. godine po vladinoj uredbi koja je poticana, po Medoviću, od Kršnjavog kada je duže ostao u Dalmaciji. Napustio je Zagreb, prekinuo je sve veze s umjetnicima kojima je pripadao.
Poslije 1908. Medović je stalno boravio na Pelješcu. Živio je sam te je neumorno slikao. Promijenio je žanr te je slikao mrtvu prirodu, morske pejzaže, pejzaže i svojim je bojama dodao svjetlost i nježne sjene. Potkraj prvog desetljeća je bio umoran od svoje izolacije, trebao je poticaj iz nekog većeg umjetničkog središta. Otišao je iz Hrvatske i boravio je u Beču (1912–1914). Taj boravak nije mnogo utjecalo na njegov rad osim što je možda unijeo više zanosa. Godine 1914. je imao izložbu u Opatiji gdje je prodao sve svoje slike. Kada je počeo rat otišao je u Kunu gdje je sa mještanima živio u teškim uvjetima. Kada je rat završio Medović se iscrpljen i zaboravljen razbolio, a ubrzo i umro.
